Ujedinjenje mushafa

Odbor za ujedinjenje mushafa

Osman je nakon savjetovanja brzo pokrenuo ujedinjavanje mushafa. Prvo se javno obratio ashabima Allahova Poslanika, s.a.v.a., i pozvao ih da pomognu izvršavanje ove zadaće,[1] a zatim je od onih koji su mu bliski odabrao četiri osobe za izvršenje ovog posla:

  1. Zejd ibn Sabit, koji je bio ensarija,
  2. Sa'id ibn ‘As, koji je bio Kurejšija,
  3. Abdullah ibn Zubejr, Kurejšija,
  4. Abdurrahman ibn Haris, Kurejšija.

Ove četiri osobe, na čelu sa Zejdom, bili su prvi članovi odbora za objedinjavanje mushafa.[2] Osman je preuzeo odgovornost za vođenje ove četveročlane skupine. On je u početku mislio da je ovaj posao lahak. Stoga je okupio skupinu koja nije bila dovoljno sposobna, tako da nisu mogli izvršiti ovaj zadatak, jer su za izvršenje ovog izuzetno značajnog posla bili potrebni stručni i sposobni ljudi. Zato je pomoć zatražio od druge skupine, u kojoj je bio i prvak učača i veliki ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.a., Ubejj ibn Ka'b,[3] te Malik ibn Ebi Amir, Kesir ibn Eflah, Enes ibn Malik, Abdullah ibn ‘Abbas, Mus'ab ibn Sa'id, Abdullah ibn Futajme i drugi, koji su zajedno brojali 12 osoba. Na njihovom čelu je bio Ubejj ibn Ka'b.

Ebu-l-‘Alije u vezi s ovim kaže: “Oni su sakupili Kur'an iz mushafa Ubejje ibn Ka'ba. Sam Ubejj ibn Ka'b bi diktirao, a drugi bi zapisivali.”[4]

Faze izvršenja zadatka

Odbor za ujedinjenje mushafa je svoj zadatak obavio u tri faze:

  1. Sakupljanje vjerodostojnih izvora, njihovo upoređivanje te, na kraju, pripremanje jedinstvenog mushafa.
  2. Prepisivanje iz novog mushafa i upoređivanje pripremljenih primjeraka radi utvrđivanja ispravnosti i nepostojanja razlika među njima.
  3. Sakupljanje svih mushafa ili listova na kojima je bio ispisan Kur'an iz svih islamskih gradova i njihovo uništenje i uklanjanje, zatim širenje novog mushafa i obavezivanje svih muslimana da uče iz ovog mushafa te zabrana učenja iz drugih mushafa i po drugim kiraetima.

 U prvoj fazi Osman je zatražio od svih muslimana da svaki dio Kur'ana koji su čuli od Poslanika, s.a.v.a., daju na raspolaganje odboru. Nakon toga, ljudi su donijeli ploče, kosti i grane na kojima je bio ispisan Kur'an. Također je zatražio i listove na kojima je bio ispisan Kur'an za vrijeme Ebu Bekra, a koji su bili čuvani kod Hafse. U početku se Hafsa suzdržavala da ih preda Osmanu (možda se brinula da se ne zagube). Međutim, kada se Osman obavezao da će ih vratiti, ona je predala spomenute stranice da bi bile upotrijebljene kao vjerodostojan izvornik za upoređivanje drugih mushafa.[5]

O pripremi jednog mushafa Enes ibn Malik je rekao: “Ja sam bio jedan od onih koji su ajete kazivali u pero pisarima. Katkad bi se desilo da se raziđemo u pogledu nekoga ajeta te je zatraženo mišljenje onih osoba koje su čule taj ajet od Allahova Poslanika, s.a.v.a. Ako te osobe nisu bile u Medini, bilo bi im napisano ono što je prije i poslije spornog dijela ajeta, a od njih bi bilo zatraženo da napišu sporni dio onako kako su ga čuli, ili da budu prisutni.”[6] Također bi ajete o kojima su se sporili slali Ubejju ibn Ka'bu i on bi ih nakon ispravke vratio.

