Značenje riječi knjiga u Knjizi Božijoj

Postoji i jedno spominjanje znanja u časnim ajetima koje nas primorava da posvetimo više vremena pitanju Božijeg znanja:

قَالَ عِلْمُهَا عِندَ رَبِّي فِي كِتَابٍ  لَّا يَضِلُّ رَبِّي وَلَا يَنسَى

Reče: “Znanje o njima je kod Gospodara moga, u Knjizi, Gospodar moj ništa ne zagubi i On ništa ne zaboravlja.”[1]

Ovo znanje je zapisano u jednoj knjizi, Bog ništa ne gubi i ništa ne zaboravlja. Ova tvrdnja da je Božije znanje u jednoj knjizi nameće pitanje o kakvom se znanju radi. Ono znanje Božije koje je isto što i Bit nije u Knjizi, to je Bit Božija, a ono koje se apstrahira iz pozicije djelovanja je uz sâmo djelovanje. Dakle, o kakvoj je vrsti znanja riječ koje je u Knjizi? Zar Bog ima potrebu da zapiše da ne bi zaboravio? Ovakav izraz čovjeku nameće uobrazilju da Bog zapisuje da ne bi zaboravio i da bi se podsjetio kad god hoće, posebno kad odmah nakon toga kaže “ne zaboravlja.”

Iz ovog ajeta razumijevamo da Bog ima stvorenje koje se zove knjiga. To stvorenje je takvo da je pokazatelj drugih stvorenja i ko god u njega pogleda saznaje o stanjima tih stvorenja. Pošto je to stvorenje Božije, onda se njegovo postojanje također smatra nekom vrstom znanja Božijeg. Znači, to je isto ono Božije znanje koje je odraženo u ovoj knjizi i pokazatelj je događaja koji se dešavaju. Slično navedenome govori se u sljedećem ajetu:

 أَلَمْ تَعْلَمْ أَنَّ اللَّهَ يَعْلَمُ مَا فِي السَّمَاءِ وَالْأَرْضِ ۗ إِنَّ ذَٰلِكَ فِي كِتَابٍ

Zar ne znaš da je Allahu poznato sve što je na nebu i na Zemlji? To je sve u Knjizi..[2]

لَا يَعْزُبُ عَنْهُ مِثْقَالُ ذَرَّةٍ فِي السَّمَاوَاتِ وَلَا فِي الْأَرْضِ وَلَا أَصْغَرُ مِن ذَٰلِكَ وَلَا أَكْبَرُ إِلَّا فِي كِتَابٍ مُّبِينٍ

Njemu ne može ništa, ni trunčica jedna ni na nebesima ni na Zemlji, izmaći i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Jasnoj knjizi.[3]

Ništa od Boga nije skriveno, makar bilo težine jedne trunčice (trunčica, miskal, izraz je u arapskom jeziku koji aludira na najmanju česticu), i ne samo trunčice, i manje i veće od trunčice postoji također u Knjizi jasnoj. Opet je znanje povezalo Boga s Knjigom i upravo značenje koje pada na um jeste da možda Božije znanje potječe iz iste Knjige. No, s obzirom na izrečenu tvrdnju, ovo značenje potvrđuje nešto drugo, a to je da osim znanja Biti i znanja djelovanja postoji u pogledu Boga Uzvišenog još jedno znanje koje se naziva Knjiga u kojoj je odraz svega. Knjiga, zato što svako (onaj ko može) onaj ko dođe u dodir s njom biva obaviješten o stanjima drugih bića. Ona je stvorenje izvan Biti Božije, ali pripada Bogu. Bog ju je tako stvorio da bude znanje o svemu.

