Vojni pohodi Vjerovjesnika islama, s.a.v.a.

Velika Bitka na Bedru

Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni – zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni – kada si rekao vjernicima: “Zar vam neće biti dovoljno da vam Gospodar vaš tri hiljade meleka pošalje u pomoć?”[1]

U djelu El-Emali Tusija se prenosi od Ibn Abbasa: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., je zastao nad ubijenim na Bedru i progovorio: ‘Mene iskrenog vi ste lašcem smatrali i mene povjerljivog vi ste smatrali nepovjerljivim, a Bog vas je kaznio rukom skupine male!’ Zatim se okrenuo Ebu Džehlu ibn Hišamu i rekao: ‘Zaista, ovaj je drskiji prema Bogu od faraona! Faraon je, kada se uvjerio u propast, povjerovao u Boga, Jednog, Jedinog, a ovaj se, kada se u propast uvjerio, molio Latu i ‘Uzza’u!’”[2]

U djelu Kenzu-l-‘ummal se prenosi od Omera ibnu-l-Hattaba: “Na Dan Bedra Vjerovjesnik, s.a.v.a., je pogledao svoje drugove; njih je bilo tri stotine i još nekoliko. Pogledao je i mušrike – njih je bilo hiljadu i više. Vjerovjesnik, s.a.v.a., se okrenuo prema Kibli, ispružio ruke, a na njemu su bili njegova odjeća i ogrtač, te izgovorio: ‘O Bože moj, izvrši što si mi obećao! O Bože moj, izvrši što si mi obećao! O Bože moj, ako ova skupina muslimana bude uništena Tebi se na Zemlji više neće robovati…’ Tada je Bog Svevišnji objavio: I kada ste od Gospodara svoga pomoć zatražili; On vam se odazvao: “Poslaću vam u pomoć hiljadu meleka koji će jedni za drugima dolaziti.[3]

Imam Ali, mir s njim, je prenio: “Mi smo se na Dan Bedra zaklanjali iza Allahova Poslanika, s.a.v.a., i on je bio od nas najbliži neprijatelju; toga dana on se najžešće borio od svih.”[4]

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “Stigli smo na Bedr, a među nama bijaše samo jedan konjanik – Mikdad ibnu-l-Esved. Noć uoči Bedra svi smo spavali, osim Allahova Poslanika, s.a.v.a. On je, stojeći pokraj stabla jednog drveta, klanjao i molio sve do jutra.”[5]

Bitka na Uhudu i Hamrau-l-Esedu

A kada si ti poranio, i čeljad svoju ostavio da vjernicima odrediš mje[1]sta za borbu – a Allah sve čuje i zna.[6]

U zbirci Sahih Muslima se prenosi od Enesa: “Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., je na Dan Uhuda slomljen sjekutić i rasječena glava, a on je, brišući krv, govorio: ‘Kako će se spasiti ljudi koji su ranili svoga Vjerovjesnika i slomili njegov sjekutić, dok ih je on pozivao Bogu?!’ Bog Svevišnji je tada objavio: Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici.[7]

U djelu Tefsiru-l-Kummi, podsjećajući na ono što se dogodilo nakon Bitke na Uhudu, stoji: “Kada se Allahov Poslanik, s.a.v.a., vratio u Medinu, spustio mu se Džibril, mir s njim, i rekao: ‘O Muhammede, Bog ti zaista zapovijeda da kreneš tjerajući neprijatelja i da s tobom ne kreće niko ko nije ranjen na Uhudu!’ Tada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., zapovjedio glasniku da objavi: ‘O muhadžiri i ensarije, ko ima ranu neka pođe, a ko nema ranu neka ostane!’ I oni su krenuli, povijajući svoje rane i liječeći ih, pa je Bog objavio Svom Vjerovjesniku: Nemojte malaksati tražeći neprijatelja: ako vi trpite bol, trpe i oni bol kao i vi, a vi se još u Allaha nadate onome čemu se oni ne nadaju… Još je Svevišnji rekao: Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju… I oni su krenuli u potjeru, trpeći bol i rane.”[8]