Ibn Sirin kaže: “Ako bi se javila nesuglasica o nekom ajetu, njegovo zapisivanje bi bilo odgođeno. Neki su rekli da je razlog odgađanja bio da se dođe do primjeraka onih osoba koje su bile na posljednjem iznošenju Kur'ana Allahovom Poslaniku, s.a.v.a.”[7]

Abdullah ibn Hani Berberi, Osmanov sluga, prenosi: Bio sam kod Osmana i vidio sam da upoređuju razne primjerke mushafa jedan s drugim. Osman mi je dao ovčiju plećnu kost na kojoj su bile zapisane sljedeće riječi:

فَأَمْهِلِ الْکَافِرِينَ، لاَ تَبْدِيلَ لِلْخَلْقِ اللَّهِ، لَمْ يَتَسَنَّ.

Odnio sam je Ubejju ibn Ka'bu te ih je ispravio ovako:

فَمَهِّلِ الْكَافِرِينَ، لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ، لَمْ يَتَسَنَّهْ.[8]

U drugoj fazi, tj. u upoređivanju primjeraka novog mushafa, dogodili su se jasni propusti i nemar, tako da su se u Osmanovim mushafima pojavile očite pravopisne greške i protivrječja. Ibn Ebi Davud prenosi: “Kada su primjerci mushafa bili spremni, jedan su donijeli kod Osmana. Pogledao ga je i rekao: ‘Kako li ste lijepo i dobro pripremili!’ Međutim, u njemu je vidio greške te je rekao: ‘Da je onaj ko je kazivao u pero bio iz plemena Huzejl, a pisar iz plemena Sekif, ove greške ne bi se desile.’ Potom je dodao: ‘Međutim, Arapi u skladu sa svojim maternjim jezikom to ispravno čitaju.’”[9]

U trećoj fazi, tj. sakupljanju svih mushafa i njihovom uništenju, Osman je poslao ljude u razne gradove da sakupe sve mushafe i stranice na kojima je bio ispisan Kur'an te je naredio da ih i spale.[10] Jakubi kaže: “Sakupili su sve mushafe sa svih strana te su ih prokuhali u mješavini vode i sirćeta i oprali. Neki drugi su rekli: ‘Spalili su ih.’ Samo je mushaf Ibn Mes'uda ostao sačuvan, jer Abdullah ibn Amir, koji je bio upravnik Kufe, nije prihvatio da ga preda.”[11]

Broj Osmanovih mushafa

Historičari se razilaze o broju novih mushafa koji su poslani u islamske gradove. Ibn Ebi Davud smatra da ih je bilo šest i da su poslani u važnija islamska središta, a to su:

  1. Mekka,
  2. Kufa,
  3. Basra,
  4. Sirija,
  5. Bahrejn,
  6. Jemen.

On dodaje da je pored ovih primjeraka jedan primjerak, koji su nazvali um ili imam, čuvan u Medini.[12] Ja'kubi ovoj brojci dodaje druga dva primjerka koji su poslani u Egipat i El-Džezire.[13]

Mushaf koji je bio poslan u svako područje bio je čuvan u centru tog područja te su iz njega prepisivani drugi primjerci, da bi se ljudi njima koristili. Samo je kiraet ovih mushafa bio zvaničan, a svaki primjerak i kiraet koji su se razlikovali od ovih mushafa smatrani su nezvaničnim i zabranjenim, te je njihovo korištenje bilo kažnjivo. Mushaf Medine je bio mjerilo za sve druge. Stoga, ako bi se u poslanim mushafima pojavila neka razlika, za otklanjanje tog razilaženja i za ispravku obratili bi se medinskom mushafu.

Rečeno je da je Osman u svako područje, sa svakim mushafom, poslao i jednog učača (قَارِئ), koji će ljude podučiti Kur'anu u skladu s tim mushafom, kako je Abdullah ibn Saib poslan sa mekkanskim mushafom, Mugire ibn Šehab sa sirijskim, Ebu ‘Abdurrahman Sullemi sa kufskim, Amir ibn ‘Abdulkajs sa mushafom Basre itd. Zejda ibn Sabita halifa je odredio kao učača Medine.[14]

