Šta je evolucija?
Prije svega treba definirati pojam evolucije, što i nije sasvim baš lahak posao. Mnogo je pojmova koji su naizgled sasvim jasni i nema potrebe za njihovim definiranjem, ali, ako ipak hoćemo dati njihovu definiciju, uviđamo niz poteškoća.
Naravno, ovdje ne želimo citirati sve definicije evolucije koje su filozofi do sada naveli. Ukazati ćemo ukratko na razlike između progresa i evolucije, kao i između odrednica “savršen”i “završen/potpun”.
U islamskoj filozofiji nalazimo vrlo preciznu raspravu o ovom pitanju, a ono je vrijedno pažnje i diskusije i sa stanovišta kur'anskog teksta. Kao antonim oba rečena pojma koristimo pojam nepotpun, krnj ili manjkav. No, da li su ipak pojmovi “savršen” i “potpun” ekvivalentni? Ne. Ovo je bar odgovor koji nam Kur'an nudi. Uzvišeni kaže: “…sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio, i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.”[1]
Dakle, vjera je usavršena (kamil) a blagodat upotpunjena (tamam). No, prije nego objasnimo razliku između ovih pojmova,osvrnut ćemo se na razliku između pojmova evolucija i progres.
Imaju li ovi pojmovi jednako značenje? Osvrnemo li se na njihovu primjenu vidjet ćemo da nemaju. Zamislimo jednu diviziju na bojnom polju koja uspijeva zauzeti veliki dio neprijateljske teritorije. Za tu diviziju reći ćemo da napreduje, ali ne i da se usavršava ili evoluira. Zašto? Zato što se u pojmu usavršavanja ili evolucije skriva i određeno uzvišeno značenje. Jednostavno kazano, evolucija je okomitno, uzbrdno kretanje, sa jednog nižeg nivoa na viši i tako redom, dok je progres vodoravno napredovanje u jednoj ravni. Stoga, u pojmu socijalna evolucija čovjeka krije se i takva uzvišenost (zašto ne kazati i transcendentalnost) čovjeka kao društvenog bića, ne samo puki progres ili napredak. Koliko je stvari koje znače napredak i progres, ali ne i usavršavanje i uzdizanje ljudske zajednice!
Ovim hoćemo naglasiti i moguću opravdanost tvrdnji onih koji su skloni mišljenju kako neki primjeri ljudskoga napretka ne znače i usavršavanje i evoluciju čovjeka u socijalnom smislu. Iako njihovo gledište u cjelini ne prihvatamo, mora se priznati njihova preciznost i usredotočenost u razmišljanju o ovom pitanju.
A razlika između evolucije (usavršavanja) i upotpunjavanja je u sljedećem: ako se jedna stvar, kao automobil ili zgrada naprimjer, sastoji iz niza dijelova, i ako se u toj stvari ne nalaze svi njeni potrebni dijelovi, za nju kažemo da je nepotpuna ili krnja. A kada se doda posljednji dio, naprimjer ako se uzida posljenja cigla u zgradu, reći ćemo da je ta stvar (u našem primjeru zgrada) potpuna. Ali, evolucija se odvija u fazama i postepeno.
Ako novorođenom djetetu nedostaje neki organ, kazat ćemo da je dijete rođeno sa invaliditetom (tj. nedostatkom). No, ako se dijete rodi sasvim normalno i bez ikakvih nedostataka, to ne znači da je savršeno, jer mu tek predstoji savladavanje razvojnih faza i usavršavanje kroz odgoj i obrazovanje. Uspon visokim stepeništem odgojno-obrazovnog procesa za dijete znači usavršavanje, uzdizanjem u svim aspektima njegove ličnosti. U tome se krije svojevrsna transcendentalnost i uzvišenost.
Nakon što smo ukratko pojasnili definiciju pojma evolucija i razliku između prirodne i socijalne evolucije, osvrnut ćemo se na ostala pitanja koja se nameću u vezi s ovom temom.
