Razlika između slobode čovjeka i ostalih stvorenja
Svako živo biće – čovjek, životinja, cvijet i biljka – ima potrebu za slobodom i otvorenim prostorom za rast, ishranu, reprodukciju i održanje opstanka svoje vrste. S druge strane je potreba da nema prepreka i smetnji za svoj razvoj i aktivnosti i, ako se pojave prepreke, da ih može otkloniti s puta razvoja i dosezanja do željenog savršenstva.
Značenje slobode kod životinja i biljaka jeste samo u tom nepostojanju prepreka. Pretpostavimo da se biljka nađe u saksiji, ili da je posađena u zemlji ili u vrtu, u njenoj blizini ne treba biti neka prepreka koja će spriječiti njen rast, tako da ona može rasti, puštati korijenje, grane i listove. Životinjske vrste za svoj rast i razvoj i dosezanja do željene potpunosti imaju isto stanje, i nad njima vlada ovaj zakon. Ali za čovjeka, s obzirom na to da posjeduje specifična svojstva, sloboda znači nešto drugo.
Prvo, čovjek je biće koje ima sposobnost izbora i slobodu volje, drugo, raspolaže misijom i odgovornošću, treće, raspolaže sposobnostima percepcije i, četvrto, teži slobodi upošljavanja i angažiranja.
Prirodno je da je u božanskom zakonu i neupitnoj odredbi Uzvišenog Boga čovjekova sudbina predata i prepuštena čovjeku:
«إِنَّا هَدَيْناهُ السَّبِيلَ إِمَّا شاكِراً وَ إِمَّا كَفُوراً»
Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti. (Al-Insân, 3)
S druge strane, kaže:
« لا إِكْراهَ فِي الدِّينِ قَدْ تَبَيَّنَ الرُّشْدُ مِنَ الْغَيِّ»
Nema prisile u vjeri – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! (Al-Baqarah, 256)
Dakle, ono što je priroda i kreacija besplatno stavila na raspolaganje biljkama i životinjama, čovjek treba da ostvari trudom i zalaganjem.
Ova sloboda, koja je položena u suštinu čovjekovog bića, treba da se ostvari trudom i da se iz potencijala dovede u aktivnost.
Prirodna potreba i suštinska nužnost stjecanja ovakve slobode u čovjekovoj vrsti jeste to da on raspolaže i nečim drugim, zbiljom koja ga razlikuje od drugih bića, a to podrazumijeva duh neposluha, pobune, ljutnje, srdžbe i ratnički duh. Ako u njemu ne bi bilo tih svojstava, ne bi imao ni mogućnosti da brani svoje legitimno i razumno pravo.
Dakle, u ljudskom duhu i u njegovoj egzistencijalnoj zbilji dvije su vrste sile i dvije vrste svojstava, koje su istovremeno i u stanju uzajamnog konflikta, a koje podrazumijevaju:
1.Duh poslušnosti, predanosti i legalizma
2.Stanje neposluha, agresivnosti i pobune protiv statusa quo.
Kako kaže Mevlana:
Zaljubljenik sam njegove ljutnje i njegove dobrote
Čudno je kako volim obje te suprotnosti.
