Kriterij ocjenjivanja i mjerilo superiornosti u Kur'anu

Na prethodnom predavanju govorili smo o temi “odabranosti islamskog ummeta”. Kako bismo upotpunili ovu raspravu i da bismo spriječili neznalačko i zlonamjerno iskorištavanje svijetlih sadržaja Kur'ana Časnog, odlučili smo da razjasnimo kriterij i osnovu superiornosti u procesu ocjenjivanja odlika u islamskoj logici i njenim objavljenim učenjima i to kroz jedno univerzalno pravilo, koje posjeduje karakteristike “konstantnosti”, “univerzalnosti” i “nepromjenjivosti”. Ova je tema iz dvije perspektive korisna i sprečava pogrešna tumačenja:

1. Njeni afirmirajući aspekti
2. Njeni negacijski i negativni aspekti

S aspekta afirmativnosti ova je tema značajna, korisna i otvara put zato što rasvjetljava činjenicu da mjerilo vrednovanja u vjerskoj logici nikada nije isključivo pretpostavka i teorija, već se zasniva na postojećim činjenicama koje imaju konkretne i objektivne učinke. Stoga to uzrokuje da oni koji formalno ispovijedaju islam i formalno slijede Kur'an i sunnet, nominalno pripadajući islamu, ili oni koji sebe smatraju sljedbenicima škole Ehli-bejta, a. s., ili oni koji izgovaranjem nekih posebnih mantri i recitala sebe smatraju posjednicima spoznaje i autoriteta, izađu iz tih iluzija i sebe usklade sa stvarnom vjerom i kur'anskom logikom i riječima upute Imama Ehli-bejta, a. s., i onda potraže stvarne učinke i konkretne i objektivne rezultate te tvrdnje u vjerovanju, stanjima duše i odnosima s ljudskom zajednicom. Zatim, ako vide te učinke, neka budu zahvalni Bogu Uzvišenom, a ako te učinke i rezultate ne nađu, neka se osvijeste i vrate Bogu Uzvišenom prije nego uđu u svijet u kojem neće biti niti mogućnosti vraćanja niti će imati na raspolaganju snagu da nadoknade ono što su izgubili u svojoj prošlosti.

Negacijski aspekt

S druge strane, moguće je da se ljudi koji formalno nisu muslimani i sebe ne smatraju sljedbenicima posljednjeg vjerovjesnika, prema Kur'anu Časnom nađu u pogrešnom uvjerenju da je ova tvrdnja koju iznosi Kur'an Časni nešto što su smislili muslimani, a ne da je stvarna kur'anska  odredba ili, u slučaju njene ispravnosti, da to nije osnova za propise Boga Uzvišenog izvedene na osnovu mudrosti i objektivnih činjenica. Zašto bi Bog  pravio razliku i superiornost među narodima i sljedbenicima Svojih poslanika bez postojanja stvarnih mjerila?! To je u suprotnosti s Božijom mudrošću i Božijom pravdom.

Kur'an i mjerilo superiornosti

Ono što se nalazi u svijetu stvarnosti obavezno ima egzistencijalne i stvarne učinke srodne toj stvari i tom biću. Stoga jedna osoba u društvu i ljudskoj zajednici ne traga za mentalnim pojmovima radi zadovoljenja i ispunjavanja svojih potreba, već traga za konkretnim istinama koje postoje u objektivnom svijetu i imaju objektivne učinke svoga postojanja. Nikada se nije vidjelo niti čulo da čak i najekstremniji skeptici i sofisti, koji sumnjaju u stvarno postojanje sebe i svojih misli, u potrazi za vodom da utole žeđ ili za hranom da otklone glad idu tamo gdje se voda priviđa, a ne gdje zaista postoji, ili da sjede skrštenih ruku ili se predaju, umjesto da se brane ili bježe kako bi se spasili od neprijatelja. Prema tome, ovo je jedan siguran i postojan zakon. Sva stvorenja, pa i čovjek, radi postizanja svoga napretka i sreće odlaze prema onome u čemu je stvarnost, a radi izbjegavanja štete i nesreće također izbjegavaju ono što je stvarno i činjenično.

