Čistoća i uljepšavanje čestitih ljudi

Uzvišeni Bog je posredstvom padanja kiše sa neba, pročišćavanja zraka djelovanjem biljaka i rastakanja lešina uz pomoć zemlje stvorio pretpostavku za “čišćenje” u poretku egzistencije. On sam u časnom Kur'anu kaže:

وَأَنزَلْنَا مِنَ السَّمَاءِ مَاءً طَهُورًا

I Mi s neba čistu vodu spuštamo.[1]

Također, Bog ukrašavanjem neba zvijezdama i uljepšavanjem zemlje različitim vrstama ukrasa predočava “ukrašavanje” u poretku postojanja, kao što kaže u časnom Kur'anu:

إِنَّا زَيَّنَّا السَّمَاءَ الدُّنْيَا بِزِينَةٍ الْكَوَاكِبِ

Mi smo nebo najbliže vama sjajnim zvijezdama okitili.[2]

Također, Bog je u nutrinu svakog čovjeka položio želju i ljubav prema čišćenju i uljepšavanju, na način da je prednost čistih i niskost prljavih svim ljudima očita.

Svi ljudi u svojim nutrinama to potvrđuju, kao što stoji u časnom ajetu:

قُل لاَّ يَسْتَوِى الْخَبِيثُ وَالطَّيِّبُ

Reci: “Nije isto ono što je nečisto i ono što je čisto.”[3]

Svi ovi primjeri predstavljaju prizore “urođenog upućivanja” stvorenja prema čistoći i uljepšavanju.

Uzvišeni Bog je utvrđivanjem propisa i vjerske upute dao veliki broj zapovijedi o čuvanju čistoće i uljepšavanja.

Čestiti ljudi, slijedeći primjer poretka stvaranja i djelujući u skladu sa Božijim naredbama, mogu uživati u svim koristima i plodovima čistoće i uljepšavanja u svom pojedinačnom i društvenom životu. 

Čistoća

Riječ taharet (طهارت) u kur'anskoj terminologiji ima veoma široko značenje. Pored vanjske i vidljive čistoće, ona obuhvata skrivenu i unutrašnju čistotu.[4]

Obraćanje pažnje na čistoću čovjeku donosi zdravlje i radost i predstavlja jedan od znakova razvoja i napretka ljudske zajednice. Obratit ćemo pažnju na nekoliko božanskih uputa u vezi s navedenim.

Čistoća tijela

S obzirom na vjerske propise, važnost čistoće tijela u islamu je jasna. Muslimani pri abdestu nekoliko puta dnevno peru ruke i lice, a pri gusulu cijelo tijelo sapiru. Pošto se abdest i gusul uzimaju zbog božanskih motiva i s namjerom približavanja Bogu, pored uklanjanja vidljivih nečistoća oni na čovjeka ostavljaju velik duhovni uticaj, čime mu donose unutrašnju i vanjsku čistoću, tako da je u slučaju kada nema vode u vrijeme namaza neophodno uz pomoć tejemuma okoristiti se duhovnim uticajem čišćenja. Uzvišeni Bog, nakon propisivanja obaveze abdesta, gusula i tejemuma, kaže sljedeće:

وَلَكِن يُرِيدُ لِيُطَهَّرَكُمْ وَلِيُتِمَّ نِعْمَتَهُ عَلَيْكُمْ

…Već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni.[5]

Čistoća hrane

Uzvišeni Bog je čovjeku dao na raspolaganje različite vrste čistih i lijepih jela poput voća, mahunarki i ukusnog mesa:

وَرَزَقَكُم مِّنَ الطَّيِّبَاتِ

…I jelima vas opskrbljuje čistim.[6]

Korištenje svih vrsta ovih jela je dozvoljeno svim ljudima:

يَا أَيُّهَا النَّاسُ كُلُواْ مِمَّا فِى الأَرْضِ حَلاَلاً طَيِّباً

O ljudi, jedite od onoga što ima na zemlji, ali samo ono što je dopušteno i što je čisto.[7]

