Liberalizam
Liberalizam leksički označava težnju ka slobodi. U skladu s tim značenjem, svaka slobodarska ideja jeste liberalna ideja, a svako ko se bori na putu slobode ljudi i protiv nasilja i tlačenja jeste stvarni liberal. Međutim, u terminološkom smislu, liberalizam je društvena misao koja počiva na načelima senzualističke filozofije i spoznaje te pozitivističkoj antropologiji.
Slijedom prevlasti sekularne misli u zapadnim društvima, načela i odredbe izgrađene i raširene posredstvom socijalnih filozofa u svim područjima, a između ostalog u etici, pravu, ekonomiji, politici i obrazovanju, zavladali su u ovim društvima, te je liberalizam postao vodič zapadnjačkog čovjeka kao kakva nova religija.
Budući da se filozofija liberalizma u današnjem svijetu smatra primjerom suprotstavljanja religioznosti i religiocentrizmu, neizbježno se moramo osvrnuti na načela liberalizma te razmotriti tačke u kojima se sukobljava sa religijskom mišlju.
Načela liberalizma
Liberalizam počiva na tri načela: individualizmu, utilitarizmu i slobodi.
Individualizam
Individualizam se smatra najvažnijim načelom socijalne filozofije liberalizma. U skladu s ovim načelom, dosezanje pojedinačnih želja i užitaka jeste najviši ljudski ideal i osnovni kriterij sreće i zadovoljstva. Ovo načelo svoje korijene ima u liberalnoj antropologiji.
U ovoj antropologiji, ono što čini ličnost i suštinu egzistencije svakog čovjeka jesu njegove pojedinačne odlike kojima se razlikuje od drugih, a ne zajedničke tačke s drugim ljudima. Ljudi imaju zajedničke potrebe poput sna, ishrane, vjernosti i ljubavi, međutim, dok je riječ o zajedničkim potrebama, jedinka ne ispoljava svoju ličnost. Identitet jedinke pokazuje se onda kada, naprimjer, neka osoba bira boju i model odjeće shodno vlastitoj želji i u tom izboru ispoljava se njen identitet i ličnost. Shodno ovom tumačenju ljudske ličnosti, razvoj i procvat svake ličnosti ostvaruje se samo putem slijeđenja instinktivnih užitaka i udovoljavanjem prohtjevima duše, a sve ono što čovjeka priječi u dosezanju individualnih želja tumači se kao negativna stvar.
Princip individualizma kaže nam da za svakog pojedinca postoji osobiti put do sreće, dobra i savršenstva, a taj put jeste put ostvarenja njegovih individualnih težnji, dok je svaki drugi put dobra i savršenosti, poput čovječnosti, etike i religije, besmislen.
Drugi rezultat načela individualizma jeste odbacivanje razuma kao čovjekovog vodiča. Liberalni filozofi poriču razum kao zajednički kriterij ljudi za određivanje dobra i zla i razlikovanje ispravnog od neispravnog puta u životu, i svode ga na sredstvo za proračun količine važnosti ljudskih želja i instinktivnih težnji i rješavanje sukoba među njima. Naprimjer, posao razuma je tek to da čovjeka odvrati od dolaska do novca krađom, jer postoji opasnost da će ga policija uhvatiti i da će završiti u zatvoru.
Utilitarizam
U teoriji liberalizma, neko uvjerenje, etika ili djelo imaju vrijednosti i zaslužuju poštovanje u onoj mjeri u kojoj su korisni i u skladu s materijalnim interesima pojedinca. Na osnovu ovog principa, svaki pojedinac mora se usredsrijediti na osiguranje ličnih interesa i sve mora posmatrati s gledišta svoje lične koristi. O društvenim koristima može razmišljati samo onda kada tako može bolje osigurati vlastitu korist.
U školi liberalizma, sloboda, u smislu neprisiljenosti pojedinca i njegovog nesuočavanja s preprekama pri izboru željenog ponašanja, uživa posebno veliku važnost.
Liberalistička sloboda prvo se pokazala na polju ekonomije. Ekonomisti liberali, s uvjerenjem u apsolutnu slobodu za ekonomske aktivnosti i njenu prednost nad drugim ljudskim vrijednostima poput pravde, smatrali su da država nema pravo da, kako bi uspostavljala pravdu, korist kapitalista ograniči u interesu radnika.