Dakle, ta Knjiga jedna je od razina Božijeg znanja. U raspravi o razinama Božijeg djela saznali smo da razum može za Božije djelo uzeti u obzir neke razine koje prethode jedna drugoj na osnovu položaja, iako su iz aspekta okvira ostvarenja one zajedno. Znači, kad razum percipira neko biće koje Bog stvara, ili kad ono čini neko djelo, činjenje toga djela nije nesvjesno, ono nešto čini i njegovo činjenje nije nesvjesno, ono je kod Boga prisutno, Bog ga vidi, poznaje i zna jer Bit Božija je Bit koja znanjem obuhvata sve što nastane, a sve što nastane nastalo je u Njegovom prisustvu. Znanje je upravo prisustvo nečega kod Biti koja ima sposobnost percipiranja i znanja.

Na ovoj razini razum apstrahira pojam znanja u istom značenju u kojem apstrahira svojstva djelovanja. Ako ova pojava ili biće budu determinirani vremenom, onda će i ovo svojstvo znanja biti opisano svojstvom vremena. Također, ispravno je i za ostala Božija svojstva koja se apstrahiraju iz pozicije djelovanja, a pripisuju se djelovanju u vremenu, da imaju svojstvo vremena (s obzirom na ono čemu se pripisuje to svojstvo). Da bi tema postala jasnija i bila bolje shvaćena, umjesto pojma znanje zamislite pojam viđenje. Sve što je Bog Uzvišeni stvorio u Njegovom je prisustvu, a sve što je u Njegovom prisustvu On vidi. Ovo viđenje ne znači viđenje okom, već znači da ono što mi postižemo viđenjem Bog postiže na najuzvišeniji način.

Ovo viđenje je upravo to znanje. Može li se, prije postojanja vidljivog bića, reći da ga je Bog vidio? Ne, viđenje ima smisla onda kad postoji ono što je vidljivo. Znanje koje se utvrđuje na ovoj razini Božijeg djelovanja ima značenje koje je drukčije u odnosu na Božije bitsko znanje posredstvom kojeg On zna sve, bilo to nešto što će se desiti ili postojati bilo to prije njihovog postojanja. Ovo je racionalna perspektiva. To ne znači da se Bit Božija mijenja, ili da u njoj nastaju nova stanja koja ranije nije imala, ili da stječe novo znanje. Ne, radi se o pojmu koji razum apstrahira poredeći Božije djelovanje sa stvorenjem.

Može mu se dati naziv znanje ili, u vezi s onim što se vidi, kazati viđenje, a u vezi s onim što se čuje čuvenje. Želi se reći da je pojam znanje, koje se na ovoj razini pripisuje Bogu, ispravan kad se kaže da ovo znanje pripada ovom vremenu. Ali to ne znači da je znanje nastalo sad i da ga prije nije bilo, već se želi reći da pojam nosi značenje koje govori o nastalim pojavama kakve su stvaranje, opskrba, upravljanje i druga značenja koja se vezuju uz pojam stvoreno. Pojam je takav da slijedi ono na šta se odnosi. Ako pojam označava nešto u vremenu, onda će i on imati svojstvo vremena, ali ako se taj pojam odnosi i na onu drugu bezvremensku stranu (to jest na Samog Boga Uzvišenog), onda više neće imati determinantu vremena.