Pokušat ćemo naći odgovore na, čini se, tri osnovna pitanja:
1. Je li čovjek u svom društvenom životu kroz historiju socijalno evoluirao i doživio svojevrsno uzdignuće?
2. Hoće li se ljudsko društvo u budućnosti kretati ka savršenstvu ili ne?
3. Ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan, kako će izgledati ta platonska idealna zajednica i koja su obilježja te zajednice?
Mi možemo steći znanje o dosadašnjoj ljudskoj povijesti, a kako upoznati budućnost? Trebamo li zatvoriti oči i kazati kako se povijest neminovo kreće ka savršenstvu? Evolucija je utkana u samu prirodu vremena. Brod vremena plovi svojom rutom bez i najmanjeg utjecaja ili odgovornosti čovjeka, krećući se svojoj zacrtanoj luci, slično procesu prirodne evolucije. U prošlosti, također, ljudi nisu imali nikakvu ulogu u procesima i promjenama kroz koje je prolazio točak povijesti. Niti su mogli utjecati, niti spram tog toka povijesti imaju ikakvu odgovornost.
Njihova uloga bila je sasvim beznačajna i strogo determinirana, poput uloge statista u filmu koji imaju činiti isključivo ono što im je striktno naloženo, bez prilike da iskažu svoju kreativnost?
Ne, odgovor na sva rečena pitanja je odričan. Uloga čovjeka u prošlosti nije bila takva, nije ni danas, a neće biti ni ubuduće.Takva vrsta determinizma ne vlada poviješću. Ljudi su svojom voljom, snagom mogućnosti vlastitog izbora, planirajući za svoju zajednicu, odabrali put socijalne evolucije te zajednice, vodeći je naprijed. Ne treba zaboraviti dosadašnju ulogu ljudske slobodei moći utjecaja na povijesni razvitak svekolike ljudske zajednice. Jer zahvaljujući takvoj ulozi subjekta povijesnih procesa i događanja, danas neke grupe i pojedinci iz prošlosti zavrijeđuju pažnju, hvalu i pijetet. To su oni koji su mogli stati na put napredujućoj ljudskoj povijesti, i ne potpomoći sveukupni razvitak, opredjeljujući se za vlastiti mir i komoditet, ali nisu postupili tako, već su se žrtvovali na putu evolucije povijesti.
Nasuprot njih u ukupnom ljudskom pamćenju nalaze se i oni koji su na neki način opstruirali ovo napredujuće kretanje povijesti ljudskog društva, zasluživši sve kritike i optužbe budućih generacija. Zasigurno, ukoliko mi danas ne budemo svjesni svoje budućnosti i ukoliko ne budemo planirali i djelovali za tu budućnost, ukoliko budemo neodgovorni spram svoje uloge u građenju povijesti, sutra ćemo biti na meti optužbi i premetom gnušanja naših daljih i bližih potomaka. Ako nemamo planove za budućnost i ako ne spoznamo na pravi način svoju odgovornost pred ljudskom povijesti, ko nam može jamčiti da će ovaj brod na kojem svi zajedno plovimo sam od sebe uploviti u luku svog krajnjeg odredišta? Jer, u najmanju ruku, on može stići prije nego što treba ili, pak, zakasniti. Odnosno, postoji mogućnosti ubrzavanja ili odgode pristajanja u luku. Ovom pitanju mogućnosti ubrzavanja ili odgađanja događaja u povijesti, to jest tezi po kojoj se događaji u povijesti, to jest tezi po kojoj se događaji u povijesti ne smjenjuju jednim slijepim nizom, u islamu a osobito u šiijskoj literaturi posvećuje se posebna pažnja. Ako se ova teza elaborira u svijetlu islamskoga naučavanja, ali sa jednog društvenog aspekta, doći će se do jednog od vrijednih dragulja osebujnih islamskih znanja.
Izvor: Mortaza Motahhari, Socijalna evolucija čovjeka, Naučnoistraživački institut „IBN SINA“, Sarajevo, 2006., sa perzijskog preveli: Nermin Hodžić i Muamer Kodrić
[1] El-Ma'ide,3