Vakuf

Vakuf je osnovica mnogih usluga koje su potrebne pojedincu i društvu. Kako bi stekli zadovoljstvo Božije, vjernici za svoga života izdvajaju dio svoga imetka za dobra i trajna djela i to vakufe u svrhu javnih usluga. Tako je od davnina do danas većina javnih prostora, karavan-saraja, usputnih odmorišta, vodospremnika, kanala za navodnjavanje, vjerskih centara, džamija, husejnija, znanstvenih centara poput škola i biblioteka, zdravstvenih ustanova, bolnica i lječilišta, osnovano i održano posredstvom institucije vakufa. Dio islamske civilizacije zadužbina je ovog blagoslovljenog fenomena i ljudska društva uvijek trebaju ovakvu postojanu i trajnu pomoć. U islamskim vrelima i predajama Ehli-bejta, mir neka je s njima, preporučuje se postojano dobro i trajna sadaka te se ukazuje na nagradu koju vakuf donosi.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Kad čovjek umre, njegova djela se prekidaju, osim u tri slučaja: znanja kojim se ljudi koriste, trajne sadake (vakufa) i dobre djece koja dove za njega.”^[1]

Napomena: Ovdje je riječ o tri primjera i korištenje umrlog trajnim dobrim djelima ne svodi se na nabrojano troje. Naime, u drugim predajama navode se još brojni drugi primjeri pored ova tri.

Rješenje za prosjačenje

Musliman mora čuvati svoje dostojanstvo i nipošto ne smije dopustiti sebi poniženje i niskost. Islam prosjačenje smatra otvorenim poniženjem i muslimanima to strogo zabranjuje. Muslimani uvijek moraju svoje potrebe zadovoljavati vlastitim rukama, ne moljakati ni od koga te ne otvarati vrata siromaštva pred sobom.

Naravno, ukoliko neki, usljed tragičnih prirodnih dešavanja, intelektualne slabosti i slično, dopadnu siromaštva, na svima je obaveza da štite njihovo dostojanstvo i društvenu ličnost, te svi muslimani trebaju lice islamskog grada čuvati od ove ružne pojave. Također, islamski poredak ima zadaću udovoljiti potrebama takvih.

Prevazilaženje siromaštva i neimaštine u islamskom gradu jeste opća dužnost muslimana, i islam to naglašava, a Čisti, mir neka je s njima, lično su bili predvodnici u tom pogledu. Ukazat ćemo na neke predaje i slučajeve iz njihove životne prakse.

Vrlina nepotrebitosti

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Čast vjernika jeste u noćnom namazu, a njegov ponos jeste u neovisnosti od ljudi.”^[2]

Imam Rida, mir neka je s njim, rekao je: “Neki čovjek dođe Poslaniku, s.a.v.a. i reče: ‘Poslaniče Božiji, poduči me djelu koje je takvo da između njega i Dženneta nema razdaljine!’, pa mu Poslanik, s.a.v.a., kaza: ‘Ne srdi se i ne traži ništa od ljudi.’”^[3]

Potrebiti bez potrebe

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže da je Zapovjednik vjernika, Ali, mir neka je s njim, govorio: “U tvome srcu trebaju biti objedinjene potreba za ljudima i neovisnost o njima: potreba u obliku nježnosti i vedrine pri susretu s njima, a neovisnost u vidu čuvanja svoje časti i dostojanstva.”^[4]

Pokuđenost prosjačenja i omiljenost samopoštovanja

Božiji Poslanik, s.a.v.a. rekao je: “Bog voli stidnoga i čednoga čovjeka i ne voli prosjaka jetkoga jezika.”^[5]

Zapovjednik vjernika, Ali, mir neka je s njim, rekao je: “Moj sljedbenik je onaj ko… ne išće od ljudi, pa makar umirao od gladi.”^[6]

Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže: “Kad bi prosjak znao koliki je gubitak u prosjačenju, nikada niko ne bi tražio nešto od drugoga, a kada bi onaj koji udjeljuje znao šta udjeljivanje donosi, niko nikoga ne bi odbio.”^[7]

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je: “Kad bi prosjak znao posljedice prosjačenja, niko ne bi nešto zaiskao od drugoga.”^[8]

Neki čovjek dođe Imamu Sadiku, mir neka je s njim, i ispriča mu o nekim svojim stanjima i nevoljama u kojima se našao. Imam, mir neka je s njim, naredi svojoj sluškinji da mu donese kesu s novcem, pa je pruži onom čovjeku i reče: “Ovdje je četiri stotine dinara, koje mi je dao Ebu Džafer, pa ih uzmi i riješi svoj problem.” Čovjek kaza: “Ne, Boga mi! Žrtvujem se za te nije mi nevolja takva, nego bih volio da dovite za mene.” Imam Sadik, mir neka je s njim, reče mu: “Zasigurno ću doviti za tebe. No, kloni se toga da svoju situaciju u potpunosti prepričavaš ljudima, jer ćeš biti ponižen među njima.”^[9]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “…sve dok možete, uzdržite se od traženja.”^[10]

Također, rekao je: “Bolje je čovjeku da na leđima nosi suharke, pa da prodajom toga zadovolji svoje potrebe i od zarađenog nešto udijeli kao sadaku, nego da od imućnika traži nešto, pa mu ovaj to da ili ne da. Jer, gornja ruka (ona koja daje) je bolja od donje (one koja prima).”^[11]

Posljedice prosjačenja

Siromaštvo

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Tako mi Onoga u čijoj je vlasti moja duša… niko ne otvori pred sobom put prosjačenja, a da Bog ne otvori pred njim vrata siromaštva.”^[12]