U svakom slučaju, o postojanju takvog znanja govori se u Kur’anu i korištenje tog pojma je ispravno, ali, naravno, ne u značenju da Bog ima nekoliko znanja i da ova znanja ostvaruju utjecaj na Bit pa se Bit mijenja. Njegova Bit je isto što i znanje, moć, ali kad je Bog stvorio jedno biće, onda razum iz aspekta poređenja između djelovanja i stvorenja pripisuje Bogu novi pojam. Da bi se otklonila nelagoda, analizirat ćemo to ovako: da li se u Božijoj Biti pojavila razlika nakon stvaranja svijeta u odnosu na Njegovu Bit prije tog stvaranja? Je li On nešto izgubio stvaranjem? Ili je nešto stekao? Ne. Božija Bit je apsolutno bogatstvo (nepotrebitost) i stvaranjem se ništa ne umanjuje u Biti niti ona nešto stječe. S obzirom na Bit, apstrahiramo pojam moći. To je moć stvaranja i ta moć je isto što i Bit, i to prije stvaranja, poslije stvaranja i u vrijeme stvaranja. Ali pojmovi stvoritelj i stvaranje nisu postojali prije stvaranja Božijeg. Prije toga se nije moglo kazati da je Bog stvorio. Ovaj se pojam apstrahira onda kad u vanjskom svijetu nastane neko stvorenje. Stvaranje je apstrahiran pojam. Razum je taj koji ovaj relacijski pojam apstrahira poredeći ovu egzistenciju i Nužnu Egzistenciju pa kaže “njega je stvorio”. Ali, to ne znači da Bog ranije nije imao sposobnost stvaranja a sad ju je stekao, nego je to apstrahiranje koje vrši razum. Znanje u poziciji djelovanja je takav pojam. Bitsko znanje na svome je mjestu i ne mijenja se. Ali ponekad se znanje koristi u apstrahiranom značenju, kao što su stvaranje i kreiranje apstrahirani pojmovi. To znači da razum opaža da je stvorenje Božije u Njegovom prisustvu i kaže “Bog o tome ima znanje.”

Kad je stvorenje nastalo, Bog je o tome stekao znanje, ali ne tako da nije imao znanje i sad ga je zadobio pa se to znanje pridodalo Njegovoj Biti. To znanje je, poput pojmova viđenje i čuvenje, apstrahirani pojam iz pozicije djelovanja.

Nekad se, osim ovog znanja koje se apstrahira iz pozicije djelovanja, iz kur’anskih ajeta također razumijeva i druga vrsta znanja, a to je znanje koje se pripisuje Knjizi (u Knjizi –فی كتاب). Vanjsko značenje ajeta kaže da Bog ima jedno znanje i da je to znanje zapisano u Knjizi. O kakvom se znanju radi? Bitsko znanje je isto što i Bit, djelatno znanje potječe iz pozicije djelovanja i njegov okvir je okvir ostvarenja djela. Ovo znanje nije isto što i Bit jer je u Knjizi, a Knjiga je stvorenje Božije. Dakle, postaje jasno da se neko drugo znanje pripisuje Bogu prije stvaranja bića. S obzirom na to da je Bog stvorio nešto u čemu su zapisani budući događaji, logično je da je ovo znanje Božije i da ga je Bog stvorio. Prema tome, kad razum posmatra to znanje, onda ga smatra jednom razinom manifestacije božanskog znanja, ali ne u tom značenju da je, kad je stvoreno ovo biće, nešto pridodato znanju Božijem i da je Bit Božija nešto stekla, nego su to manifestacije onoga što On ima. Dakle, iz cjeline ajeta može se zaključiti da se Bogu pripisuje znanje s obzirom na tri aspekta:

1. Bitsko znanje;
2. Djelatno znanje u poziciji stvaranja Knjige, koje postoji i prije postojanja bića;
3. Znanje koje je u okviru ostvarenja događaja i u zajedništvu je s tim ostvarenjem.

Da bismo objasnili znanje koje se nalazi u Knjizi i čija je manifestacija Knjiga, razmotrit ćemo kur’anske ajete koji se odnose na tu temu, a posebno s obzirom na ono što je kazano u predajama da svemu što nastane u vanjskom svijetu prethodi nekoliko stvari: znanje, Knjiga, dopuštenje, rok, određenje, sudbina (u nekim predajama spomenuti su također htijenje i volja). Ovo su razine nastanka Božijeg djela i mi ćemo ih razmotriti na osnovu kur’anskih ajeta. Prva razina je bila znanje u poziciji djelovanja, o čemu je već govoreno. Druga razina je razina Knjige. To znači da se ovo stvorenje odražava jednom okviru i posudi tako da će ga neko, ako dotle dospije, razumjeti. Ali šta je to stvorenje? Naš razum nije kadar to pojmiti. U samom Kur’anu također nisam naišao ni na šta o zbilji Knjige što bismo mogli razumjeti. Samo se općenito spominje pojam knjiga. Da bismo razmotrili spomenute ajete, u uvodu ćemo objasniti pojam knjiga.

