Povodi spuštanja objave

Prema onome što znamo, Kur'an je za vrijeme poslanstva spuštan postepeno zbog raznih povoda. Mnogi ajeti su bili spuštani u skladu sa zahtjevima (u vezi s nekim događajem, nastankom nekih poteškoća ili kao odgovor na pitanje upućeno Poslaniku, s.a.v.a.). Ove preduvjete i uvjete nazivamo povodi spuštanja (سَبَبُ النُّزُول) ili razlozi spuštanja (شَأْنُ النُّزُول). Potpuno je jasno da se ajeti koji su spušteni zbog određenog događaja tiču upravo tog događaja. Stoga, ako postoji poteškoća ili nejasnoća u shvatanju značenja ajeta ili izraza, tada značenje ajeta možemo pojasniti spoznavanjem događaja i uvjeta vremena njegovog spuštanja. Prema tome, za poznavanje potpunog tumačenja svakog ajeta potrebno je poznavanje povoda i razloga spuštanja ajeta.

Naprimjer, u vezi sa ajetom:

إِنَّ الصَّفَا وَ الْمَرْوَةَ مِن شَعَآئِرِ الله فَمَنْ حَجَّ الْبَيْتَ أَوِ اعْتَمَرَ فَلاَ جُنَاحَ عَلَيْهِ أَن يَطَّوَّفَ بِهِمَا

Zaista su Safa i Merva Allahovi znaci. Pa ko hodočasti Kabu, ili umru učini, nije mu grijeh da između njih kruži…[1]

Prigovoreno je da je kretanje između Safe i Merve sastavni dio hadža i umre, pa zašto je onda rečeno: nije mu grijeh da između njih kruži…?

Vanjsko značenje ajeta ukazuje da kretanje između ta dva brda nije grijeh. Ova rečenica pokazuje dozvoljenost, a ne obaveznost, međutim, kruženje (طَوَاف) između Safe i Merve je obavezno. Uzimajući u obzir razlog spuštanja postaje jasno da je ova rečenica došla da bi se otklonilo pogrešno mišljenje da je kretanje između Safe i Merve grijeh. Radilo se o sljedećem:

Nakon mirovnog sporazuma u Hudejbiji 6. g. po H. dogovoreno je da plemeniti Poslanik, s.a.v.a., i ashabi sljedeće godine dođu u Mekku i obave umru. U sporazumu je napomenuto da idolopoklonici tokom tri dana uklone svoje kipove oko Kabe, kao i sa Safe i Merve, kako bi muslimani slobodno obavili tavaf i kretanje između Safe i Merve (sa'j), da bi se nakon tri dana kipovi vratili na mjesta na kojima su prethodno bili. Neki muslimani, iz određenih razloga, još nisu bili obavili kretanje između Safe i Merve, a budući da su kipovi vraćeni, pomislili su da je kretanje između Safe i Merve grijeh. Navedeni ajet je objavljen kako bi istakao da se muslimani ne trebaju uzdržavati od kruženja između Safe i Merve, jer je ono u osnovi jedan od Božijih znakova, a postojanje kipova je prolazna i nevažna okolnost, koja ne može nanijeti štetu kretanju između Safe i Merve.[2]

Kao što smo vidjeli, značenje ovog ajeta postalo je potpuno jasno obraćanjem pažnje na razlog spuštanja ajeta. Dakle, ovdje nije riječ o pitanju dozvoljenosti ili obaveznosti kretanja između Safe i Merve, nego o otklanjanju pogrešne predodžbe o zabranjenosti toga, što znači da postojanje kipova ne predstavlja prepreku kretanju između Safe i Merve.

Povod spuštanja  (سَبَبُ النُّزُول) ili razlog spuštanja  (شَأْنُ النُّزُول)?

Kakva je razlika između ova dva termina? Većina tumača Kur'ana ne pravi razliku među njima i svaki povod koji je uzrokovao spuštanje ajeta ili skupine ajeta se nekada naziva povod spuštanja, a nekada razlog spuštanja. Ova dva termina se razlikuju utoliko što je razlog spuštanja ajeta općenitiji od povoda spuštanja ajeta. Kada god su zbog nekog događaja ili dešavanja u vezi sa nekom osobom ili događajem – bilo da se tiče prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti – ili o obaveznosti propisa bili spušteni jedan ili više ajeta, za sve ove primjere kaže se da su razlog spuštanja tih ajeta. Primjera radi, kaže se: Taj i taj ajet spušten je u vezi sa bezgrješnošću poslanika ili meleka. Međutim, povodi spuštanja su događaji ili dešavanja nakon kojih se spušta jedan ili više ajeta, tj. taj događaj predstavlja povod spuštanja ajeta.

