Stvar između dvije stvari (Emr bejne-l-emrejn)

Nasuprot mutezilijama, koji vjeruju u potpunu slobodu i moć izbora čovjeka i smatraju ga neovisnim u njegovom djelovanju te Bogu ne pridaju nikakvu ulogu u vršenju ljudskih djela, i nasuprot ašarijama, koji teže determinizmu i Boga smatraju zbiljskim i izravnim subjektom ljudskih djela, u učenju Imama Ehli-bejta i potpuni determinizam i potpuna sloboda se odbacuju i uvjerenje o sredini između dvije krajnosti, odnosno između potpunog determinizma i potpune slobode i neovisnosti, predstavlja se kao rješenje ovog pitanja. Imam Sadik, a.s., je rekao: “Djela Božjih robova nisu iz prisile, a nisu ni prepuštana sama sebi,nego je između to dvoje.”[1]

Hazreti Ali, a.s., također u odgovoru na pitanje o predodređenju (kada i kader) kaže: “Ne govorite da je Bog ljude prepustio njima samima jer u tom slučaju Bogu pripisujete nemoć i slabost, i ne govorite da je ljude primorao na činjenje grijeha jer to je nepravda prema Bogu, nego recite – sve što je dobro dešava se uz Božiju pomoć, a sve što je loše je zbog odsustva Božije upute i pomoći, a sve je to već u Božijem znanju.”[2]

Pod “stvari između dvije stvari” misli se da čovjek nije u potpunosti slobodan i neovisan na način da njegova djela nemaju nikakve veze s Bogom i da čak Božija volja i htijenja ne mogu ograničiti čovjekovo djelo, volju i izbor. Na osnovu načela “stvar između dvije stvari” čovjekova voljna djela su, istovremeno dok se vrše njegovom slobodnom voljom, i Božije djelo, i čovjek u mjeri Njegove iskonske volje i prema dozvoli i htijenju Uzvišenog Boga uspijeva da vrši određeno djelo. Drugim riječima, čovjek nije biće neovisno o Bogu, da bi njegova moć i volja ograničila Božiju volju i da bi, bez potrebe za Bogom, neovisno o Njegovoj volji i dozvoli, mogao vršiti djela. Prema tome, mutezilije s uvjerenjem u potpunu slobodu čovjeka i prepuštanjem poslova njemu, ustvari ograničavaju Njegovu apsolutnu moć i praiskonsku volju. Gledište sljedbenika Ehli-bejta o pitanju determiniranosti i slobodne volje nije saglasno ni sa stanovištem ašarija o potpunoj determiniranosti. Jer ašarije nisu dosegli do ispravnog razumijevanja jednoboštva u djelima (tevhid efa’li) i nisu uspjeli da uspostave saglasnost između vladavine Božijeg htijenja i čovjekove slobodne volje. Čovjek, kao i ostala bića stvorenog svijeta, živi i djeluje u okviru Božije dozvole i Njegovim htijenjem i željom, te prema tome, ni u kom slučaju nije potpuno slobodan i potpuni vlasnik svojih djela i čovjekova slobodna volja je u okviru Božije dozvole i Njegove vječne volje i htijenja. Ako zanemarimo odnos čovjeka i Boga, načelo “stvar između dvije stvari” aktuelno je i u drugim područjima. Čovjek je biće u čijem ponašanju i ličnosti imaju udjela brojni faktori i svaki od tih faktora na njega ostavlja specifičan utjecaj.

Ova ograničenja i odrednice čovjeka u potpunosti ne lišavaju njegove slobodne volje, ali ideju o apsolutnoj slobodi pretvaraju u iluziju, kako kaže Vil Durant (Will Durant):

Sloboda je podređena hiljadama ograničenja i odrednica naslijeđa i okoline. Ipak, njena dubina je u veličini života, a njen obim je u mjeri svijesti. Povećanje njene snage i obima zavisi od raznovrsnosti iskustava, širine pogleda i prosvjećenosti mišljenja. Činjenica je da naša suštinska svojstva definišu i produkuju naše postupke, ali mi smo identični svojim suštinskim svojstvima i, prema tome, tvorci smo svojih djela. Također su tačne Hakslejeve (Huxley) riječi da smo mi slobodni u ostvarivanju svojih težnji i želja i da izbor tih težnji i želja nije u našim rukama, međutim, one nisu ništa više od demagogije. Jer mi smo identični svojim težnjama i željama. Ove težnje su istovjetne životu i njihovo ostvarivanje jeste ostvarivanje nas samih. [3]

Posljednji stav zaslužuje dublje promišljanje. Budući da neki misle da za odbranu ljudske slobode i mogućnosti izbora treba da dokažemo kako čovjek, oslobođen od svih utjecaja okoline, individualnih želja, ličnih iskustava, nasljednih elemenata, ideala i prihvaćenih vrijednosti, može vršiti izbor i selekciju u odnosu na svoja djela, a pošto je takvo nešto u vezi sa čovjekom nemoguće i neostvarivo, postaju uvjereni u determinizam. Činjenica je da “ja”, ličnost i identitet svake osobe, nastaje iz kompozicije svih navedenih faktora i da čovjekova duša, s obzirom na sva ova ograničenja i odrednice, pristupa izboru i selekciji. Individualne razlike ljudi posljedica su brojnih faktora, od kojih su neki izvan njihove kontrole. Ove razlike uzrokuju da ljudi u istovjetnim ili sličnim uvjetima imaju različita ponašanja i naravno, moguće je da vršenje nekih poslova za neke bude lahko, a za neke teško. U svakom slučaju, ono što je osnova uvjerenja u čovjekovu slobodnu volju, unatoč svim nametanjima, ograničenjima, i odrednicama, čovjekova je sposobnost otpora naspram nekih ograničenja i provođenje svoje volje i izbora i da bude slobodan i svjesno određuje svoju sudbinu, i da ne bude samo subjekt koji se predaje pred tim ograničenjima i odrednicama.

Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, s perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1] U knjigama: Et-Tevhıd, str. 362; El-’Usulu mine-l-Kafı, str. 160. Sadržaj ove predaje prenosi se i u djelima Ehli-suneta od hazreti Alija, a.s. (Mutteqı El-Hindı, Kenzu-l-‘ummal, tom 1, str. 349).

[2] Biharu-l-envar, Poglavlje o kada i kaderu, str. 95.

[3] Durant, Will, Lazzat-e falsafe, tarğome-ye Abbas Zeryab Huı, str. 78. i 79.