Pojam knjiga

Knjiga (kitab ‒ كتاب ) znači ono što je napisano i u istom značenju se upotrebljava u arapskom jeziku. Ali kad je riječ o korijenu ketebe (pisao je), o tome zašto se i iz kojeg aspekta za ono što je napisano kaže knjiga (kitab ‒ كتاب) te da li to označava sakupljanje ili bilježenje, to su onda pojmovi koji nam uzrokuju pometnju u razumu. U načelu, ukoliko su izrazi koji se koriste u časnom Kur’anu i predajama jasni te ukoliko tragom pouzdanog konteksta znamo u kojem je značenju upotrijebljen neki od njih (zbiljskom ili metaforičkom), utoliko istraživanje korijena riječi ne odvodi naše razumijevanje na stranputicu. Dakle, riječ kitabet na perzijskom jeziku je isto što i pisanje. Međutim, u Kur’anu se razlikuje nekoliko slučajeva korištenja izraza knjiga (kitab ‒ كتاب).

Primjeri upotrebe riječi kitab u Kur’anu

1.Koristi se u značenju pisanje, ono što je napisano u slučaju propisa.

 إِنَّ الصَّلَاةَ كَانَتْ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ كِتَابًا مَّوْقُوتًا

Doista je vjernicima propisan namaz u određeno vrijeme.[4]

Namaz je ono što je propisano, podrazumijeva odgovarajuće vrijeme i obaveza je vjernika. Propisano znači da je obavezujuće, to jest da je dužnost. (Ovdje čak nema koristi od razumijevanja da li je riječ kitab – knjiga; zapisano – upotrijebljena u metaforičkom ili zbiljskom značenju jer znamo u kojem primjeru je upotrijebljena).

2.Koristi se u vezi s nebeskim knjigama.

وَأَنزَلَ مَعَهُمُ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِيَحْكُمَ بَيْنَ النَّاسِ فِيمَا اخْتَلَفُوا فِيهِ

I po njima je slao Knjigu, s istinom, da se po njoj sudi ljudima u onome u čemu se oni razilaze…[5]

وَأَنزَلْنَا مَعَهُمُ الْكِتَابَ وَالْمِيزَانَ

I po njima smo slali Knjigu i Mjerilo…[6]

Zašto se u ovom slučaju kaže knjiga?  Da li je to “ono što je prikladno da se napiše” ili je nešto što je napisano u nekom drugom svijetu, ili je poput ploča Tevrata i drugih nebeskih knjiga koje su bili napisi i spuštane su posredstvom meleka vjerovjesnicima? Ono što pouzdano znamo o Kur’anu, bilo da je zapisan na papiru ili je samo zapamćen, jeste to da je njegov naziv Božija Knjiga. Znamo da se ono što je Bog spustio vjerovjesnicima i što ima svoje zbilje, teme, naučavanja, propise naziva Knjigom.

3.Koristi se kao knjiga djelā.

Jedno od naših vjerovanja, koje je jasno zapisano u Kur’anu i predajama, jeste to da svako ima knjigu djelā i da je Bog zapovjedio nekim melekima da zapisuju ta djela. Oni su plemeniti pisari (Kiramen katibin). Na Sudnjem danu oni će, prema vanjskom značenju ajeta i predaja, donijeti ove knjige i dat će ih ljudima u ruku, nekima u lijevu, nekima u desnu. Ovdje se također upotrebljava naziv knjiga i mnogi ajeti govore o ovoj temi. Neki od njih su:

وَنُخْرِجُ لَهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ كِتَابًا يَلْقَاهُ مَنشُورًا اقْرَأْ كِتَابَكَ

A na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati, čitaj knjigu svoju..[7].