Superiornost pojedinih osoba

Kada je riječ o superiornostima u ljudskom društvu, kur'anska logika odbacuje titule superiornosti na polju rasne i rodne pripadnosti, etničke i plemenske brojnosti, ekonomske moći i stečenog bogatstva kao i brojnih drugih titula i smatra da se najpouzdanija logika mjerila superiornosti ogleda u stečenim svojstvima koja čovjeka približavaju središtu beskonačnog života, mudrosti, moći, znanja i pravednosti, a koji čovjeka obogaćuju ovim svojstvima savršenosti i kaže:

يا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْناكُمْ مِنْ ذَكَرٍ وَ أُنْثى‌ وَ جَعَلْناكُمْ شُعُوباً وَ قَبائِلَ لِتَعارَفُوا إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِنْدَ اللَّهِ أَتْقاكُمْ إِنَّ اللَّهَ عَلِيمٌ خَبِيرٌ

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (Al-Hudžurat / Sobe, 13)

Na temelju ovog časnog ajeta, čovjek je stvoren iz jednog osnova i jednog bića, a to su jedan otac i jedna majka. Prema tome, u osnovi kreacije dominira jednakost, a s obzirom na to da  dominira jednakost, nema smisla da postoji osnova za traženje superiornosti jednih nad drugim.

Drugo je to da su, prema ovom ajetu, razlike stečenim osobinama prihvatljive. Čovjekov život zasniva se na znanju i odabiru, pa ko god bude posjedovao superiornije znanje i ko bude pravio bolje izbore, postići će viši, superiorniji i napredniji nivo plemenitosti.

Treće je to da je preciziran primjer te superiornosti i odlike koja se sastoji u posjedovanju bogobojaznosti, a to znači udaljavanje od raznovrsnih, bezvrijednih, jadnih i bijednih gospodara i okretanje prema jednom jedinstvenom Gospodaru i Stvoritelju univerzuma.

يا صاحِبَيِ السِّجْنِ أَ أَرْبابٌ مُتَفَرِّقُونَ خَيْرٌ أَمِ اللَّهُ الْواحِدُ الْقَهَّارُ

 O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? (Jusuf, 39)

Prema tome, osobne superiornosti postavljene su na osnovu stečenih i istinskih odlika općedruštvene superiornosti.

Općedruštvene superiornosti

Kada se u Kur'anu govori o istinoljubivosti i neistinoljubivosti i kada se u Božijim ajetima uspoređuju sljedbenici objavljenih učenja sa zajednicom muslimana, kaže se da su oni koji sebe smatraju sljedbenicima Isusa, a. s., to jeste kršćanima, bliži muslimanima. Zašto? U odgovoru se nabrajaju tri osobine koje oni imaju. Dvije pozitivne osobine koje su stekli i jednu negativnu od koje su se udaljili. Kur'an to ovako izražava:

لَتَجِدَنَّ أَشَدَّ النَّاسِ عَداوَةً لِلَّذِينَ آمَنُوا الْيَهُودَ وَ الَّذِينَ أَشْرَكُوا وَ لَتَجِدَنَّ أَقْرَبَهُمْ مَوَدَّةً لِلَّذِينَ آمَنُوا الَّذِينَ قالُوا إِنَّا نَصارى‌ ذلِكَ بِأَنَّ مِنْهُمْ قِسِّيسِينَ وَ رُهْباناً وَ أَنَّهُمْ لا يَسْتَكْبِرُونَ

Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani’, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole. (Al-Maida / Trpeza, 82)

U ovom ajetu pažnja je usmjerena na tri principa koja su predstavljena kao mjerilo prijateljstva i bliskosti s vjernicima, a ta tri principa jesu sljedeća:

1. Postojanje učenjaka i znanstvenika u društvu
2. Postojanje pobožnih i Bogu bliskih među ljudima
3. Nepostojanje mentaliteta oholosti među ljudima

Dakle, veoma se jasno spominje odlika tog superiornog društva. U bilo kojem vremenu i u bilo kojem društvu da dođe do širenja korisnog znanja, dobrog djela i poniznosti prema istini, neminovno će to društvo doživjeti sreću, blagostanje, dobrobit, pravednost, bratstvo i jedinstvo, i sačuvati se svega onoga što je zlo, loše, dvolično i u čemu je kršenje obećanja te mentalna i moralna nesigurnost. Korisno znanje i dobro djelo uzajamno se opslužuju, a ta interakcija i međusobna saradnja ni u kojoj fazi se ne zaustavlja, već konstantno daje snagu napretka osobama i zajednicama u pravcu neograničenog savršenstva i vječitog i ugodnog života. Ako se ove dvije pozitivne stvari sjedine s negacijom veoma ružne osobine nametanja svoje superiornosti drugima, neminovno će se otvoriti put sreće i postizanja svega onoga što je dobro pred pojedincima i zajednicama i bit će sigurni od nesreća, patnje i bola. Da bi ova tema bila jasnija, ukratko ćemo se pozvati na nekoliko ajeta i predaja.

