Vjerovanje u sudbinu

Značenje vjerovanja u sudbinu

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Nijedan čovjek ne vjeruje dok ne bude vjerovao u sudbinu, dobru i zlu, i ne bude znao da ono što ga je pogodilo, nije ga moglo ni promašiti, a ono što ga je promašilo, nije ga moglo ni pogoditi.“[1]

Dužnost vjerovanja u sudbinu

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Vjerovanje u sudbinu je ustroj vjerovanja u jednoću i jedinost Boga.“[2]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Uistinu, sudbina je ustroj vjerovanja u jednoću i jedinost Boga. Onaj koji priznaje jednoću i jedinost Boga i vjeruje u sudbinu drži se najčvršće sveze.“[3]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Nijedan od vas ne vjeruje sve dok ne bude vjerovao u sudbinu, dobru i zlu, slatku i gorku.“[4]

Zabranjenost poricanja sudbine

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Ko ne vjeruje u sudbinu, dobru i zlu, ja ga se odričem!“[5]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Ko poriče sudbinu, on ne vjeruje u ono što sam donio!“[6]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Na Sudnjem danu Bog neće ni pogledati četvericu: neposlušnog roditeljima, onog koji ističe dobro koje je nekom učinio, poricatelja sudbine i okorjelog pijanicu.“[7]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Nijedna zajednica nije nikada propala, osim usljed pridruživanja druga Bogu Višnjem! Nijedna zajednica nije pridruživala dok pokazanje njezina pridruživanja nije bilo poricanje sudbine!“[8]

Ono šta nije u suprotnosti s vjerovanjem u sudbinu

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Lijek je sastavni dio sudbine i on, Božijim dopuštenjem, može donijeti korist.“[9]

U Tirmizijevoj zbirci Sunen prenosi Ebu Huzama od svoga oca: „Pitao sam Allahova Poslanika, s.a.v.a., rekavši: ‘O Allahov Poslaniče, šta misliš o zapisima kojima bajamo, lijeku kojim se liječimo i strahu kojeg se bojimo, da li oni mogu išta odbiti od Božije sudbine?’ Odgovorio je: ‘Oni su sastavni dio Božije sudbine!'“[10]

Razmatranje o ulozi sudbine u teškim iskušenjima i nesrećama

Kur'anski ajeti i hadisi koji se navode u ovom poglavlju ukazuju na nekoliko vrlo važnih činjenica o spoznaji načela dobra i zla u poretku stvaranja i ulozi sudbine u pojavi teških iskušenja i nesreća. Te činjenice su sljedeće:

1. Dobro i zlo je Bog stvorio i odredio

Ta tvrdnja znači da sve pojave, prirodne i neprirodne, spadaju u područje Božijeg stvaranja i određenja. Ako Bog Višnji bude htio da se neka pojava, dobra ili loša, ne dogodi, neće se ni dogoditi. Ni djela koja čovjek čini svojom voljom i svojim izborom nisu izuzeće od tog općeg zakona, bez obzira na okolnost da je Bog Višnji, sa stanovišta zakonodavstva, zabranio ružna djela. Na to ukazuje kur'anski stavak: „Kazuj: ‘Sve je od Boga!'“ Vjerovanje u tu istinu se naziva „djelatno vjerovanje u Jednoću i Jedinost Božiju“. Na toj osnovi se dualisti – koji razlikuju stvoritelja zla i stvoritelja dobra – ubrajaju u pridružioce (mušrike), dok se oni koji drže da zlo ne ulazi u područje Božijeg određenja (kaderije) smatraju pokrivaocima (kafirima).

2. Stvaranje zla i njegovo određenje su posljedični

Hadisi navedeni u ovom dijelu, kao dokaz da stvaranje dobra stoji ispred stvaranju zla, ukazuju da zlo nema neovisnog stvoritelja od Stvoritelja dobra, Koji je Čista Jedina Suština, da stvaranje zla i njegovo određenje nemaju nikakvu osnovu, nego da oni samo slijede dobro. Zato je stvaranje zla uslijedilo nakon dobra i odmah iza njega. Kao primjer navodi se da je stvaranje čovjeka dobro, ali on treba da raspolaže voljom i slobodom da bi postigao cilj radi kojeg je stvoren, a to je mjesto Božijeg namjesnika. Biće koje ima volju može zloupotrijebiti svoju slobodu i prouzročiti zlo i tako zajednicu odvesti u pokvarenost. Cilj stvaranja nije bio stvaranje zla i pokvarenosti, nego se ta pojava dogodila nakon stvaranja slobodnog bića zvanog čovjek i ovisna je o njemu.

Uloga čovjeka u pojavi zla

Božije određenje koje se odnosi na zlo koje se javlja preko samog čovjeka je zapravo njegov neuspjeh i njegovo prepuštanje samom sebi. Ponekad čovjek zaslužuje uspjeh, a nekad zaslužuje poraz. Kada zasluži poraz, Bog ga prepusti njemu samom pa on svojom voljom i svojim izborom proizvede zlo, a ne pod ikakvom prisilom na to. Na toj osnovi, dobro koje dođe od čovjeka je, ustvari, uspjeh koji dolazi od Boga te se ono pripisuje Bogu. Zlo koji koje dođe od njega, pripisuje se njemu samom, jer ga je počinio svojom voljom i suprotno zakonodavnoj Božijoj volji.

Izvor: Muhammedi Rey Šehri, Mudrosti Vjerovjesnika islama 1, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012., sa arapskog preveli: Mehmedalija Hadžić i Samed Jelešković