Zabranjena su nečista i odvratna jela. Ovaj časni ajet jasno ukazuje na “načelo dozvoljenosti”, u smislu da je dopušteno koristiti sva jela, osim onih čija su zabrana i pokvarenost potvrđeni,[8] kao što možemo pročitati u Kur'anu:

وَيُحِلُّ لَهُمُ الطَّيِّبَاتِ وَيُحَرِّمُ عَلَيْهِمُ الْخَبَآئِثَ

…Koji će im čista jela dozvoliti, a nečista im zabraniti.[9]

Čistoća odjeće

Jedan od najvažnijih znakova ličnosti, razvoja i odgoja čovjeka jeste čistoća njegove odjeće, u vezi s čim u islamu postoji veliki broj preporuka, te se čak čistoća odjeće ubraja u jedan od propisa namaza:

وَرَبَّكَ فَكَبِّرْ وَثِيَابَكَ فَطَهِّرْ

I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti![10]

Neki komentatori Kur'ana navode i druga značenja za ovaj časni ajet, poput čednosti, napuštanja grijeha i skraćivanja odjeće.[11]

Čistoća mjesta obavljanja ibadeta

Za obavljanje ibadeta određuje se posebno mjesto kako bi se čovjek udaljio od vezanosti za radno mjesto i ovisnosti o mjestu življenja te kako bi s većom prisutnošću srca na mjestu obavljanja ibadeta bio svjestan Boga. Što je mjesto ibadeta čišće, veća je želja i ljubav i čovjek više vremena provodi na tom mjestu. Pored uklanjanja vanjske nečistoće, ako na mjestu ibadeta nema vanjskih očitovanja širka i činilaca koji vode u nepažnju, čovjekova djela će biti iskrenija, kao što Bog kaže hazreti Ibrahimu, a.s.:

وَطَهِّرْ بَيْتِىَ لِلطَّائِفِينَ وَالْقَائِمِينَ وَالرُّكَّعِ السُّجُودِ

I očisti ovaj Hram Moj za one koji će ga obilaziti, koji će stajati, i koji će se pregibati i koji će na sedždu padati.[12]

Dakle, čuvanjem čistoće u svim dimenzijama svog postojanja, kako pojedinačnog tako i društvenog života, čovjek postaje voljen kod Boga, kao što o tome kaže Uzvišeni u Kur'anu:

إِنَّ اللّهَ يُحِبُّ التَّوَّابِينَ وَيُحِبُّ الْمُتَطَهِّرِينَ

Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.[13]

Ukrašavanje i uljepšavanje

Ukrašavanje, korištenje prikladne odjeće i ugodnih mirisa zadovoljava ljudsku potrebu za lijepim, smiruje ga, predstavlja jedan od najvažnijih činilaca privlačenja i ljubavi drugih te predstavlja znak civilizacijskog napretka i razvoja svakog društva.

S obzirom da u vrijeme ibadeta uljepšavanje čovjeku daje veći stepen smiraja i prisutnosti srca, da ono ima velik uticaj na vanjski izgled i privlačenje simpatija drugih tokom prisustvovanja obrednim ceremonijama, bajram-namazu, džumi ili namazu u džematu i da ono pokazuje razvoj i napredovanje vjernika, Uzvišeni Bog kaže:

يَا بَنِى آدَمَ خُذُواْ زِينَتَكُمْ عِندَ كُلِّ مَسْجِدٍ

O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite.[14]

Prema tome, iako želja za uljepšavanjem i čistoćom proizlazi iz ljudske prirode, vjerski propisi i život Božijeg poslanika i čistih Imama pozivaju muslimane da više pridaju važnost i da više paze na čistoću i uljepšavanje.

