Filozofski determinizam
Prema uvjerenjima nekih mislilaca, prihvatanje načela kauzaliteta i uopćavanje determinizma na čovjekova duhovna stanja i pojave praktično onemogućavaju uvjerenje u čovjekovu slobodnu volju. Pod determinizmom se misli da je svaki događaj ranije zadobio nužnost objektivnosti i postojanja. Znači, posredstvom prethodnih uzroka i uvjeta njegova egzistencija zadobila je nužnost postojanja tako da, s obzirom na te uzroke, ne može da se ne desi u datom trenutku. Determinizam je upravo ono vjerovanje u opći kauzalitet, njegovo značenje i sadržaj jeste priznavanje postojanja određenog uzroka za svaku pojavu, bez obzira da li taj uzrok bio fizički ili mentalni i psihički, prirodni ili natprirodni, i da li nam je spoznatljiv ili nespoznatljiv.[1]
Prirodni rezultat vjerovanja u determinizam jeste to da je poznavanjem skupa uzroka i povoda svake pojave moguće sigurno predvidjeti dešavanje te pojave. S obzirom na iznesenu definiciju determinizma, dokaz onih koji determinizam smatraju nekompatibilnim sa čovjekovom slobodnom voljom, može se prezentovati na sljedeći način:
1.Ako je determinizam istinit, onda svako ljudsko djelo posredstvom prethodnih događaja ili formi prethodnih stanja zadobiva kauzalnu nužnost.
2.Ako svako djelo na ovaj način zadobije kauzalnu nužnost, niko neće biti u stanju da djeluje na drugi način, to jest, neće moći djelovati suprotno zahtjevu uzroka, prethodnih uvjeta i događaja.
3.Slobodnu volju i izbor ima onaj ko barem u nekim slučajevima bude u stanju djelovati na drugi način.
4.Shodno rečenom, na osnovu determinizma nijedan čovjek nema slobodnu volju.[2]
Poznati odgovor na ovu nesaglasnost jeste to da, naprimjer, pripisivanje nekog djela meni jeste zbog toga što na osnovu svog izbora pristupam izvršenju svakog djela i naravno, bio sam u stanju da ne izvršim to djelo i to neizvršavanje bi se jedino desilo ako bih ja donio takvu odluku i izabrao napuštanje tog djela. U svakom slučaju, moja slobodna volja sačuvana je isto kao što je sačuvana i uzročnost. Djelo se nije desilo bez uzroka i moj izbor je uzrokovao izvršenja tog djela.
Drugim riječima, ako skup uvjeta koji uzrokuju izvršenje djela “A” bude potpuno istovjetan sa skupom uvjeta koji uzrokuju neizvršenje tog djela, sumnja o nesaglasnosti između determinizma i slobodne volje čovjeka bit će čvrsta. Međutim, u stvarnosti nije tako i skup uvjeta i uzroka u oba ova stanja i slučaja nije isti. U vrijeme vršenja djela “A” u duši izvršitelja djela postoji nešto što se zove želja za izvršenje djela “A” i smatra se jednim od uzroka izvršenja djela “A“. Međutim, u neizvršenju tog djela, u skupu uvjeta i uzroka napuštanja djela “A” postoji nešto što se zove želja i izbor neizvršenja djela “A“. Prema tome, razlika povoda i uzroka uzrokovala je razliku u djelovanju. Dakle, dok čovjek istovremeno posjeduje moć i sposobnost da djeluje na drugi način, nijedno od njegovih djela ne događa se bez uzroka. Zagovornici nesaglasnosti insistiraju na postojanju filozofskog determinizma i kažu: Prihvatamo da različitost uvjeta i pojava nove želje i težnje uzrokuje izvršenje različitih djela, ali iz tog stava se ne može izvesti potvrda o tome da čovjek posjeduje slobodnu volju, jer su odluka, želja, težnja i izbor, pojave od kojih svaka ima svoje specifične povode i uzroke. Ako se u čovjeku pojavi namjera i odluka da izvrši djelo “A”, to je zbog toga što su specifični fizički, mentalni ili psihički povodi uzrokovali njenu pojavu, a ako njegova izbor, težnja, želja i volja budu za neizvršenje djela “A”, to je zato što su specifični uzroci i povodi izazvali njihovu pojavu u čovjekovoj duši. Pošto pojava ovih uzroka i povoda nije u potpunosti pod kontrolom čovjeka, njegova sloboda volje i izbora nemaju smisla.
