U 20. ajetu sure Aš-Šura kaže se:
مَن كَانَ يُرِيدُ حَرْثَ الْآخِرَةِ نَزِدْ لَهُ فِي حَرْثِهِ وَمَن كَانَ يُرِيدُ حَرْثَ الدُّنْيَا نُؤتِهِ مِنْهَا وَمَا لَهُ فِي الْآخِرَةِ مِن نَّصِيبٍ
Onome ko bude želio nagradu na Onom svijetu – umnogostručićemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na Ovom svijetu – daćemo mu je, ali mu na Onom svijetu nema udjela
Kada govorimo o odgoju i obrazovanju iz ovog ajeta proizlazi zaključak koji kaže da će Allah uvećati jedno djelo i dati nam višestruku ahiretsku nagradu ako nekoga podučavamo radi Njega, odnosno radi Drugog svijeta. Ako učimo ili odgajamo dijete sa takvim nijetom, nagrada za takvo djelo također će biti uvećana. Poznati hadis koji prenose sve značajnije zbirke hadisa kaže sljedeće: “Zaista se djela cijene prema namjerama i svakoj osobi će pripasti ono šta je naumio svojim nijetom.” Ako se neko zaputi Allahovom Poslaniku, on će stići svome cilju, a ako učini hidžru prema Ovom svijetu, neće naići ni na šta, osim na njega. Ove riječi mogu se primijeniti na svako čovjekovo djelo: ženidbu, udaju, posao i sl.
U 5. ajetu sure Al-Beyyina, 5[1] kaže se da nas samo iskren i čist nijet može odvesti vjeri koju je Allah, dž. š., propisao. Ovdje se postavlja pitanje: Šta je to ustvari ihlas koji se toliko spominje i preporučuje u kur’anskim ajetima, šta je zapravo njegova bit?
Imam Homeini, r. a., u svojoj knjizi Četrdeset hadisa navodi različite definicije ihlasa prema određenjima nekih islamskih mislilaca. Šehid Abdulah Ensari o tome kaže: “Ihlas je očišćenje djela od svake primjese, od svega što nije Allah, dž. š. ”
Muhidin Arebi o ihlasu kaže sljedeće: “Ihlas znači pročišćenje djela od svega što nije Allah, dž. š., i što nismo mi sami.” On govori o tri stepena tewhida, vjerovanja u Allahovu jednoću:
1) tevhide fi’li – vjerovanje da je Allah, dž. š., Onaj Koji stvara i Koji utječe na zbivanja na Ovome svijetu i na zbivanja uopće. U tom smislu, kada Allah da čovjeku priliku da obavlja namaz ili da bude predavač drugima, on je na ovoj razini tewhida svjestan da je Allah, dž. š., Onaj Koji ga pokreće, Koji je zaslužan za takvo njegovo djelo.
2) tevhide sefati – vjerovanje da je Allah, dž. š., Onaj Koji posjeduje najljepše sifate, koji apsolutno pripadaju Njemu i od kojih daje nama samo onoliko koliko On hoće. Ako čovjek savlada prethodno spomenuti stepen tewhida, na sljedećoj razini biva svjestan da sva djela koja čini (namaz, podučavanje, milosrđe) izviru iz njegove duše i da su sve to samo vanjska ispoljavanja njegova ahlaka, a i sam ahlak je djelo Božije. Allah je Onaj Koji je u čovjekovoj duši izazvao ljubav prema Sebi, učinio ga milostivim, kako bi on mogao biti milostiv prema drugima.
3) tevhide za’ti – čovjek na ovom stepenu – nakon što shvati da su njegova djela posljedica ahlaka koji je u njemu izazvao Allah, dž. š. – ipak zaključuje da se ta djela u konačnici vežu za samu njegovu bit, jer na neki način, da nije njega kao bića, ne bi mogao sebi ni priskrbiti ove osobine. Tako opet dolazimo do istog rezultata, samo u drugoj dimenziji, jer se ponovno postavlja pitanje: “A ko je taj koji je stvorio moju bit i koji ju je stvorio baš ovakvu?” To je svakako opet Allah, dž. š.
Kada čovjek stekne uvjerenje da i on i njegova djela u potpunosti pripadaju Allahu, dž. š., pa pogleda u svijet oko sebe, zaključivši da isto stanje vlada u cijelom Univerzumu, to uvjerenje ga dovodi na razinu potpunog tewhida. Zato Muhidin Arebi kaže da se o čistoj vjeri može govoriti onda kada u čovjeku ne postoji mjesta ni za koga, osim za Allaha, dž. š., pa ni za njega samog, odnosno o čistoj vjeri može se govoriti tek ako se dosegne utrnuće u Istini, ako se postigne svijest o tome da mi nismo ništa, da ni djela, ni sama naša bit ne pripadaju nama.