1. Neznabožačka sumnja prema Bogu svijeta

Ovo su ajeti koji su objavljeni o bici na Uhudu, u kojima se vjernici bodre da se ne pokoravaju nikome drugo osim svome Gospodaru. S druge strane, ukoreni su zato što od sebe nisu odbacili neznabožačko razmišljanje i što su, poput neznabožaca, o Bogu svome imali pogrešne, neispravne i od logike i Božije mudrosti daleke pomisli i sumnje.

Ovo su ajeti  od 150. do 155. sure Ali Imran i objavljeni su nakon jednog poraza koji su muslimani pretrpjeli u bici na Uhudu, gdje su, formalno gledano, bili savladani. Njihova pogrešna pomisao i sumnjičavost bila je u tome što su zamišljali da je istinska vjera ta koja u svom nastojanju da postigne izvanjski pojavni uspjeh i napredak nipošto ne smije doživjeti poraz, jer istina je nesavladiva. Oni su zamišljali da su sve stvari u pogledu pobjede, savlađivanja neprijatelja, uzimanja plijena, trpljenja gubitaka u životima i drugo, prepuštene Božijem Poslaniku, s. a. v. a. Kur'an je ovo odlučno negirao i napomenuo vjernicima da je ovakvo sumnjičenje ostatak iz paganskog doba i neznaboštva te pogrešnog načina razmišljanja idolopoklonika, koje oni u sebi imaju i još nisu svoje mišljenje uskladili s logikom islama, Kur'ana i svijetlog govora Poslanika Milosti, s. a. v. a.

يَظُنُّونَ بِاللَّهِ غَيْرَ الْحَقِّ ظَنَّ الْجاهِلِيَّةِ يَقُولُونَ هَلْ لَنا مِنَ الْأَمْرِ مِنْ شَيْ‌ءٍ …

…misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pagani misle govoreći: ‘Gdje je pobjeda koja nam je obećana?’ (Ali Imran / Imranova porodica, 154)

Zanimljivo je da Kur'an na kraju kao uzrok njihova poraza smatra njihove spoticaje koje im je šejtan nemetnuo, i naravno, dao im do znanja da je način šejtanova utjecaja na njih bio putem stečenih djela, pogrešnih razmišljanja i njihovog nekorektnog ponašanja.

2. Oni koji su najbliži poslaniku Ibrahimu, a. s.

Kur'an u odgovoru na prepirku koja se dogodila između sljedbenika poslanika Ibrahima, a. s., o tome ko su oni koji su najbliži njemu, kaže da su najbliži oni koji su u oblasti mišljenja, vjerovanja, morala, duševnih stanja, dobrih djela i društvenih odnosa – njemu najsličniji i najbliži i onda dodaje da se isto ovo pravilo odnosi na sljedbenike Poslanika islama, s. a. v. a. Ovo je Božiji zakon i tradicija u stvaranju u kojoj nema mjesta ni za kakvu promjenu i zamjenu. 

  إِنَّ أَوْلَى النَّاسِ بِإِبْراهِيمَ لَلَّذِينَ اتَّبَعُوهُ وَ هذَا النَّبِيُّ وَ الَّذِينَ آمَنُوا وَ اللَّهُ وَلِيُّ الْمُؤْمِنِينَ

Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili, zatim ovaj vjerovjesnik i vjernici. – A Allah je zaštitnik vjernika. (Ali Imran / Imranova porodica, 68)

Imam Alija, a. s., kaže:

إِنَّ أَوْلَى النَّاسِ بِالْأَنْبِيَاءِ، أَعْلَمُهُمْ بِمَا جَاءُوا بِهِ؛ ثُمَّ تَلَا “إِنَّ أَوْلَى النَّاسِ بِإِبْراهِيمَ…، ثم قال: إِنَّ وَلِيَّ مُحَمَّدٍ (صلی الله علیه وآله) مَنْ أَطَاعَ اللَّهَ وَ إِنْ بَعُدَتْ لُحْمَتُهُ، وَ إِنَّ عَدُوَّ مُحَمَّدٍ (صلی الله علیه وآله) مَنْ عَصَى اللَّهَ وَ إِنْ قَرُبَتْ قَرَابَتُهُ

“Najbliži vjerovjesnicima jesu oni koji najbolje znaju ono što su oni donijeli. Onda je Zapovjednik vjernih proučio ajet: Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili… Potom je rekao: Zaista je prijatelj Muhammedov onaj koji se pokorava Bogu, makar i ne bio s njim u srodstvu krvnom. A neprijatelj Muhammedov jeste onaj koji se ne pokorava Bogu, makar mu bio i rod bliski.” (Nehdžu-l-Belage, mudrost 96)