Prema tome, ako neko upozna skup prethodnih uvjeta i uzroka čovjekovih djela, onda je u stanju predvidjeti sva njegova takozvana slobodnovoljna djela. Činjenica je da, ako se svi psihički fenomeni, koji se prije pokretanja mišića i izvršenja vanjskog čina, u sferi čovjekove duše i psihe, dešavaju izvan čovjekove kontrole i unutar njega se odvijaju determinirano i prinudno poput karika jednog lanca, jedan za drugim, onda nema drugog izlaza nego da prihvatimo sumnju filozofskog determinizma u čovjekovu slobodnu volju. Čovjek zamišlja nešto i nakon potvrde njegove koristi, prirodno i spontano u njemu se javlja poticaj da to posjeduje. Ovaj je poticaj na prirodan način uzrok pojave žudnje u čovjeku. Ova žudnja malo pomalo postaje intenzivna i naglašena toliko da se mišići pod utjecajem te naglašene žudnje (volje) prinudno pokreću.[3] Sve ove psihološke faze – od znanja do naglašene žudnje – nastaju izvan naše kontrole. Drugim riječima, ove faze se javljaju u nama usljed determiniranosti i nužde.[4]
Stiče se utisak da je analiza mentalnih i psihičkih faza subjekta (vršitelja) prije činjenja djela i precizna analiza povoda i uzroka njihovog nastanka jedini logički put za uklanjanje ove sumnje i odbranu čovjekove slobodne volje izbora. Treba priznati da sama pojava zamisli o djelu, poticaj, pa čak i psihičke težnje za izvršenjem djela u psihama ljudi, nije voljna i pod kontrolom ljudi. Svaka od ovih duševnih aktivnosti javlja se u osobama na specifičnim osnovama, povodima i uzrocima i zbog individualnih razlika, različitih odgojnih stanja, društvenog nivoa i drugih karakternih razlika, psihička stanja ljudi u odnosu na izvršenje nekog specifičnog djela nisu istovjetna i slična. Zamisao nekog djela za osobu “A” stvara motiv i težnju dok za osobu “B” nema takve posljedice.
I kod životinja također, manje ili više, postoje iste ove psihičke faze, i životinja teži da izvrši onu aktivnost prema kojoj je njena priroda stimulisana. Ovdje je temeljna razlika između životinje i čovjeka skrivena u onome što sačinjava srž slobodnovoljnog djela. U čovjeku se, prije pokretanja mišića, odvija jedna faza koja kod životinja ne postoji, a to je “slobodni izbor“. Čovjek ne pristupa izvršenju nekog djela samo zbog pojave žudnje i njenog jačanja u njemu. Drugim riječima, žudnja u čovjeku – bez obzira koliko bila jaka – nije uvijek potpuni uzrok pokretanja njegovih mišića. Čovjek ima moć izbora i slobodne volje i u mogućnosti je da procijeni suprotstavljene težnje i da jednoj dadne prednost u odnosu na drugu i da izvrši aktivnost koja je u skladu s njegovim izborom i slobodnom voljom. Dokaz ovoj tvrdnji jeste to da čovjek ponekad, suprotno svojoj intenzivnoj želji i žudnji, zbog svojih uzvišenih i idealističkih ciljeva, okreće leđa svim svojim prirodnim i materijalnim željama i žudnjama i upravo zbog toga preuzima moralnu odgovornost za svoja djela. Ovaj izbor i slobodna volja u svakom pojedinačnom slučaju djelo je naše duše i njenim posredstvom stvaraju se u ravni ljudskog uma i psihe.