Na Sudnjem danu otvorit ćemo knjigu, dat ćemo je čovjeku, vidjet će tu knjigu i, dok ona bude pred njim otvorena, bit će mu rečeno: “Čitaj i sam svedi račun sa sobom!”

كَفَىٰ بِنَفْسِكَ الْيَوْمَ عَلَيْكَ حَسِيبًا 

Dosta ti je danas što ćeš svoj račun polagati.[8]

U svakom slučaju, ovo je knjiga koju pišu meleki i koja će do Sudnjeg dana biti pohranjena da bi bila data ljudima. Iz nekih ajeta može se zaključiti da meleki, kad zapisuju djela ljudi, prepisuju iz neke druge knjige.

إِنَّا كُنَّا نَسْتَنسِخُ مَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

Jer smo naredili da se prepiše sve što ste radili. [9]

Mi ćemo prepisati ono što ste radili. Neko je pitao jednog od Čistih imama, mir s njima, odakle će meleki pisati. Odgovoreno mu je: “Zar ti nisi Arap? Čemu se u arapskom jeziku kaže istinsah (استنساخ)?“

Znači da se misli na prenošenje iz druge knjige, a ne prvo zapisivanje, jer se za to koristi riječ kitabet (كتابت ). Prema ovoj predaji, Imam kaže da će meleki u vrijeme pisanja djela gledati u Pomno čuvanu ploču (Levhi Mahfuz) ili neku drugu knjigu i iz nje prepisivati. Ajeti koji govore o ovim temama (tri spomenute upotrebe) nemaju veze s našom temom. Naša rasprava odnosi se na četvrti slučaj:

4.Bog ima knjigu u kojoj je sve.

وَلَا رَطْبٍ وَلَا يَابِسٍ إِلَّا فِي كِتَابٍ مُّبِينٍ

Niti ima ičeg svježeg niti ičeg suhog što nije u Jasnoj knjizi.[10]

Knjiga sadrži sve (neki misle da je Jasna knjiga ustvari Kur’an, ali čini se da nije tako). Ovo je jedan od ajeta koji povezuje znanje s Knjigom ili, bolje kazati: “Knjigom je zamijenio znanje.”

Nije rečeno: Niti ima ičeg svježeg niti ičeg suhog što nije u Božijem znanju, već je rečeno: Niti ima ičeg svježeg niti ičeg suhog što nije u Jasnoj knjizi. U vezi s ovim spomenuta su različita tumačenja:

a.Tumačenje “kod Nas” je:

وَإِنَّهُ فِي أُمِّ الْكِتَابِ لَدَيْنَا لَعَلِيٌّ حَكِيمٌ

A on je u Glavnoj knjizi, kod Nas, cijenjen i pun mudrosti.[11]

وَعِندَنَا كِتَابٌ حَفِيظٌ

I kod nas je Knjiga koja sve čuva.[12]

U ranije spomenutom ajetu knjiga je opisana riječju mubin (مبین ‒ jasan), dok je u ovom ajetu opisana riječju hafiz (حفيظ) u značenju ona koja čuva, a moguće je da riječ hafiz također znači mahfuz (حمفوظ),to jest pomno čuvana, kako se kaže u sljedećem ajetu:

فِي لَوْحٍ مَّحْفُوظٍ

Na Ploči pomno čuvanoj.[13]

Znači da sama knjiga neće biti uništena.

b.Ponekad se spominje u značenju “brižljivo (مكنون) čuvane knjige”.