Bitka Zatu-r-Rika‘

Imam Sadik, mir s njim, svjedoči: “U vojnom pohodu Zatur-Rika’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., je zastao pod jednim drvetom na gornjem dijelu doline, a utom je naišla bujica i rastavila ga od njegovih saboraca. Ugledao ga je jedan od mušrika, dok su muslimani stajali na ivici doline, čekajući da bujica prestane. Jedan od mušrika reče svojima: ‘Ubiću Muhammeda!’ Potom je otišao i potegao sablju na Allahova Poslanika, s.a.v.a., uzviknuvši: ‘Ko će te od mene izbaviti, o Muhammede?!’ On je odgovorio: ‘Moj i tvoj Gospodar.’ Tada je Džibril, mir s njim, oborio mušrika s njegova konja i on je leđima tresnuo o zemlju. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je ustao, uzeo njegovu sablju, sjeo mu na prsa i rekao: ‘Ko će tebe od mene spasiti, o Gavresu?!’ Ovaj je odgovorio: ‘Tvoja darežljivost i tvoja časnost, o Muhammede!’ I on ga je pustio. Ovaj je ustao i rekao: ‘Boga mi, ti si zaista od mene bolji i časniji!’”[9]

Vojni pohod protiv Saveznika i Benu Kurejzea

Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono šta su isku[1]sili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bo[1]lest, i toliko su bili uznemirivani da bi i Poslanik, i oni koji su s njim bili uzvjerovali – govorili: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu![10]

Imam Sadik, mir s njim, kazuje: “Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prokopavao hendek naišli su na stijenu. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je dohvatio pijuk iz ruke hazreti Alija, mir s njim, ili iz ruke Selmana – neka je Bog zadovoljan njime! – i udario njime tako da se stijena rastavila na tri dijela. Tada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Ovim mojim udarcem oslobođene su mi riznice perzijskog Kralja i bizantskog Cara!’ Njih dvojica rekoše jedan drugom: ‘On nam obećava riznice Cara i Kralja, a niko od nas nije u mogućnosti ni slobodno otići obaviti nuždu!’”[11]

Vojni pohod na Hudejbiju

U djelu Kenzu-l-‘ummal navodi se od Ijasa ibn Selemea, koji je prenio od svoga oca: “Krenuli smo sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.a., u vojni pohod na Hudejbiju pa je on zaklao stotinu deva; nas bijaše hiljadu i sedamsto; nosili su ratnu opremu, bilo je pješadije i konjanika. Među njegovim devama bijaše i deva Ebu Džehla. On je sjahao na Hudejbiji pa su Kurejšije sklopili mir pod uslovom da mjesto klanja tih kurbana bude tamo gdje smo ih zaustavili.”[12]

U djelu Kenzu-l-‘ummal prenosi se od Abdullaha ibn Ebi Evfa: “Na Dan davanja prisege pod drvetom nas je bilo hiljadu i četiri stotine ili hiljadu i tri stotine. Tada pripadnici plemena Eslem sačinjavaše osminu muhadžira”[13]

Bitka za Hajber

Oni koji su izostali sigurno će reći kada pođete da ratni plijen uzmete: “Pustite i nas da vas pratimo!” – da bi izmijenili Allahove riječi. Reci: “Vi nas nećete pratiti, to je već ranije Allah rekao!”, a oni će reći: “Nije tako, nego, vi nama zavidite.” A nije ni to, već oni malo šta razumiju.[14]