Za razliku od težnje, žudnje i motiva, koji se prirodno i usljed svojih specifičnih uzroka javljaju u ravni ljudske psihe, “slobodna volja” nije takva. Njen je subjekt ljudska duša i njena moć slobodna volja. Skup prirodnih uzroka i povoda, težnje, žudnje i motivi samo su preduvjeti izbora i slobodnih volja, a ne potpuni uzrok njihovog nastanka. U konačnici, oni se mogu smatrati “činiocima prednosti” i osnažiteljima izbora djela, a između “onoga što daje prednost” i “uzroka” postoji očita razlika.[5]
Iz ovoga što je rečeno jasno je da je čovjek tvorac i izvor slobodne volje, a ne posuda i centar iz kojeg proističu djela bez ikakve volje i kontrole. Ova analiza ne odbacuje kauzalnost jer ne negira postojanje uzroka kod slobodne volje i izbora djela, nego insistira na tome da je ljudska duša njegov uzrok i da je odabir slobodnom voljom djelo i kreacija duše, a ne da su prethodna stanja neupitna determinanta izvršenja narednih čovjekovih djela, nasuprot filozofskim deterministima, koji su uzrok nastanka djela tražili u faktorima koji su u potpunosti izvan ljudske kontrole.
Prema tome, ljudska slobodna volja saglasna je s kauzalitetom i branjenje čovjekove slobodne volje ne zahtijeva negiranje uzročnosti ili negiranje njegove općenitosti i ne znači vjerovanje u indeterminizam u domenu čovjekovih slobodnih djela. Na osnovu ove analize, upoznavanjem prirode, karaktera i društvenih i kulturnih stanja svake individue samo donekle se može pretpostaviti kakvoća njenih voljnih postupaka, ali se o njima nikada ne može pouzdano prosuđivati niti ih je moguće pouzdano predviđati.
Ljudski izbor posljedica je njegove duše, a ne posljedica njegovih svojstava i poznatih individualnih i društvenih stanja. Ova individualna stanja i svojstva usmjeravaju čovjeka prema specifičnim izborima, ona daju prednost specifičnim izborima, ali ga nikada ne primoravaju na te izbore. Prema tome, o budućim čovjekovim postupcima samo se može pretpostavljati, a ne mogu se donositi pouzdana i neupitna predviđanja.
Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, s perzijskog preveo: Sabahudin Šarić
[1] An Introduction to Philosophical Analysis, p. 322.
[2] Free Will, p. 2.
[3] To da je volja upravo ta naglašena žudnja, ne postoji saglasnot i neki volju smatraju duševnim kvalitetom, koji se u nama javlja nakon intenziviranja žudnje.
[4] Upravo kao što je ukazano, mnogi mislioci smatraju da je i toliko dovoljno da se čovjekovo djelo tretira kao slobodnovoljno. Jer ako u jednoj diobi subjekte podijelimo na prirodne, determinirane i slobodnovoljne, postojanje motiva, težnje i volje u svakom subjektu, isključuje ga iz kategorije prirodnog i prinuđenog, odnosno determiniranog subjekta. Kod prirodnog subjekta (kao što je sagorijevanje posredstvom vatre) djelo se odvija po iziskivanju prirode i biti subjekta i bez uplitanja svijesti, volje i težnje. Kod prinudnog subjekta odnos subjekta sa djelom je odnos akcidenta s podmetom. Kao kada Zejd pokrene Hasanovu ruku. I ovdje se pokret u Hasanovoj ruci istinski ne pripisuje njemu. Prema tome, čovjekovo bivanje subjektom za svoja voljna kretanja razlikuje se od djelovanja ove dvije vrste subjekata. I ovoliko je dovoljno i nema potrebe da jedna ili sve psihičke faze djela budu voljne i neprisilne. (Vidjeti u: Isfahanı, Muhammed Huseyn, Nihayetu-l -deraye, tom 1, str. 171; i također u: Feyz Kašanı, Muhsin, ‘Ilmu-l-yeqın, str. 199).
[5] Ovo rješenje se također, uz neke razlike, može pronaći u teologiji Mirze Nainija (za više informacija vidjeti u: Na’ını, Muhammed Huseyn, Fava’idu-l-’usul, tom 1, str. 131–133).