Hutba
I učvrstili smo carstvo njegovo i dali mu mudrost i umješnost govora.[1]
Sa‘d ibn Ibrahim od svoga oca: “Prvi koji je govorio sa minbera je bio Ibrahim, a.s., kad je bio zarobljen Lut, a.s., kojeg su bili zarobili Rimljani. Ibrahim je ratovao s njima sve dok nije oslobodio Luta.”[2]
Džabir: “Kada bi Poslanik, s.a.v.a., držao govor, oči bi mu pocrvenile, glas bi mu se povisio, srdžba bi se rasplamsala, kao da upozorava na pristizanje neprijateljske vojske: ‘Eto vam ih ujutro, eto ih večeras!’”[3]
Ebu Umame: “Kada bi Poslanik, s.a.v.a., slao zapovjednika sa vojskom, govorio bi mu: ‘Skrati govor i umanji riječi!’”[4]
Ammar ibn Jasir: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., naređivao bi nam da skratimo govore.”[5]
Džabir ibn Semure Es-Sevai: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio je takav da nije dužio hutbu na džumi, već bi držao kratak govor.”[6]
Izvor: Muhammedi Rey Šehri, Mjera mudrosti 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., preveo sa arapskog: Amar Imamović
[1] Sad, 20.
[2] Ed-Durru-l-mensur, 1/282.
[3] Kenzu-l-‘ummal, 17974.
[4] Isto, 18126.
[5] Sunenu Ebi Davud, 1106.
[6] Sunenu Ebi Davud, 1107.