Neprolazna tuga

Ajeti

لَا تَمُدَّنَّ عَيْنَيْكَ إِلَى مَا مَتَّعْنَا بِهِ أَزْوَاجًا مِّنْهُمْ وَ لَا تَحْزَنْ عَلَيْهِمْ وَ اخْفِضْ جَنَاحَكَ لِلْمُؤْمِنِينَ

Ne pružaj poglede svoje na ono što Mi dajemo na uživanje nekim od njih i ne budi tužan zbog njih, a prema vjernicima blag budi.[1]

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَ‌بُّنَا اللهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلَائِكَةُ أَلَّا تَخَافُوا وَ لَا تَحْزَنُوا وَ أَبْشِرُ‌وا بِالْجَنَّةِ الَّتِى كُنتُمْ تُوعَدُونَ

Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” – pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleci: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.”[2]

لَا يَحْزُنُهُمُ الْفَزَعُ الْأَكْبَرُ‌ وَ تَتَلَقَّاهُمُ الْمَلَائِكَةُ هَـذَا يَوْمُكُمُ الَّذِى كُنتُمْ تُوعَدُونَ

Neće ih brinuti najveći užas, nego će ih meleci dočekivati: “Evo ovo je vaš dan, vama obećan.”[3]

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَ الَّذِينَ هَادُوا وَ الصَّابِئُونَ وَ النَّصَارَ‌ى مَنْ آمَنَ بِاللهِ وَ الْيَوْمِ الْآخِرِ‌ وَ عَمِلَ صَالِحًا فَلَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَ لَا هُمْ يَحْزَنُونَ

Oni koji su vjerovali, pa i oni koji su bili jevreji, i sabijci, i kršćani – oni koji su u Allaha i u Onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.[4]

أَلَا إِنَّ أَوْلِيَاءَ اللهِ لَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَ لَا هُمْ يَحْزَنُونَ

I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi štićenici.[5]

قَالَ إِنِّى لَيَحْزُنُنِى أَن تَذْهَبُوا بِهِ … قَالَ إِنَّمَا أَشْكُو بَثِّى وَ حُزْنِى إِلَى اللهِ

Reče (Jakub, mir s njim): “Bit će mi doista žao ako ga odvedete… Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim”, reče on…[6]

لِّكَيْلَا تَأْسَوْا عَلَى مَا فَاتَكُمْ وَ لَا تَفْرَ‌حُوا بِمَا آتَاكُمْ وَ اللهُ لَا يُحِبُّ كُلَّ مُخْتَالٍ فَخُورٍ‌

Da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste radovali onome što vam On dade.[7]

وَ لَا يَحْزُنكَ قَوْلُهُمْ إِنَّ الْعِزَّةَ لِلَّهِ جَمِيعًا هُوَ السَّمِيعُ الْعَلِيمُ

Neka te ne žaloste riječi njihove! Uistinu sva moć pripada Allahu; On sve čuje i sve zna.[8]

Predaje

Rekao je Imam Sadik, mir s njim: “Allah je objavio Isau sinu Merjeminom: ‘O Isa, podari mi iz očiju svojih suze, i iz srca svoga skrušenost! Na oči stavi surmu tuge onda kada se smiju nemarni i besposličari! Stoj na mezarima onih koji su umrli pa ih dozivaj glasno, ne bi li od njih uzeo pouku, i reci: I ja ću im se, kao i drugi, pridružiti.’”[9]

Imam Sadik, mir s njim, rekao je: “Pročitao sam u knjizi Alijevoj, mir s njim: ‘Zaista vjernik omrkne i osvane tužan, a i ne priliči mu da bude drugačije.’”[10]

Rekao je Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim: “Kada grijesi roba postanu brojni, a nema djela kojima bi ih prekrio, Allah ga iskuša tugom da bi mu ih prekrio.”[11]

Rekao je Imam Sadik, mir s njim: “Čiji grijesi budu brojni, a nema ničega čime bi ih prekrio, Allah ga na Ovom svijetu iskuša tugom da bi mu njom prekrio grijehe, te tako i bude, a u suprotnom ga kazni u kaburu, pa na Dan kada Allaha susretne ne ostane kod njega ničega što bi svjedočilo o njegovim grijesima.”[12]

Rekao je Božiji Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim: “Allah voli svako tužno srce.”[13]

U Ebu Zerrovoj predaji stoji: “O Ebu Zerre, ničim se nije robovalo Bogu kao što je to učinjeno dugim tugovanjem.”[14]

“O Ebu Zerre, onaj ko može plakati – neka plače, a onaj koji ne može – neka svoje srce upozna sa tugom i neka sebe potiče na plač. Uistinu, tvrdo srce daleko je od Allaha Uzvišenog, ali vi to ne shvatate.”[15]

Prenosi se da je Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, bez prestanka razmišljao i bio neprestano tužan, a tuga je jedna od odlika dobrih i Allah voli svako tužno srce.[16]

Rekao je Vjerovjesnik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim: “Kada Allah zavoli roba, u srce mu usadi tužan pjev, a Allah Uzvišeni zaista voli svako tužno srce. A kada Allah zamrzi roba, u srce mu usadi veseo pjev.”[17]