إِنَّهُ لَقُرْآنٌ كَرِيمٌ فِي كِتَابٍ مَّكْنُونٍ  ‎‏

On je, zaista, Kur’an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj.[14]

c.I konačno, u mnogim ajetima koristi se izraz Ummu-l-kitab i ovo ukazuje na drugo značenje. Čovjek pomišlja da se radi o mnogobrojnim knjigama, da je jedna majka – glavna knjiga, a da su druge sekundarne knjige, kao kad imamo glavnu knjigu za nešto i pomoćne knjige u kojima se oslikavaju dijelovi glavne. Tako je rečeno: Allah dokida što hoće i ustanovljava što hoće[15], ali također postoji knjiga u kojoj se nalazi sve: u Njega je Glavna knjiga.[16]

Postoje predaje koje manje-više osnažuju ovu pretpostavku da postoji jedna glavna knjiga u kojoj se nalazi sve o svakoj osobi, svakom događaju, svakom vremenu i svakom mjestu: Niti ima ičeg svježeg niti ičeg suhog što nije u Jasnoj knjizi,[17] a također postoje pomoćne knjige, pojedinačne za svaki narod Knjiga čestitih i Knjiga grešnika.

Dakle, Glavna knjiga je Ummu-l-kitab. Glavna knjiga je nešto što je stvoreno i nesumnjivo je da nije sam Bog jer se kaže “kod Nas”. U njoj se nalazi sve pa i Kur’an časni:

وَإِنَّهُ فِي أُمِّ الْكِتَابِ لَدَيْنَا لَعَلِيٌّ حَكِيمٌ

A on je u Glavnoj knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti.[18]

Šta sve ovo znači? Šta je ova knjiga? Gdje je? Kakav joj je papir, kakva tinta, kakav rukopis? I, ukratko, o čemu je riječ? Odgovori na ova pitanja nisu dati u Kur’anu i mi u skladu s preporukom “šutite o onome o čemu je Bog šutio” nećemo govoriti ništa od sebe. Ukratko, ono što razumijemo jeste da se radi o nečemu što je Bog stvorio, što prikazuje druga bića i oni koji budu dostojni uvida u to mogu spoznati zbilju. A dotaći je mogu ljudi kakvi su oni spomenuti u ajetu:

 لَّا يَمَسُّهُ إِلَّا الْمُطَهَّرُونَ ‎

I dotaći je ne može niko osim čistih…[19]

i koji imaju stepen uvjerenja Petero dobrih, mir s njima, spomenutih u ajetu:

إِنَّمَا يُرِيدُ اللَّهُ لِيُذْهِبَ عَنكُمُ الرِّجْسَ أَهْلَ الْبَيْتِ وَيُطَهِّرَكُمْ تَطْهِيرًا

Doista Allah hoće da odstrani od vas nečisto, o Porodico Poslanikova, i da vas očisti do potpune čistote…[20]

Čisti mogu imati uvid u tu knjigu i spoznati zbilju. Šta god da je, veoma je cijenjeno, brižljivo čuvano, kod Boga je, “kod Nas”, “u Nas”. Ono što može pomoći da se približimo značenju i okoristimo se ovim izrazima je sljedeće: ta knjiga nije izložena promjenama, pomno je čuvana, nikakav činilac ne može na nju utjecati, to je nešto za šta se može kazati “kod Boga je”, a naročito uzimajući u obzir da se u Kur’anu koriste posebni izrazi za ono što je kod Boga.

 مَا عِندَكُمْ يَنفَدُ  وَمَا عِندَ اللَّهِ بَاقٍ

Ono što je kod vas – prolazno je, a ono što je kod Allaha – vječno je…[21]

Može se razumjeti toliko da je ovo nešto nepromjenjivo i trajno. Iz vanjštine ajeta se ne može razumjeti više od toga da je pomno čuvano, brižljivo čuvano i da je to jedna razina božanskog znanja.