Kada se Poslanik islama, mir na njega i njegovu porodicu, spustio s brda Hira, osjećao je uzbuđenost, prosvijetljenost i povezanost iznad ljudskih granica. Došao je u kuću svoje saputnice, supruge i istomišljenice hazreti Hatidže. Hatidža je u tim uvjetima usamljenosti bila jedina osoba koja mu je pružala spokoj i osiguravala smiraj i ohrabrenje za tijelo i dušu. Bila je primjer činjenice o kojoj govori Kur'an:
«أَنْ خَلَقَ لَكُمْ مِنْ أَنْفُسِكُمْ أَزْواجاً لِتَسْكُنُوا إِلَيْها»
Za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite. (ArRum, 21)
Tišinu i svoj mir i spokoj našao je kod te plemenite žene, čiste od bilo kakvih prljavština u mislima, moralu i ponašanju. Obraćajući se svojoj plemenitoj supruzi, rekao je: “Pokrij me, pokrij me”, da bi se odmorio i otklonio to čudno stanje, unutarnju tjeskobu nastalu komunikacijom sa svjetovima izvan ovog svijeta. Ali i nakon pokrivanja, Božiji melek ne odustaje. Breme poslanstva i teške odgovornosti trebalo je biti poneseno i ispunjeno. Objavljuje mu se:
« يا أَيُّهَا الْمُدَّثِّرُ ؛ قُمْ فَأَنْذِرْ ؛ وَ رَبَّكَ فَكَبِّرْ ؛ وَ ثِيابَكَ فَطَهِّرْ ؛ وَ الرُّجْزَ فَاهْجُرْ»
O ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni! (Al-Muddaththir, 1-5)
Nije vrijeme za odmaranje i spokoj. Vrijeme je truda, napora i zalaganja. Poslanik je jezikom izgovorio početne riječi, koje su bile prve Božije riječi i poruke poslanstva:
يَا أَيُّهَا اَلنَّاسُ قُولُوا لاَ إِلَهَ إِلاَّ اَللَّهُ تُفْلِحُوا»
“O ljudi, recite da nema boga osim Allaha i uspjet ćete.ˮ[1]
Čovječe, odbaci sve ono što nije Bog, pobuni se protiv toga, a pred Bogom budi pokoran i predan.
Ove riječi ističu dva temelja čovjekove slobode. Pozivaju čovjeka na pokornost i predanost pred Istinom, ali i na odbacivanje i pobunu protiv svega onoga što nije Istina i Zbilja. Nijedno biće i nijedna vrijednost, koliko god se činili uzvišenim, nisu vrijedni da čovjeka učine predanim, pokornim i poslušnim pred sobom.
Jedina zbilja koja je dostojna obožavanja i pred kojom se treba predati jeste Bog, Koji je čovjeka stvorio kao Svoga namjesnika i halifu i stavio mu na raspolaganje sve stvorene svjetove da bi dosegao savršenstvo i počast namjesništva Boga Uzvišenog.
Dakle, čovjek je stvoren za Boga i za beskrajno savršenstvo i svi su svjetovi stvoreni radi čovjeka. Prema tome:
«فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَ يُؤْمِنْ بِاللَّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقى»
Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu. (Al-Baqarah, 256)
Ovdje se vjerovanje i nevjerovanje ponovo stavljaju jedno naspram drugog. Nevjerovanje u sve ono što nije Bog, i vjerovanje u Boga i sve ono čemu On poziva i što je naredio.
Predanost čovjeka pred Uzvišenim Bogom i odbacivanje onoga što nije On jeste upravo značenje ljudske slobode. Da, to je značenje ljudske slobode. Sloboda i slobodarstvo koje ni idoli, ni šejtan, ni duša sklona zlu, ni moć niti išta drugo ne mogu vezati za sebe i odvratiti čovjeka od njegova leta. Jasno je, dakle, da se sloboda u ljudskoj vrsti suštinski razlikuje od slobode kod životinja i biljaka. Ljudska je sloboda plod intelektualne sposobnosti, saznanja i ljudske spoznaje. Ljudska je sloboda plod pobune i odbacivanje svega onoga što nije položaj božanskog namjesništva. Ljudska je sloboda posebna vrsta predanosti pred Bogom Uzvišenim i zakonima Njegove kreacije. Ljudska sloboda nije samo parola, nego je napor. To je ideja, snaga odlučnosti i volje za obezvređivanje svakoga i svega osim čovjeka, ljudskosti, duhovnosti, odnosa i povezivanja s nebeskim kraljevstvom i za povezivanje sa svijetom svetosti, čistote, neograničenosti i stjecanjem vječne sreće.
[1] Bihar al-Anwar, tom 18, str. 202.
prof. dr. Akbar Eydi