Pisari objave

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., naizgled nije znao čitati i pisati, a ni među njegovim narodom nije bilo poznato da on zna čitati i pisati. Budući da nikada nisu vidjeli da nešto čita ili piše, nazvali su ga ummijj (أُمِّي). Časni Kur'an ga je također opisao ovim atributom:

فَآمِنُواْ بِاللهِ وَ رَسُولِهِ النَّبِىِّ الأُمِّىِّ

…Zato vjerujte u Allaha i Njegova Poslanika, Vjerovjesnika, koji ne čita i ne piše…[1] 

Ummijj se izvodi iz riječi umm (أم), tj. majka, i upotrebljava se za osobu koja je nepismena“kao na dan rođenja”.

Postoji i drugo značenje riječi ummijj, kada ona označava osobu koja je iz Ummu-l-Kura (أُمُّ الْقُرَی), što je drugi naziv za Mekku, dakle označava osobu koja je rođena u Mekki. U Kur'anu su i u drugim primjerima spomenute izvedenice ove riječi, poput:

هُوَ الَّذِى بَعَثَ فِى الْأُمِّيِّينَ رَسُولًا مِّنْهُمْ

On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih…[2]

Možda se u prethodnom ajetu riječju ummijjin misli na stanovnike Mekke, ali prva mogućnost je prihvaćenija iz sljedećih razloga:

1. Bolje se slaže sa ostalim kur'anskim ajetima

مِنْهُمْ أُمِّيُّونَ لاَ يَعْلَمُونَ الْكِتَابَ إِلاَّ أَمَانِىَّ

Neki od njih su neuki, oni ne znaju za knjigu, nego samo za gatke…[3]

Najvjerovatnije da rečenica: oni ne znaju za knjigu (لَايَعْلَمُونَ الْكِتَابَ), iz ovog ajeta predstavlja tumačenje riječi neuki, tj. ummijjun.

2. Sa nadnaravnošću Kur'ana podudara se da Poslanik nije čitao ni pisao, što ne znači da to nije mogao:

وَ مَا كُنتَ تَتْلُو مِن قَبْلِهِ مِن كِتَابٍ وَ لَا تَخُطُّهُ بِيَمِينِكَ إِذًا لَّارْتَابَ الْمُبْطِلُونَ

Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore.[4]

Ovaj ajet je dokaz da Poslanik, s.a.v.a., nije ništa čitao ni pisao, ali ne upućuje na zaključak da Poslanik nije mogao pisati i čitati. I ovo je bilo dovoljno da se ušutkaju protivnici. Naime, budući da nikada nisu mislili da Poslanik, s.a.v.a., zna čitati i pisati, nisu mogli ni prigovarati.

Šejh Tusi u tumačenju ovog ajeta kaže: “Mufessiri su rekli da nije znao pisati, međutim, ajet ne ukazuje na to. Ajet ukazuje samo na to da nije pisao i nije čitao. Ima onih koji ne pišu, ali su sposobni za to, pa izgleda kao da nisu pismeni, odnosno da ne znaju pisati. Stoga, značenje ajeta bi bilo: Poslanik, s.a.v.a., niti je pisao niti čitao, niti je imao običaj da piše.”[5]

Allame Tabatabai također prihvata ovo mišljenje.[6] Osim toga, pismenost je savršenstvo, a nepismenost je nedostatak i manjkavost, a budući da su sva Poslanikova, s.a.v.a., savršenstva bila darovi iz posebne naklonosti Uzvišenog Allaha te da on nikada nije podučavan od nekoga, onda je nemoguće da časno biće Allahova Poslanika, s.a.v.a., ne posjeduje ovo savršenstvo.

Nepokazivanje pismenosti je uzrokovalo da Poslanik, s.a.v.a., ima potrebu za pisarima koji bi u raznim prilikama, kao onda kada mu se spusti objava, za njega bilježili i pisali. Zbog toga je i u Mekki i u Medini odabrao najpismenije osobe za pisanje i bilježenje. Prva osoba koja je u Mekki preuzela odgovornost za pisanje i bilježenje, a naročito pisanje objave, bio je Ali ibn Ebi Talib, mir s njim, koji je ovu dužnost obavljao do posljednjeg dana blagoslovljenog života Allahova Poslanika, s.a.v.a. Pored toga, sam Poslanik, s.a.v.a., je tražio da hazreti Ali, mir s njim, bilježi sve što se Poslaniku spuštalo kako bi na taj način bio obaviješten o svakom dijelu nebeske objave i Kur'ana.