U djelu Kenzu-l-‘ummal prenosi se od Burejda: “Na dan Bitke za Hajber zastavu je preuzeo Ebu Bekr, ali on se vratio ne oslobodivši ga. Sutradan je zastavu preuzeo Omer, ali ni njemu nije darovana pobjeda, a Ibn Muslime je poginuo pa se vojska vratila. Tada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Zaista, predaću ovu moju zastavu čovjeku koji voli Boga i Njegova Poslanika, a i njega vole Bog i Poslanik Njegov, i on se neće vratiti sve dok ne oslobodi Hajber. Zanoćili smo zadovoljni da će sutra biti izvojevana pobjeda. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je obavio jutarnji namaz, zatim je zatražio zastavu i ustao, i nije bilo nikog među nama ko je uživao ugled u Allahova Poslanika, s.a.v.a., a da nije poželio da on bude čovjek kojem će on predati zastavu. Propinjao sam se i podizao glavu, imajući u vidu ugled koji sam imao u njega. Tad je on pozvao Alija, sina Ebu Talibova, koji se žalio na bol u očima; on je potrao njegove oči, a potom mu predao zastavu. I njemu je darovano oslobođenje Hajbera.”[15]

U djelu Kenzu-l-‘ummal se prenosi od Ebu Talhe: “Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.a., na Dan Hajbera osvanuo njegovi stanovnici su s lopatama i korpama bili poranili na svoje njive, i kada su ugledali Vjerovjesnika, s.a.v.a., s vojskom, bježeći su se vratili natrag pa je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Bog je najveći, Bog je najveći! Hajber će biti razoren! Zaista, kada mi stignemo nekim ljudima zlo će jutro osvanuti onima koji su opomenuti bili!’”[16]

U djelu El-Emali od Tusija prenosi se od Muhammeda ibn Šihaba ez-Zuhrija: “Kada se Džafer ibn Ebu Talib – neka je Bog zadovoljan s njim! – vratio iz Abesinije, Allahov Poslanik, s.a.v.a., uputio ga je u Mu‘tu i odredio s njim na čelo vojske Zejda ibn Harisea i Abdullaha ibn Revaha. Vojska je krenula s njima i kada su bili u Tuhumu-l-Belkau susreli su se sa skupinama Heraklovih Bizantinaca i Arapa. Tada su muslimani prišli selu Mu‘ti pa su se vojske tu sukobile i vođena je žestoka borba.”[17]

Bitka za oslobođenje Mekke (Feth)

I kazuj: “Došla je Istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje![18]

Imam Riza, mir s njim, je prenio od svojih predaka: “Na Dan oslobođenja Mekke Allahov Poslanik, s.a.v.a., je ušao a okolo Kabe bijahu kumiri; bilo je tri stotine šezdeset kumira. On ih je doticao štapom koji je držao u ruci, izgovarajući: ‘Došla je Istina, a nestalo je laži. Zaista, laž nestaje! Došla je Istina, a laži je nestalo! Došla je Istina, a laž se više neće pojaviti niti će se vratiti.’ I oni su se, jedan po jedan, obarali na svoja lica.”[19]

U djelu Kenzu-l-‘ummal prenosi se od Ez-Zuhrija, koji je prenio od porodice Omera, a oni su prenijeli od Omera ibnu-l-Hattaba: “Na dan oslobođenja Mekke, kada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio u Mekki poslao je poruku Safvanu ibn Umejji, Ebu Sufjanu ibn Harbu i Harisu ibn Hišamu. Omer kaže da je tada rekao: ‘Bog je omogućio vlast nad njima pa ću ih je zaista upoznati s onim što su činili!’ Na to je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Ja i vi smo u istom odnosu kao što je bio Jusuf prema svojoj braći, kada je rekao: Ja vas sada neću koriti! Allah će vam oprostiti; On je od milostivih najmilostiviji. Omer je rekao: ‘Postidio sam se Allahova Poslanika, s.a.v.a., srameći se što mi se to izmaklo nakon što im je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao šta je rekao.’”[20]