Da! Najbliži vjerovjesnicima jesu oni koji su najupućeniji u njihova učenja i ono što su oni od Boga donijeli, nakon čega je hazreti Alija, a. s., ove svoje riječi potkrijepio ajetom: … إِنَّ أَوْلَى النَّاسِ بِإِبْراهِيمَ . Na kraju je kazao da su Muhammedu, s. a. v. a., istinski i bliski prijatelji i pravi sljedbenici vjerovjesništva oni koji se Bogu pokoravaju, makar u pogledu krvnog i rasnog srodstva bili najudaljeniji od njega, a neprijatelji Muhammeda, s. a. v. a., jesu oni koji su neposlušni i buntovni prema Bogu, pa makar mu u pogledu krvnog srodstva bili najbliži. To je zakon Božiji. Zakoni stvaranja koncentrisani su oko Istine i nemoguće ih je promijeniti i zamijeniti putem pojmova, titula, pretencioznih tvrdnji. Ajeta, predaja i umnih  demonstracija na ovom polju ima toliko mnogo da ih nije potrebno ni spominjati.

Iz ovoga proizlazi da je mjerilo po kojem se određuju superiorni, odnosno inferiorni jeste Istina i bliskost Istini u tri oblasti – “vjerovanje i intelektualnost”, “moral i psihičke osobine” i “djelo i korektnost ponašanja u društvu”.

Sažetak predavanja

1. Tema predavanja jeste mjerilo superiornosti i vrednovanja u Kur'anu Časnom.
2. Pojašnjenje ovih kriterija i pravila korisno je i u njihovom afirmacijskom, a i u negacijskom aspektu jer uzrokuje spoznaju.
3. Ono što je realnost u svijetu jeste da biće, s obzirom na to da je egzistencijalno, posjeduje realne učinke i rezultate koji su opipljivi i shvatljivi.
4. U potrazi da uzmu ono što je korisno, a od sebe odbiju ono što im nanosi štetu, svi ljudi nastoje pronaći objektivne činjenice, a ne misaone pojmove. Da bi utolili žeđ, traže vodu, a ne ono što se pričinjava vodom. Čak i najveći i najopasniji skeptici i sofisti na jeziku poriču, a na djelu to priznaju i potvrđuju.
5. Mjerilo superiornosti na individualnom nivou jesu stečene stvari i realna psihička stanja i osobine. Ajet u kojem je rečeno: إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِنْدَ اللَّهِ أَتْقَاكُمْ , prihvata jednakost u stvaranju, a različitost u odlikama u stvarima koje se stječu.
6. Društvena superiornost oslanja se na tri glavna elementa: postojanje učenjaka u društvu, postojanje pobožnih i Bogu bliskih među ljudima i nepostojanje mentaliteta oholosti u narodu.
7. Pogrešna razmišljanja i neispravna sumnjičenja pokazatelj su neznabožačkog stanja psihe koja pripadaju idolopoklonicima, a ne vjernicima – pa makar formalno i bili muslimani – zbog čega ih je Bog i ukorio.

Kur'anski primjeri o ovome su:

a) Pogrešno razmišljanje muslimana u bici kod Uhuda, to da “nismo trebali pretrpjeti poraz jer pripadamo istinskoj vjeri” Kur'an smatra ostacima idolopokloničkog načina razmišljanja u njihovim dušama. Ajeti 150. do 155. sure Ali Imran / Imranova porodica ovaj su slučaj opširno opisali.

b) Najbliži poslaniku Ibrahimu, a. s., i Poslaniku islama, s. a. v. a., jesu oni koji su u pogledu “vjerovanja”, “morala” i “djelovanja” najsličniji Božijim poslanicima, a. s.

c) Hazreti Imam Alija, a. s., upravo je ovaj ajet uzeo kao argument i rekao da su najbliži Poslaniku islama i svim vjerovjesnicima oni koji imaju najviše svijesti i znanja o njihovim učenjima i o svemu onome što su oni prenosili od Boga.

d) Mjerilo bliskosti i udaljenosti, neprijateljstva i prijateljstva s hazreti Muhammedom, s. a. v. a., jeste u pokornosti ili nepokornosti prema naredbi Uzvišenog Boga i to je jedan univerzalni zakon.

Zaključak:

Zakon stvaranja zasnovan je na “Istini” i “Božanskoj tradiciji” i taj se zakon ni pod kojim uvjetima ne može promijeniti niti zamijeniti. Nije ograničen ni na jedan narod i pleme, vrijeme i prostor i društvene transformacije. 

prof. Akbar Eydi