Spuštanje (تَنْزِيلٌ) i tumačenje (تَأْوِيلٌ)

U terminologiji prijašnjih učenjaka termin spuštanje (تَنْزِيل) se odnosio na sami čin spuštanja Kur'ana. To spuštanje može biti neki poseban događaj, koji je povod spuštanja nekog ajeta. Međutim, termin tumačenje (تَأْوِيلٌ) je opći pojam koji se shvata iz ajeta i koji se može primijeniti na slične događaje. U nekim tekstovima za ova dva termina upotrebljavaju se izrazi vanjski (ظَهْرٌ)i unutrašnji (بَطْنٌ), pri čemu se vanjski odnosi na spuštanje, a unutrašnji na tumačenje,zato što izvanjsko značenje ajeta ukazuje na primjer zbog kojeg je ajet spušten, a u unutrašnjosti ajeta je skriveno šire značenje.

عَنِ الْفُضَيْلِ بْنِ يَسَارٍ قَالَ سَأَلْتُ أَبَا جَعْفَرٍ عَنْ هَذِهِ الرِّوَايَةِ مَا فِي الْقُرْآنِ آيَةٌ إِلَّا وَ لَهَا ظَهْرٌ وَ بَطْنٌ… مَا يَعْنِي بِقَوْلِهِ لَهَا ظَهْرٌ وَ بَطْنٌ قَالَ ظَهْرُهُ وَ بَطْنُهُ تَأْوِيلُهُ مِنْهُ مَا مَضَى وَ مِنْهُ مَا لَمْ يَكُنْ بَعْدُ يَجْرِي كَمَا تَجْرِي الشَّمْسُ وَ الْقَمَرُ…

Prenosi se od Fudajla ibn Jesara: “Pitao sam Imama Bakira, a.s, o predaji (koja se prenosi od časnog Poslanika, s.a.v.a.): ‘U Kur'anu nema ajeta, a da nema i vanjsko i unutrašnje.’ Šta znače Poslanikove, s.a.v.a., riječi: ‘…a da nema vanjsko i unutrašnje?’ Rekao je: ‘Njegova vanjština je povod njegove objave, a njegova unutrašnjost je tumačenje o onome što se još nije dogodilo. Kur'an teče, kao što teku Sunce i Mjesec…’”[3]

U drugoj predaji koja se prenosi od Imama Bakira, a.s., stoji:

ظَهْرُ الْقُرْآنِ الَّذِينَ نَزَّلَ فِيهِمْ وَ بَطْنُهُ الَّذِينَ عَمِلُوا بِمِثْلِ أَعْمَالِهِمْ

“Spoljašnjost Kur'ana obraća se onima među kojima je spušten, a unutrašnjost njegova obraća se onima koji čine djela slična njihovim djelima.”[4]

Islamski pravnici, cijeneći razloge spuštanja ajeta (شَأْنُ النُّزُول), spuštanje ajeta i njihovo tumačenje, izveli su pravilo na osnovu kojeg se značenje ajeta i njegova primjena odnose na općenitije značenje koje se iz ajeta zaključuje, a ne samo na poseban primjer zbog kojeg je ajet spušten. Znači, ako je ajet imao opće značenje, iako je poseban i određen događaj uzrokovao njegovo spuštanje, njegova primjena neće biti ograničena samo na pojedince i događaj zbog kojih je ajet spušten.

Jedan stručan islamski pravnik mora biti kadar da posebnosti povoda objave zanemari i da se okoristi općim aspektima riječi ajeta. Naravno, povod spuštanja je koristan za shvatanje teksta ajeta, ali povod spuštanja ne može ograničiti značenje i primjenu ajeta, jer su Božiji propisi sveobuhvatni i oni uvijek važe. Stoga je općenitost izraza, a ne posebnost povoda, ispravna i prihvatljiva.[5]

Način otkrivanja povoda spuštanja

Veoma je teško saznati povode spuštanja jer prijašnji učenjaci u vezi s ovim nisu zabilježili mnogo. Možda je jedan od razloga što nije bilo preciznog bilježenja i to što su oni bili upoznati sa stanjem i zato nisu vidjeli nikakvu potrebu za bilježenjem vlastitih znanja i primjera koji bi svjedočili kao dokumenti za buduće naraštaje. Naknadno su se javile predaje koje većinom imaju slab lanac prenosilaca i koje su nepouzdane, a moguće je da su tu postojale i neke posebne namjere, naročito za vrijeme mračne vladavine Emevija koji su mnoge ajete zlonamjerno i po vlastitoj želji razjašnjavali i tumačili, oslanjajući se na povode i razloge spuštanja koje su sami izmislili.

