Najbolja mjesta robovanja Bogu – Medina

U djelu Tarihu Isbihan prenosi se od Ibn Omera: “Vjerovjesnik, s.a.v.a., nije nikad – vraćajući se s putovanja – ušao u Medinu, a da nije izgovorio: ‘O Tajba, prvakinjo gradova!’”[1]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Zaista, Bog Svevišnji mi je zapovjedio da Medinu zovem Tajba!”[2]

Odlike Medine

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Svaki vjerovjesnik ima svoj sveti prostor, a moj sveti prostor je Medina.”[3]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Medina je mjesto moje seobe i mjesto moje smrti: dužnost mojih sljedbenika je da ukazuju počast mojim susjedima sve dok se oni klone velikih grijeha.”[4]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Medina je svod islama, kuća imana, tlo Hidžre i mjesto dopuštenog i zabranjenog.”[5]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Vjerovanje će se zaista skloniti u Medinu kao što se zmija skloni u svoju rupu.”[6]

Vrijednost boravka u Medini

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Medina je bolja od Mekke.”[7]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ko može da umre u Medini nek to učini jer ću se ja, zaista, zauzimati za onog ko umre u njoj.”[8]

Vjerovjesnikova, s.a.v.a., džamija

U zbirci Sahihu-l-Buhari prenosi se od Enesa: “Vjerovjesnik, s.a.v.a., je došao u Medinu i naredio gradnju džamije, rekavši: ‘O sinovi Nedždžara, recite mi cijenu!’ Odgovorili su: ‘Ne tražimo nagradu za nju, osim u Boga!’ Tada je zapovjedio pa su grobovi mušrika izmješteni, ruševine poravnate i palme posječene. Potom su palme poredali pokraj džamije u pravcu Kible.’”[9]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Da je ova moja džamija sagrađena sve do San’e opet bi bila moja džamija.“[10]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Jedan namaz u mojoj džamiji bolji je od hiljadu namaza u nekoj drugoj, izuzimajući Časni Hram.”[11]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Jedan namaz u mojoj džamiji je u Boga koliko deset hiljada namaza u nekoj drugoj od džamija, izuzimajući Časni Hram, jer namaz u njemu vrijedi stotinu hiljada namaza.” [12]

O proširenju džamije Vjerovjesnika, s.a.v.a.

Džamija Vjerovjesnika, s.a.v.a., u Medini doživjela je brojna proširenja. Prvo je izvršeno u devetoj godini po Hidžri, kada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., to uradio svojim blagoslovljenim rukama. Omer i Osman su je proširili sa zapadne i sjeverne strane 17. i 29. godini po Hidžri, s tim što je Osman dodao nekoliko stubova u pravcu Kible, na južnoj strani džamije i dogradio jedan mihrab. Omer ibn Abdulaziz je 88. godine po Hidžri, kada je upravu nad Medinom vršio Velid ibn Abdulmelik, dodao još šest stubova od istoka prema zapadu i četrnaest stubova na sjevernoj strani džamije. Poslije njega, El-Mehdi od Abasida je 161. godine po Hidžri izvršio njezino proširenje sa sjeverne strane. U vrijeme Osmanlija na džamiji su vršene popravke i obnove. Najveće proširenje, obnova i ukrašavanje učinjeno je u vrijeme sultana Abdulmedžida. Ti radovi su trajali od 1265. godine po Hidžri do kraja njegove vladavine, 1277. godine po Hidžri. U novije doba, u godinama 1370. i 1406. po Hidžri, urađena su velika proširenja na svim stranama džamije, osim na strani Kible. Time je površina džamije podvostručena. Usto, prostor oko džamije je poravnat i popločan mermerom. U vezi s važenjem posebnih pravnih propisa o Vjerovjesnikovoj džamiji, u pogledu pobrojanih proširenja, pravnici se razilaze u mišljenjima. Potrebno je napomenuti da je Vjerovjesnikovu džamiju u dva maha zahvatio požar, prvi 654. godine po Hidžri, u vrijeme vladavine El-Mutesima Billahi, pa je obnovljen krov, nakon njega je nastavljeno postepeno popravljanje džamije, koje je trajalo nekoliko godina. Godine 886. po Hidžri džamija je potpuno izgorjela, osim Vjerovjesnikove časne sobe i kubeta, tako da je njezina gradnja urađena iznova po zapovijedi egipatskog vladara, kralja Kajtabaja. Ta gradnja završena je 888. godine po Hidžri. Tada je džamija neznatno proširena sa istočne strane.

Izvor: Muhammedi Rey Šehri, Mudrosti Vjerovjesnika islama, sv. 3, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012., sa arapskog preveli: Mehmedalija Hadžić i Samed Jelešković

[1] Tarihu Isbihan, sv. 2, str. 234, predaja 1545.

[2] El-Mu‘džemu-l-kebir, sv. 2, str. 236, predaja 1987.

[3] Musnedu Ibn Hanbel, sv. 1, str. 682, predaja 2923.

[4] El-Mu‘džemu-l-kebir, sv. 20, str. 205, predaja 470.

[5] El-Mu‘džemu-l-evsat, sv. 5, str. 380, predaja 5618.

[6] Sahihu-l-Buhari, sv. 2, str. 663, predaja 1777.

[7] El-Mu‘džemu-l-kebir, sv. 4, str. 288, predaja 4450.

[8] Musnedu Ibn Hanbel, sv. 2, str. 363, predaja 5438.

[9] Sahihu-l-Buhari, sv. 2, str. 661, predaja 1769. Kenzu-l-‘ummal, sv. 12, str. 237, predaja 34832.

[10] Kenzu-l-‘ummal, sv. 12, str. 237, predaja 34832.

[11] Sahihu-l-Buhari, sv. 1, str. 398, predaja 1133.

[12] Sevabu-l-a‘mal, str. 50, predaja 1.