Opće odrednice Osmanovih mushafa

  1. Redoslijed sura: Redoslijed sura u Osmanovom mushafu je isti redoslijed koji postoji u današnjem Kur'anu. Slagao se sa mushafima ashaba, naročito mushafom Ubejje ibn Ka'ba, a samo u manjim dijelovima nije se podudarao.
  1. Tačka i znakovi: Osmanov mushaf, u skladu s pravopisom tog vremena, koji je postojao među Arapima, nije imao nikakve znakove koji bi razlikovali slova sa tačkom i bez tačke. Stoga između ب, ت, ث, يـ nije bilo nikakve razlike. Nisu se razlikovali ni ج, ح, خ. Također, kratki vokali i nunacija, koji se danas obilježavaju fethom, kesrom, dammom i tenvinom, nisu obilježavani, pa je čitalac pri čitanju morao sam, obraćajući pažnju na pokazatelje, razlikovati jedno od drugog i prepoznati oblik, konjugaciju i deklinaciju riječi. Iz ovog razloga se u početku kiraet Kur'ana oslanjao samo na slušanje i prenošenje, tako da je kiraet Kur'ana, osim slušanjem, bio gotovo nemoguć.

U svakom slučaju, razlog pojave različitih kiraeta u kasnijim vremenima jeste nepostojanje znakova u mushafima, jer su se ljudi oslanjali na slušanje i pamćenje, tako da su se vremenom javile greške u slušanju i prenošenju ajeta. Osim toga, dolazak nearapa na Arapski poluotok i povećanje njihova broja širenjem islama je još jedan od uzroka pojave različitih kiraeta.

  1. Nedostatnost načina pisanja: Način pisanja prema kojem je pisan Osmanov mushaf, u usporedbi sa načinom pisanja koji je tada bio uobičajen, imao je određene greške, kao i oprečnosti u načinu pisanja riječi. Da Kur'an nije bio očuvan slušanjem i tevaturom u kiraetu i da muslimani nisu ovu metodu naslijedili od svojih prethodnika, te da ga nisu nastojali s potpunom usredsređenošću i preciznošću zapamtiti (hifz), danas bi se ispravno učenje mnogih riječi činilo nemogućim. Razlog za ovo bilo je što Arapi nisu poznavali kaligrafske tehnike ni tadašnje načine pisanja.

 Sudbina Osmanovih mushafa

Organi vlasti i halifini zastupnici iskazivali su posebnu naklonost i pažnju prema ovim mushafima kao i njihovom čuvanju. Osim toga, naročita ljubav i velika pažnja ljudi prema njihovom čuvanju osigurala je njihov opstanak i dugotrajnost. Nakon dosta vremena dogodile su se mnoge promjene u ovim mushafima, kao što su bilježenje tački, vokala i podjela na hizbove. Na kraju, pismo ovih mushafa, koje je bilo osnovno kufsko pismo, promijenilo se u savremeno kufsko pismo. Naknadno je postalo uobičajeno da se Kur'an piše drugim lijepim arapskim pismima, poput nesha (نَسْخ), pa su ove promjene postepeno prve mushafe, koji su bili pisani u Osmanovo vrijeme, bacile u zaborav i vremenom nije ostalo nikakva traga od njih.

Jakut Hamevi, umro 626. g. po H., prenosi: “Mushaf Osmana ibn ‘Affana, za koji kažu da je napisan njegovim rukopisom, nalazi se u džamiji u Damasku.”[15] Ovaj mushaf je vidio Fadlullah El-‘Amrijj i rekao: “Osmanov mushaf, koji je napisan rukopisom Osmana ibn ‘Affana nalazi se u lijevom dijelu džamije u Damasku.”[16] (Međutim, nigdje nije spomenuto da je Osman svojim rukopisom napisao Kur'an, a možda se pod spomenutim mushafom misli na onaj sirijski mushaf koji je poslan u to vrijeme).