Nakon toga, ideja apsolutne slobode probila se i u područje kulture. Kulturni liberalizam suprotstavlja se etičkim vrijednostima i načelima koja su suprotna htijenju i želji pojedinca i smatra kako nikakav autoritet ne može biti prepreka da svaki pojedinac, na način kakav želi, zadovoljava svoje nagone i prohtjeve.
Granice slobode u liberalizmu
Liberalni filozofi smatraju da slobode pojedinca prestaju ondje gdje se suočavaju sa slobodom druge jedinke i vjeruju da pojedinac treba odustati od neke svoje želje ili instinktivnog htijenja onda kada njegova želja uzrokuje narušavanje slobode drugih.
Međutim, važno pitanje jeste zašto bi osoba za koju ništa nema važnosti koliko individualne želje i lične strasti trebala prihvatiti ovo ograničenje i ne bi smjela kršiti slobodu drugih? Da li poštivanje slobode drugih dolazi otuda što su oni pripadnici ljudske vrste, pa čovjek treba poštivati ljudska prava drugih? Liberali ne prihvataju ovakav odgovor, jer, na temelju principa individualizma, svaka ljudska jedinka je samostalna jedinka koja svoju sreću i uspjeh ostvaruje samo ostvarenjem svojih ličnih želja te nikakvi ljudski i etički principi, čak ni porodične ili nacionalne veze, nemaju prednost nad njenim ličnim željama. Prema tome, za jednog liberala potpuno je besmisleno da zanemari ličnu korist zarad nekog drugog pojedinca.
U čemu je onda tajna prihvatanja ovog ograničenja?
Odgovor je taj da jedan liberal mora poštovati slobodu drugih kako bi i oni poštovali njegovu slobodu. Jer, u suprotnom, niko se ne može koristiti slobodom i ostvariti svoje lične želje. Mi ne smijemo lagati drugima kako ne bismo slušali laži od drugih, a ne zato što je laganje i varanje drugih ružno i neljudsko djelo.
Na ovaj način, liberalizam je utemeljio novu “filozofiju etike” u kojoj ne postoji nikakva izvorna etička vrijednost, nego čovjek samo kako bi zaštitio vlastite interese mora poštovati interese drugih. To je filozofija etike koja se, umjesto na razumu, ljudskoj savjesti te religijskom vjerovanju i vjeri u Boga, zasniva na temeljima pojedinačne koristi.
Sada treba upitati da li takva filozofija etike može dovesti čovječanstvo do sreće i mira kako obećavaju mislioci liberalizma i da li ljudsko iskustvo nekoliko posljednjih stoljeća potvrđuje njenu uspješnost?
Najvažniji problem s kojim se suočava liberalna filozofija etike jeste taj da, na temelju ove filozofije, ukoliko smo u mogućnosti da zanemarivši prava i slobode drugih ostvarimo svoje želje i interes, a sigurni smo da suprotstavljena strana ni u kom slučaju nema snage da nas omete, onda ne postoji nikakav razlog da zanemarimo svoje želje zarad prava suprotstavljenog pojedinca i zanemarimo interese koji su za nas od krajnje važnosti.
Ovaj problem posebno se iskazuje posmatramo li ga u pitanjima međunarodnih odnosa. Naprimjer, ukoliko jedna država može, korištenjem svoje nadmoćne vojne sile, lahko zavladati resursima neke druge zemlje, što će njenom narodu donijeti beskonačno bogatstvo i korist na desetine ili stotine godina, u etičkoj logici liberala ne postoji nikakav logičan razlog koji bi bio prepreka takvoj agresiji, posebno ukoliko je opće htijenje naroda saglasno s takvim potezom.