U djelu Kenzu-l-‘ummal se prenosi od Ebu Merjema es-Selulija: “Bio sam osobno s Allahovim Poslanikom, s.a.v.a., na dan oslobođenja Mekke kada su vođene deve obilježene za žrtvovanje, pa mu je prišao Haris ibn Hišam i rekao: ‘O Muhammede, došao si nam s ovim bijednicima od ljudi da se boriš protiv nas?!’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., mu je odgovorio: ‘Umukni, ovi su bolji od tebe i onih koji su kao ti: ovi vjeruju u Boga i Njegova Poslanika!’”[21]

Bitka na Hunejnu

Allah vas je na mnogim bojištima pomagao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je brojnost vaša zanijela, ali vam ona nije ni od kakve koristi bila, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike spokoj Svoj spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao i one koji nisu vjerovali na muke stavio; i to je bila kazna za nevjernike. Allah je poslije toga onome kome je htio oprostio, a Allah prašta i samilostan je.[22]

U djelu Kenzu-l-‘ummal prenosi se od Ebu Ishaka: “Neko je rekao Berau: ‘Jeste li pobjegli s bojnog polja na dan Bitke na Hunejnu, o Ebu Marre?’ Odgovorio je: ‘Svjedočim da Vjerovjesnik, s.a.v.a., nije okrenuo leđa; jedna skupina boraca bez oklopa otišla je do skupine Hevazina koji su bili strijelci pa su ih napali, odapinjući strijele hitro poput roja skakavaca, i oni su se razbježali. Tada su ljudi otišli Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., a Ebu Sufjan ibnu-l-Haris je vodio njegovu devu, pa je on sjahao, zatražio pomoć Allahovu i molio riječima: Ja sam Vjerovjesnik, nije laž, Ja sam potomak Abdu-l-Muttaliba, Bože moj, spusti Svoju pomoć! Ebu Ammar je dodao: ‘Boga mi, kada bi se borba rasplamsala, mi smo se sklanjali iza njega! Zaista, junak je onaj koji njega oponaša.’”[23]

 

Izvor: Muhammedi Rey Šehri, Mudrosti Vjerovjesnika islama, sv. 3, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012., sa arapskog preveli: Mehmedalija Hadžić i Samed Jelešković

[1] Ali ‘Imran, 123-124.

[2] El-Emali li-t-Tusi, str. 310, predaja 626.

[3] El-Enfal, 9; Kenzu-l-‘ummal, sv. 10, str. 392, predaja 29939.

[4] Kenzu-l-‘ummal, sv. 10, str. 397, predaja 29943.

[5] El-Iršad, sv. 1, str. 73.

[6] Ali ‘Imran, 121.

[7] Ali ‘Imran, 128; Sahihu Muslim, sv. 3, str. 1417, predaja 104.

[8] En-Nisa, 104; Ali ‘Imran, 140; Tefsiru-l-Kummi, sv. 1, str. 124; Biharu-l-envar, sv. 20, str. 64.

[9] El-Kafi, sv. 8, str. 127, predaja 97.

[10] El-Bekare, 214.

[11] El-Kafi, sv. 8, str. 216, predaja 264.

[12] Kenzu-l-‘ummal, sv. 10, str. 478, predaja 30148.

[13] Isto, str. 480, predaja 30150.

[14] El-Feth, 15.

[15] Kenzu-l-‘ummal, sv. 10, str. 463, predaja 30120.

[16] Isto, str. 465, predaja 30125.

[17] El-Emali li-t-Tusi, str. 141, predaja 230.

[18] El-Isra’, 81.

[19] El-Emali li-t-Tusi, str. 337, predaja 683.

[20] Jusuf, 92; Kenzu-l-‘ummal, sv. 10, str. 498, predaja 30158.

[21] Kenzu-l-‘ummal, sv. 10, str. 503, predaja 30169.

[22] Et-Tevbe, 25-27.

[23] Kenzu-l-‘ummal, sv. 10, str. 539, predaja 30206.

Pitanja i odgovori