Poznati putopisac Ibn Batuta, umro 779. godine po H., kaže: “U istočnom ruknu džamije, ispred mihraba, nalazi se velika riznica u kojoj se nalazi mushaf koji je Osman poslao u Siriju. Ovu riznicu svakog petka nakon namaza otključavaju te ljudi pohrle da ga poljube i tu se zaklinju u rješavanju svojih razilaženja i svađa.”[17] Kažu da je ovaj mushaf bio u džamiji u Damasku sve do 1310. godine po H., kada je izgorio u požaru.[18]

U riznici harema Imama Husejna, a.s., postoji mushaf koji pripada Osmanu i koji je napisan starim, osnovnim kufskim pismom. Uzimajući u obzir da se u ovom Kur'anu ne nalaze tačke, znakovi i da je izuzetno velikog obima, a naročito to da je riječ jertedde (يَرْتَدَّ)[19] iz sure Ma'ide napisana u obliku jertedid (يَرْتَدِدْ), postoji velika vjerovatnoća da je on jedan od primjeraka prepisanih iz Osmanovih mushafa.[20]

Stav Imama Alija, a.s., o očuvanju zvaničnog mushafa

Nakon što je Zapovjednik pravovjernih, Imam Ali, a.s., postao halifa, unatoč postojanju pisarskih grešaka u Osmanovom mushafu, zatražio je od ljudi da ga se pridržavaju i da ga ne mijenjaju. Stoga je bilo izdato naređenje da niko pod plaštom ispravljanja Kur'ana ne mijenja i ne iskrivljuje ništa u njemu. Zato je hazreti Ali, a.s., naglasio da niko ne smije mijenjati ništa u Kur'anu te je izdao konačnu naredbu:

إِنَّ الْقُرْآنَ لاَ يُهَاجُ الْيَوْمَ وَ لاَ يُحَوَّلُ

“Zaista se Kur'an danas neće uzburkavati i neće se mijenjati.”[21]

Također se prenosi da je neko u prisustvu Imama Sadika, a.s., proučio ajet iz Kur'ana različito od onog kako drugi uče i tada mu je Imam rekao: “Nemoj više ovako učiti, uči onako kako ga i drugi uče!” Također, u odgovoru na pitanje o načinu učenja Kur'ana, rekao je: “Učite Kur'an onako kako ste naučili!”[22], tj. onako kako uče svi muslimani.

U skladu s predočenim, konsenzus šiijske uleme glasi: “Ono što se danas u našim rukama nalazi jeste potpuni i sveobuhvatni Kur'an,[23] a poznati kiraet među muslimanima je Hafsov kiraet. Ovaj je kiraet učenje koje je u namazu ispravno i argumentiranje postojećim (kur'anskim) tekstom je ispravno u svim primjerima.”

 

Izvor: Mohammad Hadi Ma'refat, Uvođenje u kur'anske znanosti, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo,2013., s perzijskog preveo: Arman Berberac


[1] El-Itkan, sv. 1, str. 59; Mesahif Sidžistani, str. 21.

[2] Sahihu-l-Buhari, sv. 1, str. 226.

[3] Tehzibu-t-tehzib, sv. 2, str. 187.

[4] Mesahif Sidžistani, str. 30.

[5] Mesahif Sidžistani, str. 9; Sahihu-l-Buhari, sv. 6, str. 226.

[6] Mesahif Sidžistani, str. 21.

[7] Isto, str. 25.

[8] Et-Tarik, 17; Er-Rum, 30; El-Bekare, 259. Pogledati: El-Itkan, sv. 1, str. 183.

[9] Mesahif Sidžistani, str. 32-33.

[10] Sahihu-l-Buhari, sv. 6, str. 226.

[11] Tarih Ja'kubi, sv. 2, str. 159-160.

[12] Mesahif Sidžistani, str. 34.

[13] Tarih Ja'kubi, sv. 2, str. 160.

[14] Menahilu-l-‘irfan, sv. 1, str. 396-397.

[15] Mu'džemu-l-buldan, sv. 2, str. 469.

[16] Mesaliku-l-ebsar fi memaliki-l-emsar, sv. 1, str. 195.

[17] Rihlete Ibn Batuta, sv. 1, str. 54.

[18] El-Hutat, sv. 5, str. 275.

[19] El-Ma'ide, 54.

[20] El-Hutat, sv. 5, str. 275.

[21] Tefsir Taberi, sv. 27, str. 104; Tefsir Tabresi, sv. 9, str. 218.

[22] Vesailuš-ši'a, sv. 4, ebvabu kiraeti-l-Kur'an.

[23] Biharu-l-envar, sv. 92, str. 41-42.

Pitanja i odgovori