U opisu bogobojaznih u Nehdžu-l-belagi stoji: “Srca su njihova tužna i drugi su sigurni od njihova zla… Noću oni stoje na nogama svojim i uče dijelove Kur'ana skladno i odmjereno. Njime rastužuju duše svoje i u njemu traže lijek za bolest svoju.”[18]

Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Kada je umro Ibrahim, sin Poslanika, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, rekao je Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim: “Žalimo za tobom, Ibrahime, ali smo uistinu strpljivi. Srce tuguje, oči suze, ali ne govorimo ništa što bi Gospodara rasrdilo.”[19]

Ebu Basir prenosi sljedeće riječi Imama Sadika, mir s njim: “Dok je Husejn bio kod Poslanika, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, dođe mu Džibril i upita ga: ‘O Muhammede, voliš li ga?’ On reče: ‘Da.’ Džibril tad reče: ‘A zaista će ga tvoj ummet ubiti.’ Nato se Božiji Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, silno ražalosti…”[20]

Objašnjenje

Iz navedenih ajeta i predaja razabire se da postoje tri vrste tuge:

Prva vrsta tuge je ona zbog užitaka i ljepota u životu na Ovom svijetu, ili zbog riječi nevjernika i zbog njihove obmanutosti ovim svijetom i njegovim sjajem. Neki navedeni ajeti ukazuju na ovu vrstu tuge i ona je nepoželjna.

Drugu vrstu čini tuga zbog izgubljenih blagodati koje je Uzvišeni Allah podario Svojim robovima, poput tuge zbog rastanka sa dobrim djetetom i zbog njegove smrti. Ova tuga je neizbježna, jer su slomljenost srca i ispoljavanje učinaka tuge i sjete na licu onoga koji je pretrpio neki gubitak nešto što iziskuje sama priroda čovjeka i nisu sporni sve dok ne vode Božijoj srdžbi i nezadovoljstvu Božijom odredbom. I na ovu vrstu tuge upućuju neki od navedenih ajeta.

Treću vrstu tuge predstavlja tuga čovjeka zbog njegovog vlastitog nemara, učinjenih loših djela, ili zbog propuštenih prilika da učini dobra djela i da se ukrasi plemenitim ćudoređem, kao i tuga zbog onih stanja s kojima će se suočiti na Onom svijetu, kao što su stizanje smrtnog časa, stanja u kaburu, Berzahu, stajanje pred Bogom radi obračuna i prelazak preko Sirat-ćuprije. Ovo je poželjna i pohvalna tuga kojoj treba težiti makar stajanjem na mezarima i učenjem kur'anskih ajeta. To je tuga koju Allah voli i ubraja u svojstva dobrih robova i možda upravo na nju ukazuju riječi Božijeg Poslanika, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, upućene Ebu Zerru: “Ničim se nije robovalo Bogu…”

Riječi “neprolazna tuga”[21] iz predaje s Miradža govore upravo o ovoj vrsti tuge, čija je posljedica duhovna razboritost čovjeka. Ona također čovjeka potiče da ispravi ono što je propustio učiniti u pogledu sticanja vrlina te uljepšavanja i usavršavanja duše. Navedeno se postiže jedino neprestanom i neprolaznom tugom, jer čovjek, u skladu sa svojom prirodom, čim napusti ovu vrstu tuge, biva iskušan nemarom i navlačenjem zastora.

U vezi s činjenicom da je neprolazna tuga posljedica gladi treba reći da u trbuhu – kako smo ranije istakli – kada bude napunjen hranom, ne preostaje mjesta za stalnu tugu. Naprotiv, napunjen trbuh izaziva bujicu strasti i odvodi svoga vlasnika u svaku vrstu nemara.

Izvor: Ali Se'adet Perver, Tajne s Miradža, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo,2012., sa arapskog preveli: Ensar Karaman i Akbaš

[1] El-Hidžr, 88.

[2] Fussilet, 30.

[3] El-Enbija, 103.

[4] El-Maide, 69.

[5] Junus, 62.

[6] Jusuf, 13, 86.

[7] El-Hadid, 23.

[8] Junus, 65.  

[9] Biharu-l-envar, sv. 69, str. 71, predaja 2.

[10] Isto, predaja 3.

[11] Revdatu-l-va‘izin, sv. 2, str. 423.

[12] Mustedreku-l-vesail, sv. 11, str. 332, predaja 13185.

[13] Biharu-l-envar, sv. 68, str. 38, predaja 25.

[14] Isto, sv. 74, str. 81.

[15] Isto.

[16] Iršadu-l-kulub, poglavlje 31.

[17] Isto, poglavlje 23, str. 137.

[18] Nehdžu-l-belaga, govor 193.

[19] Vesailu-š-ši‘a, sv. 3, str. 280, predaja 3652.

[20] Biharu-l-envar, sv. 44, str. 228, predaja 9.

[21] Predaja s Miradža, poglavlje 6.

Pitanja i odgovori