Također, rekao je Zapovjedniku vjernika, mir neka je s njim: “O Ali, malo tražiti od ljudi jeste neovisnost, a tražiti mnogo od ljudi jeste ishodište siromaštva.”^[13]

Imam Zejnulabidin, mir neka je s njim, kaže: “Od Boga vam jamčim da onoga ko bude bez potrebe iskao od drugoga, jednoga dana potreba će natjerati da ište.”^[14]

Sramota i poniženje

Zapovjednik vjernika, mir neka je s njim, rekao je: “Prosjačenje je jaram poniženja, uništava čast časnog i ugled uglednog.”^[15]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Ko otvori pred sobom vrata iskanja, Bog pred njim otvori sedamdeset vrata siromaštva i neimaštine, a ni najmanja od njih ništa neće zatvoriti.”^[16]

Dugo polaganje računa na Danu sudnjem

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “O Ebu Zerre, nemoj tražiti ništa od ljudi, jer traženje je gotovo poniženje i siromaštvo kojemu hitaš, a na Sudnjem danu te čeka dugo polaganje računa.”^[17]

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Klonite se iskanja od ljudi, jer to je na Ovom svijetu vrelo poniženja i siromaštva kojem hitate, a na Danu sudnjem dugo polaganje računa.”^[18]

Kazna za prosjačenje bez potrebe na Danu sudnjem

Imam Bakir, mir neka je s njim, rekao je Muhammedu ibn Muslimu: “O Muhammede, onaj ko je bez potrebe, a prosjači izaći će na Danu sudnjem pred Boga izgrebanog i izranjavanog lica.”^[19]

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je: “Svakoga roba koji prosi bez potrebe, Bog će prije smrti učiniti potrebitim da prosi i time će mu odrediti vatru džehennemsku.”^[20]

Također, rekao je: “Onaj ko bez potrebe prosi jeste poput onoga ko jede vatrenu žeravicu.”^[21]

Osiguranje sredstava za rad prosjacima

Jedan od ensarija je zapao u potrebu, pa Poslanik, s.a.v.a., sazna za to i reče mu: “Donesi mi sve što imaš kod kuće i ništa ne smatraj bezvrijednim. Čovjek donese Poslaniku, s.a.v.a., jednu tkaninu koja se podlaže pod konjsko sedlo i vrč za vodu. Poslanik Božiji, s.a.v.a., upita: “Ko želi kupiti ovo?” Neki čovjek kaza: “Ja ću to otkupiti za jedan dirhem.” Poslanik, s.a.v.a., upita: “Daje li neko više?”, pa drugi čovjek kaza: “Ja to kupujem za dva dirhema”, pa mu Poslanik, s.a.v.a., reče: “Onda je ovo tvoje.” Zatim se obrati onom ensariji: “Za jedan dirhem kupi hrane svojoj porodici, a za drugi dirhem kupi sjekiru.” Čovjek kupi sjekiru i donese je Poslaniku. Poslanik tad upita: “Ko ima držak za ovu sjekiru?”, pa neko od ashaba kaza: “Ja imam.” Poslanik, s.a.v.a., onda uze od njega držak, vlastitim rukama nasadi sjekiru na nj, pa je pruži onom ensariji i reče: “Idi sakupljaj drva za ogrjev i nemoj zanemariti nijednu draču ili suhi panj.” Čovjek je tako radio petnaest noći, a onda, pošto mu se stanje popravilo, dođe Poslaniku. Poslanik, s.a.v.a., reče mu: “Ovo tvoje stanje je bolje nego da na Dan sudnji izađeš s ogrebotinama uzrokovanim primanjem sadake.”^[22]

Izvor: Dževad Amoli, Ključevi života 3, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, prijevod: Muamer Kodrić

[1] Revdatu-l-vā‘izīn, vol. 1, str 11; Bihāru-l-envār, vol. 2, str. 23.

[2] El-Kāfi, vol. 2, str. 148.

[3] El-Emālī li-š-šejhi-t-Tūsī, str. 508.

[4] El-Kāfi, vol. 2, str. 149.

[5] El-Emālī li-š-šejhi-t-Tūsī, str. 39.

[6] Kanz al-Fava'id, vol. 1, str. 88; Bihāru-l-envār, vol. 75, str. 28.

[7] El-Kāfi, vol. 4, str. 20.

[8] ‘Uddetu-d-dā‘ī, str. 99; Vesāilu-š-šī‘a, vol. 9, str. 443.

[9] El-Kāfi, vol. 4, str. 21-22.

[10] El-Kāfi, vol. 4, str. 20.

[11] Tenbīhu-l-havātir, vol. 2, str. 229.

[12] Tenbīhu-l-havātir, vol. 1, str. 125-126.

[13] Tuhafu-l-‘ukūl, str. 9.

[14] El-Kāfi, vol. 4, str. 19.

[15] Gureru-l-hikem, str. 361.

[16] El-Harā'idž ve-l-džerāih, str. 89; Vesāilu-š-šī‘a, vol. 2, str. 438.

[17] El-Fekīh, vol. 4, str. 375.

[18] El-Kāfi, vol. 4, str. 20.

[19] Kitābu-s-serā’ir, vol. 3, str. 637.

[20] El-Kāfi, vol. 4, str. 19.

[21] ‘Uddetu-d-dā‘ī, str. 99; Vesāilu-š-šī‘a, vol. 9. str. 437.

[22] Tenbīhu-l-havātir, vol. 1, str. 45-46.