Od imama Ahmeda ibn Hanbela u vezi sa ovim prenosi se da je rekao:

“Tri stvari nemaju osnovu:

1.Predaje koje su bilježene u vezi s ratovima u početku islama,

2. Predaje koje se tiču smutnji pri kraju vremena,

3. Predaje koje se tiču tumačenja i razjašnjenja Kur'ana.”

Imam Bedruddin Zerkeši od nekih istraživača prenosi: “Misli se da većina predaja o povodima nije vjerodostojna, a ne da nijedna od njih nije vjerodostojna.”[6]

Budući da se povodi spuštanja saznaju iz predaja, a događaji iz prošlosti, nažalost, nisu bilježeni, većina predaja o povodima nije vjerodostojna.

Vahidi u knjizi Esbabu-n-nuzul kaže: “Nije dozvoljeno ništa govoriti o povodu spuštanja ajeta, osim ako je predaja vjerodostojna i pouzdana, prenesena od same osobe koja je bila svjedok događaja, a ne da se priča na osnovu pretpostavki i neutemeljenih izjava.”

Zatim prenosi od Ibn Abbasa da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Čuvajte se prenošenja predaja ako o njima nemate znanje i ispravnu spoznaju, jer ko slaže na mene i Kur'an, pripremio je svoje mjesto u Džehennemu.”

Muhammed ibn Sirin kaže: “Ubejdu, jednog od poznatih tabi'ina, pitao sam za tumačenje jednog ajeta, a on je odgovorio: ‘Otišli su oni koji su znali razloge spuštanja Kur'ana!’”

Vahidi kaže: “Sada postoje mnogi koji kuju laži o ovome. Stoga, da bismo stigli do zbilja Kur'ana, potrebno je da budemo oprezni.”[7]

Dželaluddin Sujuti, pored ogromne stručnosti i naučne veličine, nije mogao sakupiti više od 250 predaja koje imaju potpun lanac prenosilaca, što vjerodostojnih što slabih,[8] ali na svu sreću, u školi Ehli-bejta, a.s., postoje mnoge predaje koje su vjerodostojnim putem stigle do nas i dosad je o povodima sakupljeno više od 4000 predaja.

Djelimično pouzdani izvori koji su nam danas na raspolaganju i putem kojih možemo saznati povode objave jesu:

– Džami'u-l-bejan (جَامِعُ الْبَيَان) od Taberija,

– Ed-Durru-l-mensur (اَلدُّرُّ الْمَنْثُورِ) od Sujutija,

– Medžme'u-l-bejan (مَجْمَعُ الْبَيَان) od Tabresija,

– Tibjan (تِبْيَان) od šejha Tusija,

– Esbabu-n-nuzul (أَسْبَابُ النُّزُول) od Vahidija,

– Lubabu-n-nukul (لُبَابُ النُّقُول) od Sujutija.

Svakako, u ovim spisima vjerodostojne i slabe predaje su izmiješane i potrebno je da se s velikom pažnjom sagledavaju. Raspoznavanje ispravne od neispravne predaje moguće je na jedan od ovih načina:

1. Lanac predaje, a naročito osoba na kojoj se završava lanac prenošenja, trebaju biti pouzdani, odnosno to treba biti:

– bezgrješna osoba,

– ashab od povjerenja, poput Abdullaha ibn Mes'uda, Ubejje ibn Ka'ba i Ibn Abbasa, koji su se isticali u radu s Kur'anom i koje cijeli ummet prihvata,

– jedan od istaknutih tabi'ina, poput Mudžahida, Sa'ida ibn Džubejra, Sa'ida ibn Musejjeba, koji nikada nisu pravili lažne predaje niti su imali takvu namjeru.

2. Mora biti sigurno da je predaja mutevatir ili da se mnogo prenosi, što znači da iako se u predajama nalaze različite riječi, njihovo značenje je isto, a ako su im značenja naizgled različita, da se ona mogu međusobno pomiriti. Tada dolazimo do sigurnosti da je ta predaja vjerodostojna.

3. Predaje koje ukazuju na povod spuštanja moraju bez ikakve dvojbe otkloniti sumnju i prigovor, što će ujedno biti i pokazatelj ispravnosti te predaje ako ona u pogledu lanca prenosilaca i nije vjerodostojna u skladu sa zahtjevima nauke o predajama (عِلْمُ الْحَدِيث).

Izvor: Mohammad Hadi Ma'refat, Uvođenje u kur'anske znanosti, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo,2013., s perzijskog preveo: Arman Berberac

[1] El-Bekare, 158.

[2] Tefsir ‘Ajjaši, sv. 1, str. 70.

[3] Biharu-l-envar, sv. 89, str. 94, predaja 47.

[4] Tefsir ‘Ajjaši, sv. 1, str. 11, predaja 4.

[5] Ovo je ujedno i prijevod jednog fikhskog pravila.

[6] El-Burhan, sv. 2, str. 156.

[7] Esbabu-n-nuzul, str. 4.

[8] El-Itkan, sv. 4, str. 214-257.