Pokuđenost “ukrasa” ili “ukrašavanja”

Uzvišeni Allah je na Zemlju i Nebesa smjestio različite ukrase i sav univerzum ukrasio različitim ljepotama, a u ljudsku prirodu je usadio težnju prema ukrasima i ljepotama. Ova unutrašnja težnja je osnovni ljudski poticaj za kretanje u smjeru otkrivanja i pronalaženja ukrasa, uživanja u ljepotama i stvaranja promjene u čovjekovom životu. Zadovoljstvo zbog korištenja ovih užitaka olakšava čovjeku prolazak kroz životne uspone i padove. Stoga, Uzvišeni Bog hvali načelo postojanja ukrasa i okorištavanja njima:

قُلْ مَنْ حَرَّمَ زِينَةَ اللّهِ الَّتِى أَخْرَجَ لِعِبَادِهِ وَالْطَّيِّبَاتِ مِنَ الرِّزْقِ

Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i čista jela?”[15]

Međutim, ono što je pokuđeno jeste pretjerana obuzetost ovim ukrasima i zaborav na Boga:

حَتَّىَ إِذَا أَخَذَتِ الأَرْضُ زُخْرُفَهَا وَازَّيَّنَتْ وَظَنَّ أَهْلُهَا أَنَّهُمْ قَادِرُونَ عَلَيْهَآ

Pa kad se Zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti i kad stanovnici njezini pomisle da su oni toga gospodari…[16]

Također, pretjerivanje u pokazivanju ukrasa je pokuđeno, kao što Uzvišeni kaže ženama:

وَلَا يُبْدِينَ زِينَتَهُنَّ إِلَّا مَا ظَهَرَ مِنْهَا

I neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje.[17]

U skladu s tim, zloupotreba ukrasa i njihovo korištenje na neprikladnim mjestima je pokuđeno, kako o tome Bog kaže:

وَلَا يُبْدِينَ زِينَتَهُنَّ إِلَّا لِبُعُولَتِهِنَّ

Neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim.[18]

Svi ovi i drugi primjeri uzburkavanja strasti i poticanja srdžbe potiču od šejtanskih “ukrašavanja” i poriva ljudske duše, kao što Uzvišeni kaže:

وَإِذْ زَيَّنَ لَهُمُ الشَّيْطَانُ أَعْمَالَهُمْ

I kada im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio.[19]

Prema tome, ono što je zabranjeno jeste šejtansko “uljepšavanje”, a ne sami “ukrasi” Milostivog.

Sažetak

– Čistoća tijela, jela, odijela itd. predstavlja Božije naredbe, a čestiti ljudi ih se pridržavaju.

– U Kur'anu se preporučuju ukrašavanje i ukrasi, ali su pokuđeni zaokupljenost ukrasima umjesto obraćanja pažnje na Boga, pretjerivanje u ukrašavanju i pogrešno korištenje ukrasa.

Izvor: Grupa autora, Vrline čestitih u Kur'anu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012, preveo sa perzijskog: Sedad Dizdarević 

[1] El-Furkan, 48. Mizan, Bejrut, sv. 15, str. 226.

[2] Es-Saffat, 6.

[3] El-Ma'ide, 100. Mizan, A‘lami, Bejrut, sv. 6, str. 147-149.

[4] El-Ma'ide, 6. Mizan, Redža, sv. 2, str. 298.

[5] Mizan, sv. 5, str. 234; Nemune, Arebi, sv. 3, str. 552.

[6] El-Ma'ide, 64. Mizan, sv. 17, str. 345.

[7] El-Bekare, 168.

[8] Nemune, sv. 1, str. 569; Mizan, sv. 2, str. 418.

[9] El-A‘raf, 157. Mizan, sv. 8, str. 286.

[10] El-Muddessir, 3-4.

[11] Mizan, sv. 20, str. 88-89; Nemune, sv. 25, str. 213.

[12] El-Hadždž, 26. Mizan, sv. 14, str. 369; Nemune, sv. 14, str. 68.

[13] El-Bekare, 222. Mizan, sv. 2, str. 216.

[14] El-A‘raf, 31. Mizan, sv. 8, str. 8; Nemune, sv. 6, str. 148.

[15] Mizan, sv. 8, str. 81-86; Nemune, sv. 6, str. 149-152.

[16] Junus, 24.

[17] En-Nur, 31.

[18] En-Nur, 31.

[19] El-Enfal, 48.