To je upravo ona okolnost s kakvom se zapadni svijet suočio u 18. stoljeću. Evropske zemlje, u vrijeme kad su priskrbile barutno oružje i vidjele da su im dostupni svi prirodni i ljudski resursi drugih zemalja, nisu imale nikakvog razloga da se odreknu svih tih resursa koji su ih mogli narednih stoljeća držati na vrhuncu ekonomske i političke moći u svijetu. Zato nijedna od onovremenih moćnih evropskih zemalja, poput Portugala, Španije, Holandije, Belgije, Francuske, Engleske i Italije, nije oklijevala da napadne slabe zemlje i prisvoji njihove resurse. Ove liberalne države izvršile su agresiju na azijski i afrički kontinent i milione mladih Afrikanaca su na najzvjerskije načine otrgli od njihovih kuća i zavičaja, te ih kao robove odveli u svoje zemlje, a Crni kontinent su zavili u siromaštvo i propast kakvima i danas svjedočimo.
Naravno, ta vatra zahvatila je i one koji su je uzrokovali; ideja nacista o agresiji na evropske zemlje prihvaćena je od njemačkog naroda onda kad je postalo izvjesno da nijedna evropska zemlja nema snage da se suprotstavi Njemačkoj, i među Evropljanima se desio najkrvaviji rat u historiji čovječanstva.
Usporedba načela liberalizma i islamske misli
1. Činjenica da u misli liberalizma sebična lična htijenja zauzimaju središnji položaj uzrokovala je međusobnu otuđenost ljudi, slabljenje veza i povezanosti među ljudima te ih je udaljila jedne od drugih onoliko koliko su im međusobni interesi različiti.
U ovoj teoriji, saradnja među ljudima ustupa svoje mjesto konkurentnosti i sporenju, a bratski i iskren stav zamijenjen je utilitarističkim stavom u kojem su pojedinci jedni drugima sredstvo. Iako je i u islamskoj misli dobrobit pojedinca prihvaćena kao glavna osovina i sve treba biti usmjereno ka usavršavanju i napretku jedinke, za razliku od materijalističkog liberalnog individualizma, duhovni individualizam islama nije u sukobu sa interesima drugih. U islamskom viđenju, čovjek da bi ostvario individualnu potpunost ne mora da zadire u interese drugih, nego, suprotno tome, duhovni i etički razvoj pojedinca ostvaruje se samo u okrilju punog poštivanja prava drugih, pa čak i kroz odricanje od svojih koristi zarad interesa drugih. Tajna razlike između zapadnjačkog i islamskog individualizma je u tome što islam pojedinačnu potpunost čovjeka ne svodi na ostvarenju materijalnih želja, te ljudski i duhovni napredak i potpunost pojedinca smatra osnovnim činiocem procvata ličnosti.
2. Sa stanovišta islama, procvat ljudske ličnosti pojedinca oblikuje se samo u okrilju njegove slobode i slobodnog izbora, međutim islamska sloboda ne poriče druge ljudske vrijednosti. Pravednost, duhovnost, vjera, moralne vrline, pored slobode, jesu dijelovi koji usavršavaju ličnost pojedinca vjernika i zdravog i valjanog društvenog poretka, te je sve to nužno zarad ostvarenja ljudske pojedinačne i društvene sreće, i nijedno od njih ne smije biti zanemareno zarad onog drugog.
3. Liberalni individualizam, koji ljudsku ličnost izjednačava sa željama i prohtjevima duše, vjeruje kako za procvat ličnosti treba što više osnažiti prohtjeve duše i u čovjeku svakim danom pobuditi nove strastvene i instinktivne želje, te ga ostaviti slobodnim da ih ostvari. Ovakva definicija ljudske ličnosti upravo je suprotna tumačenju kakvo nude objavljene religije i zbog snaženja kojeg su Božiji poslanici kroz cijelu povijest ulagali krajnji napor. S gledišta islama i svih Božijih religija, čovjek posjeduje duhovnu ličnost te ne samo da ga čisto slijeđenje strasti i duševnih prohtjeva ne dovodi do procvata nego ga odvodi u zamku propasti i nesreće. Prema ovom stanovištu, ljudska dobrobit i sreća postižu se samo kontrolom instinkata i duševnih prohtjeva, uspostavom ravnoteže u njihovom udovoljavanju te slijeđenjem upute razuma i Objave.
Izvor: Sejjid Ali Reza Sadr Husejni, Islamska naučavanja, Fondacija “Mulla Sadra”,Sarajevo, 2012, sa perzijskog preveli:Muamer Kodrić i Akbaš Lutfi