Sulejm ibn Kajs Hilali kaže: “Bio sam kod hazreti Alija, mir s njim, u kufskoj džamiji, a ljudi su ga okružili. Rekao je: ‘Pitajte me dok sam među vama! Pitajte me o Allahovoj knjizi. Tako mi Allaha, nije spušten niti jedan ajet, a da ga Poslanik, s.a.v.a., meni nije proučio i podučio metefsiru i te'vilu njegovom.’ Neko je upitao: ‘A šta kada nisi bio kod Poslanika, s.a.v.a., a njemu je bila spuštana objava?’ Ali je rekao: ‘Kada bih došao kod Poslanika, s.a.v.a., rekao bi mi: – O Ali! U tvom odsustvu su spušteni ajeti. Tada bi mi ih proučio i podučio bi me njihovom tumačenju.’”[7]

Prva osoba koja je u Medini bila zadužena za pisanje objave bio je Ubejj ibn Ka'b Ensari. On je bio pismen i prije islama. Ubejj je osoba kojoj je Allahov Poslanik, s.a.v.a., predstavio cijeli Kur'an. Za vrijeme usaglašavanja mushafa u Osmanovo doba, Ubejj je postavljen na čelo skupine koja je usaglašavala mushafe, a kada bi se pojavila neka nesuglasica, bila bi rješavana prema Ubejjevom mišljenju.[8]

Zejd ibn Sabit je bio u Medini i bio je Poslanikov, s.a.v.a., komšija. On je također bio pismen. U početku, kada bi Poslaniku, s.a.v.a., bilo potrebno bilježenje, a Ubejj ibn Ka'b ne bi bio prisutan, slao bi nekoga po Zejda, da mu bude pisar. Malo-pomalo, njegovo pisanje je postalo službeno. Čak je po Poslanikovom, s.a.v.a., naređenju naučio hebrejski jezik kako bi čitao Poslaniku, s.a.v.a., pisma i zapisivao odgovore. Zejd ibn Sabit je kada je riječ o bilježenju bio na raspolaganju Poslaniku više nego drugi ashabi, a većinom je pisao pisma.[9]

Prema tome, glavni pisari objave bili su Ali ibn Ebi Talib, mir s njim, Ubejj ibn Ka'b i Zejd ibn Sabit, a ostali pisari su bili zamjene.

Ibn Esir kaže: “Jedan od onih koji su Poslaniku bili na raspolaganju za pisanje je bio Abdullah ibn Erkam Zuhri. On je bio zadužen za Poslanikova, s.a.v.a., pisma. Međutim, osoba odgovorna i zadužena za sporazume i sklapanje mira je bio Ali ibn Ebi Talib, mir s njim.” Dalje kaže: “Drugi pisari koji su katkad pisali za Poslanika, s.a.v.a., su trojica halifa, Zejd ibn ‘Avvam, Halid i Eban, sinovi Sa'ida ibn El-‘Asa, Hanzale Usejdi, ‘Ala ibn Hadremi, Halid ibn Velid, ‘Abdullah ibn Revaha, Muhammed ibn Mesleme, ‘Abdullah ibn Ebi Selul, Mugire ibn Šu'be, ‘Amr ibn El-‘As, Mu'avija ibn Ebi Sufjan, Džahim ibn Salt, Mu'ajkab ibn Ebi Fatima, Šerahbil ibn Hasane.”

Očigledno je da su među Arapima onog vremena ovo osobe koje su znale čitati i pisati. I kada je to bilo neophodno u različitim prilikama, Poslanik, s.a.v.a., ih je koristio za pisanje i bilježenje. Međutim, zvanični pisari su bila trojica spomenutih te Abdullah ibn Erkam. Ebu ‘Abdullah Zendžani je nabrojao više od četrdeset pisara objave[10] koji su pisali ako bi neke okolnosti to zahtijevale.

Ljudi su za Poslanikova života pisali na svemu što su imali, a na šta je bilo moguće pisati. Primjera radi, pisali su:

– na širokom dijelu ogoljene palmine grane (عُسُب),

– na tankoj bijeloj kamenoj ploči (لِخَاف),

– na komadima kože, lista ili papira (رِقَاع),

– na koži koja je pripremljena za pisanje (أُدُم).

Nakon što bi ajeti bili zapisani, bili bi odneseni na čuvanje u kuću Allahova Poslanika, s.a.v.a. Ponekada bi neki ashabi željeli da imaju određenu suru ili sure kod sebe pa su ih umnožavali prepisujući ih na komad papira ili lista te su ih kod sebe čuvali, a većinom su ih u platnenim okvirima kačili na zid.[11]

Ajeti bi se redali i slagali te bilježili u svaku suru, spuštanje svake sure bi započelo Bismillom, a spuštanjem nove Bismille oglašavao se završetak sure i na ovaj način je svaka sura bilježena i čuvana zasebno i odvojena od drugih. Naravno, za vrijeme Poslanikovog života nije postojao nikakav redoslijed sura, nego su se one odvojeno i zasebno čuvale.

Izvor: Mohammad Hadi Ma'refat, Uvođenje u kur'anske znanosti, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo,2013., s perzijskog preveo: Arman Berberac

[1]El- A'raf, 158.

[2] El-Džumu'a, 2.

[3] El-Bekare, 78.

[4] El-‘Ankebut, 48.

[5] Et-Tibjan, sv. 8, str. 193.

[6] El-Mizan, sv. 16, str. 145.

[7] Es-Sekife, str. 213-214.

[8] Et-Temhid, sv. 1, str. 340-348.

[9] Mesahifu Sidžistani, str. 3.

[10] Tarihu-l-Kur'an, str. 20-21.

[11] Et-Temhid, sv. 1, str. 288.