U Hafizovim stihovima može se pročitati sljedeće: “U biću mom nema mjesta ni za šta, osim za Boga. Dušmanu dajte svijeta oba, a meni samo Njega.” Ovdje je, dakle, vidljiva ta potpuna svijest. Ovi stihovi se mogu protumačiti na dva načina. Budući da Hafiz govori u prvom licu, neki kažu da je to dokaz kako ipak nije postigao puninu tewhida, jer sebe smatra jednim entitetom, tj. on je onaj koji posjeduje identitet. Čim ističe sebe, njegovi stihovi protkani su određenom dozom širka. Prema drugom tumačenju Hafiz ustvari kaže sljedeće: “Ja ili Mi“, govoreći o onome ko je izravni proizvod Allahove moći, ili ko je s Njim povezan, dakle, ne o sebi radi sebe, nego radi Allaha, dž. š.
Nakon ustrajnog djelovanja na samopročišćenju, jedan arif došao je do zaključka da je potpuno čist. Tada mu je došao glas: “Tvoje biće je grijeh!”, što zapravo znači da je sam taj zaključak i tako visoko mišljenje o sebi veći grijeh od bilo kojeg drugog. Ovo nisu bile samo sufijske priče niti pjesme, to je istina koja se spominje na mnogim mjestima u Kur’anu. Mogli bismo se zapitati zašto uopće kretati na put pročišćenja. Razlika između onih koji na taj put ne krenu i onih koji stignu do ove razine je poput razlike između mrtvaca koji nema ni svijesti o tome da je mrtav i mrtvaca koji svijest o svojoj ništavnosti posjeduje; drugim riječima: gore spomenuti arif u odnosu na svijet uzvišeni je ništa, ali u odnosu na obične smrtnike je sve.
Postoji hadis koji kaže: “Dobra djela dobrih ljudi grijesi su za one koji su u društvu Božijem.”
Zato se i govori o dva pojma – muhlis i muhles, koji imaju srodno ili gotovo isto značenje, s tom razlikom što je kod muhlesa stepen pročišćenja veći, iako i muhlis znači ”čisti” ili ”pročišćeni”. Kod svih robova Božijih između njihovih djela i rezultata koje oni poluče postoji određena veza, tj. oni su uporedivi. Međutim, muhles je onaj koji sebe smatra ništavnim, odnosno koji o sebi ne misli kao o nečemu što postoji, pa ni rezultati njegovih djela ne mogu biti stavljeni u vezu sa tim djelima. Ovdje se možemo pozvati na kur’anski ajet, koji kaže: Allah je od nekih vjernika kupio živote njihove i imetke njihove, obavezavši se da imi Džennet podari.
O drugoj skupini vjernika Allah, dž. š., kaže sljedeće: A ima od ljudi i onih koji su Allahu prodali svoj život. Dakle, u prvom slučaju Allah je ponudio ovakvu razmjenu ljudima pa su oni pristali, dok u drugom slučaju ljudi sami sebe nude Allahu, ne očekujući nikakvu nagradu.
U berzehu ćemo posmatrati razlike između stupnjeva vjere. Dosta vjernika će tada žaliti i njihova najveća patnja neće biti obična patnja zbog grijeha, nego žaljenje zbog nečinjenja dovoljno dobra, zbog propuštenih prilika, kada budu posmatrali one koji su bliski Bogu.
Ajatulah Hamnei prenosi od Ahseda, sina Imama Homeinija, r. a., da je Imam pred kraj života neprekidno plakao i ponavljao kako ide pred Allaha, dž. š., praznih ruku. O veličini njegova djela najbolje govore njegove riječi: “Tako mi Boga, ne smatram svojom ovu revoluciju ni koliko je trn.”
وَمَا أُمِرُوا إِلَّا لِيَعْبُدُوا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ حُنَفَاء وَيُقِيمُوا الصَّلَاةَ وَيُؤْتُوا الزَّكَاةَ وَذَلِكَ دِينُ الْقَيِّمَةِ إِنَّ الَّذِينَ كَفَرُوا مِنْ أَهْلِ الْكِتَابِ وَالْمُشْرِكِينَ فِي نَارِ جَهَنَّمَ خَالِدِينَ فِيهَا أُوْلَئِكَ هُمْ شَرُّ الْبَرِيَّةِ إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ أُوْلَئِكَ هُمْ خَيْرُ الْبَرِيَّةِ جَزَاؤُهُمْ عِندَ رَبِّهِمْ جَنَّاتُ عَدْنٍ تَجْرِي مِن تَحْتِهَا الْأَنْهَارُ خَالِدِينَ فِيهَا أَبَدًا رَّضِيَ اللَّهُ عَنْهُمْ وَرَضُوا عَنْهُ ذَلِكَ لِمَنْ خَشِيَ رَبَّه
A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera. Oni koji ne vjeruju između sljedbenika knjige i mnogobošci, biće, sigurno, u vatri džehennemskoj, u njoj će vječno ostati; oni su najgora stvorenja. A oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zbilja, najbolja stvorenja, njih nagrada u Gospodara njihova čeka; edenski vrtovi kroz koji će rijeke teći, u kojima će vječno i zauvijek boraviti; Allah će biti njima zadovoljan, a i oni će biti Njime zadovoljni. To će biti za onoga koji se bude bojao Gospodara svoga. ُ