Razlog zašto se koristimo dovom Imama Sedžada

Budući da mi nismo spoznali sebe, ne poznajemo Boga pa samim tim ne znamo ni kako da razgovaramo s Njim, učimo dovu koja nam je dospjela od čovjeka koji je spoznao sebe i Boga i kako da razgovara s Njim. Učimo onu istu dovu koju je Imam učio, da bismo malo po malo mogli u svome biću dospjeti u stanje da i mi učimo tu dovu iskreno, iz dubine srca.

Zamislite čovjeka kome je presuđeno za neki zločin i koji sada želi moliti za oprost. Sâm ne zna kojim jezikom da iskaže svoju molbu, na koju tačku zakona da se pozove, te unajmljuje advokata koji će mu pomoći u tom poslu. Advokat ga savjetuje šta da kaže, na koji način da to predoči, na koji zakon da se pozove i sl.

Kada želimo tražiti nešto od nekoga, znamo da taj zasigurno ima različite osobine. Zato se ova činjenica mora imati u vidu i zato molbu treba uputiti i na način koji odgovara svojstvima tog čovjeka. Ako želite novac, obraćate pažnju na njegovu velikodušnost i obraćate mu se sa: O velikodušni! Ako želite da vam se oprosti za neki prijestup, obraćate mu se sa: O ti koji praštaš i milostiv si! Ako želite da vam pomogne, obraćate mu se sa: O ti koji pomažeš potlačene! Za svaki primjer skrećemo pažnju na odgovarajuće svojstvo.

Jedan drugačiji primjer. Zamislite da imate neku spravu sa mnoštvom različite dugmadi. Zavisno od dugmeta koje pritisnemo, dobivamo: benzin, mlijeko, vodu, čaj itd. Ako sada pritisnemo dugme za benzin, a željeli smo vodu, mi je nećemo ni dobiti. Ako pritisnemo dugme za čaj, a željeli smo mlijeko, mi ga nećemo dobiti. Tačno je da mašina može dati svaki od ovih napitaka, ali treba znati kako se njome koristiti. U ovom slučaju obratit ćemo se čovjeku koji zna kako se mašina koristi.

Od ovoga je još gore kada pored toga što ne znamo koristiti mašinu, ne znamo ni naše potrebe. Mi istinski imamo potrebu za vodom, a mislimo da nam benzin može pomoći. Ili mislimo da nam sirće otklanja tegobu, a ustvari nam treba mlijeko ili nešto slično. Naša teškoća u odnosu s Bogom i upućivanjem dove je upravo ovakva. Ne poznajemo ni sebe, ni svoje potrebe. Ne poznajemo ni Boga, ni kako da Mu se obratimo i zamolimo Ga.

Nekad mislimo da je naša tegoba u neposjedovanju novca: ako bismo imali novca, riješile bi se sve naše tegobe. A nekad, ako bismo i dobili novac, naše tegobe bi se još uvećale i usložnile.

Nekad mislimo da je uzrok našim tegobama neposjedovanje moći: ako bismo imali moć, ostvarili bismo sreću i blaženstvo. A ustvari, i da steknemo moć, ne samo da bismo upropastili sebe, nego također i ljude oko sebe.

Mi imamo mnoštvo ovih nedoumica koje nije moguće ni izbrojati i koje ne možemo riješiti, osim ako priznamo da smo nemoćni i da se trebamo okrenuti i obratiti Onom Koji nas dobro poznaje. Dakle, da naše nedoumice iznesemo pred Uzvišenog Boga.

Da postoji bilo koja druga osoba, pored Imama Sedžada, koja poznaje naše tegobe i koja nas može poučiti kako ih riješiti, mi bismo joj se obratili.

Jezik dove

Imam Sedžad svoje obraćanje započinje riječima: “Moj Bože!” إِلاهى ( ), jer svakako treba započeti Njegovim imenom. E sada, da li početi sa Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim ili sa Allahumme (اللَّهُمَّ )? Bilo kojim od predloženih obraćanja da se započne dova je prikladno, ali između njih postoje određene razlike. Iako se oba ponuđena izraza – i Allahumme, i Ilâhî, koriste u obraćanju Bogu, Imam je na umu imao ovaj drugi.

Prva stavka u dovi glasi: 

إِلاهى لا تُؤَدِّبنى بِعُقوبَتِكَ

Moj Bože! Nemoj me odgajati Tvojim kažnjavanjem!

Prije svega, ova rečenica ima prizvuk obraćanja onog čovjeka koji sebe vidi osuđenim, počiniteljem lošeg i dostojnim kazne. Da bi se otišlo pred sveti prag Božiji, od Koga je sve postojeće, treba odabrati ovakav govor, a ne ići sa govorom onoga koji potražuje i polaže pravo na nešto.

Naprimjer, stav onih koji obavljaju namaz i poste te kažu da Gospodar njima treba oprostiti, podrazumijeva da su uradili neki posao i da je Bog njima dužnik.

Prva greška koju činimo u obraćanju Bogu je upravo naprijed izneseno. Mislimo zato što smo muslimani, zato što se potčinjavamo Šerijatu, što smo obavili namaz, postili itd., da mi zaslužujemo nešto i da nam pripada nagrada te da ne trebamo biti kažnjeni. Mi mislimo da zato što smo nešto uradili, sada zauzvrat trebamo tražiti nešto od Uzvišenog Boga.

Uopće nismo svjesni da naš odlazak pred Boga treba biti odlazak poniznog i ubogog roba. Naše zazivanje Boga treba biti zazivanje slabašnog grješnika koji je zaslužio kaznu i koji sada traži oprost od Svemoćnoga Boga, Koji prašta.

Izvor: Sejjid Muhammed Dževad Veziri, U iščekivanju mjeseca Ramazana, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2009., sa perzijskog preveo: Amar Imamović