Pitanje

Ono o čemu se u vezi s tim treba zapitati jeste da li su naša voljna djela u njoj ili ne? Je li u njoj zapisano sve što se dešava čovjeku? Ovo dvoje je važno jer čovjek misli, ako su sva naša voljna djela unaprijed poznata, da to podrazumijeva neku vrstu predodređenja ili, ako je za svaku osobu zapisano sve što mu se dešava, onda su naša djela predodređena, svako ima sudbinu i, htio to ili ne, desit će mu se.

Ovo pitanje je veoma široko: između ostalog, ima veze s božanskim znanjem. Prvo, da li zaista Kur’an kaže da su događaji i sva djela koja mi voljno činimo u toj knjizi? Da, Kur’an kaže da jesu. Drugo, riječi “niti ima ičeg svježeg niti ičeg suhog što nije u Jasnoj knjizi”obuhvataju i naša voljna djela, ali se značenje ne zadržava na toj općenitosti, već naglašava da su i svi budući događaji, koji će se desiti svakome, zapisani u Knjizi do potankosti prije njihovog dešavanja.

مَا أَصَابَ مِن مُّصِيبَةٍ فِي الْأَرْضِ وَلَا فِي أَنفُسِكُمْ إِلَّا فِي كِتَابٍ مِّن قَبْلِ أَن نَّبْرَأَهَا إِنَّ ذَٰلِكَ عَلَى اللَّهِ يَسِيرٌ ‎

Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, ‒ to je Allahu, uistinu, lahko. [22]

Ako se okoristimo značenjem ajeta:

 إِنَّا كُنَّا نَسْتَنسِخُ مَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

Naredili smo da se zapiše sve što ste radili…[23]  

u kojem se kaže da se naša djela prepisuju s neke druge ploče, onda ovi ajeti također svjedoče da su svi događaji, pa čak i naša voljna djela, ranije zapisani. No, je li ovo uzrok predodređenja? Nipošto. Odgovor na to veoma je jednostavan. S obzirom na to da su ovi događaji zapisani onakvi kakvi se dešavaju, onda je i ono što se dešava našom voljom zapisano da se dešava nečijom voljom. Znači da je zapisano da će ta i ta osoba u tom i tom vremenu svojevoljno učiniti to i to. Nije zapisano da će to učiniti pod prisilom. Ovo potvrđuje slobodnu volju, a ne prisilu. Ako bi bilo prisilno, onda bi to bilo suprotno Božijem znanju i onom što je zapisano. Svaki događaj je zapisan onako kako će se desiti. Knjiga odražava sva zbivanja s njihovim uzrocima i preduzrocima. Dakle, činjenica da Bog zna i zapisuje i čak ranije obznanjuje da će neka osoba svojevoljno u tom i tom vremenu učiniti nešto nije uzrok prisile, jer je pretpostavka da je Bog rekao “svojevoljno će učiniti”. Tajna je u tome da je smisao znanja prikazivanje stvarnosti, a to ne znači njeno mijenjanje, nego prikazivanje onakvom kakva ona jest. Prema tome, ranije zapisivanje nipošto ne postaje uzrok prisile. Naša sudbina je tamo ranije zapisana onako kako je sami kreiramo i oblikujemo.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] Tā-Hā, 52.

[2] El-Hadždž, 70.

[3] Seba’, 3.

[4] En-Nisā’, 103.

[5] El-Bekare, 213

[6] El-Hadīd, 25.

[7] El-Isrā’, 13, 14.

[8] El-Isrā’, 14.

[9] El-Džāsije, 29.

[10] El-En‘ām, 59

[11] Ez-Zuhruf, 4.

[12] Kāf, 4.

[13] El-Burūdž, 22.

[14] El-Vāki‘a, 77, 78.

[15] Er-Ra‘d, 39.

[16] Er-Ra‘d, 39.

[17] El-En'am, 59.

[18] Ez-Zuhruf, 4.

[19] El-Vāki‘a, 79.

[20] El-Ahzāb, 33.

[21] En-Nahl, 96.

[22] El-Hadīd, 22.

[23] El-Džāsije, 29.