Kratak pogled toka filozofske misli u posljednja dva stoljeća

Poslije renesanse nije nastao nijedan stabilan filozofski sistem, nego su različite filozofske škole i stavovi nastajali i nestajali. Od 19. st. broj i raznolikost škola i “izama” još se povećao. U ovom kratkom pregledu nećemo ih imati priliku sve spomenuti, već ćemo se ukratko dotaći samo nekih.

Nakon Kanta (od konca 18. do polovine 19. st.), postalo je poznato nekoliko njemačkih filozofa čije su ideje, u manjoj ili većoj mjeri, našle izvorište u Kantovim mislima. Oni su korištenjem mističkih izvora nastojali nadomjestiti slabe tačke njegove filozofije. Iako je među njihovim stavovima bilo razlika, zajedničko im je bilo to što su polazili od individualne tačke gledišta te su pridavali pažnju objašnjavanju bitka i pojave mnoštva iz jedinstva, ali na poetičan način. Ovi filozofi nazvani su “romantičarskim filozofima”.

Među njima se Fichte, koji je bio Kantov učenik, posebno zanimao za slobodnu volju i među stavovima Kanta isticao je primarnost morala i praktičnog uma. Fichte je rekao: “Teorijski um (ilme nazari) posmatra sistem prirode kao nužan, no mi unutar sebe pronalazimo slobodu i želju za slobodnim djelovanjem, a naše savjesti skiciraju sistem koji moramo nastojati ostvariti. Zato moramo smatrati da je priroda podređena egu, a ne neovisna o njemu i nepovezana s njim.

Upravo ova težnja ka slobodi navela je njega i druge romantičare poput Schellinga da prihvate neku vrstu idealizma i primarnost duha (čijom je karakteristikom smatrana sloboda). Ovu školu mišljenja dodatno je razvio Hegel i ona se uobličila u relativno koherentan filozofski sistem, nazvan objektivnim idealizmom.

Hegel, bivši Schellingovim savremenikom, zamišljao je svijet kao odraz misli i idejae Apsolutnog duha, među kojima (duhom i njegovim mislima i idejama) postoje logičke prije negoli kauzalne veze, kako su to smatrali ostali filozofi.

Prema Hegelu, put pojavljivanja ideja ide od jedinstva ka mnoštvu, od općeg ka posebnom. Na prvom nivou postavljena je najopćenitija ideja – ideja bivanja, a iz nje izranja njena suprotnost – ideja ništavila. Potom se ove ideje međusobno miješaju i uzimaju oblik ideje “postajanja”. Zatim se postajanje, koje je sinteza bivanja (teze) i ništavila (antiteze), postavlja kao teza, a iz nje se pojavljuje njena suprotnost, i iz njihovog miješanja nastaje nova sinteza. Ovaj proces se sužava sve dok ne dosegne najuže i najspecifičnije pojmove.

Hegel je ovaj trostruki proces (trijadu) nazvao “dijalektičkim” i zamišljao je da je ovo univerzalni zakon pojave svih umskih i objektivnih pojava.
 

Pozitivizam
Početkom 19. st. Francuz Auguste Comte, kojeg nazivaju ocem sociologije, zasnovao je ekstremnu formu empirizma nazvanu pozitivizmom, koji se temelji na onome što se izravno dobija čulima. Iz jednog ugla gledano, pozitivizam je smatran oprečnim idealizmu.1

Komte je čak i apstraktne pojmove nauke, koji nisu dobijeni izravnim posmatranjem, smatrao metafizičkim i nenaučnim. On je otišao tako daleko da je metafizičke sudove smatrao riječima bez smisla i značenja.

Auguste Komte je držao da postoje tri stadija ljudske misli:

1. Prvi stadij je Božanski i vjerski, koji događaje dovodi u vezu sa nadnaravnim uzrocima.

2. Drugi je filozofski stadij, koji uzroke događaja traži u nevidljivim supstancama i prirodi stvari.

3. Treći stadij je naučni, koji se, umjesto traženja razloga zbog kojih pojave nastaju, bavi time kako one nastaju i njihovim međusobnim odnosima. Ovo posljednje je stadij pozitivne nauke.

Čudno je da je Comte na kraju priznao da je vjera čovjeku neophodna, ali je on čovječanstvo postavio svojim predmetom obožavanja. Sebe je smatrao vjesnikom ove vjere i čak je izmislio rituale za pojedinačno i skupno obožavanje.

Ova vjera – obožavanje čovjeka koja je savršen primjer humanizma – našla je neke sljedbenike u Francuskoj, Engleskoj, Švedskoj, te u Sjevernoj i Južnoj Americi. To su bili sljedbenici koji su i formalno prešli na ovu vjeru i podigli hramove za obožavanje čovjeka. Ova vjera indirektno je utjecala i na druge, ali o tome za sad toliko.
 

Racionalizam i empirizam
Zapadne filozofske škole mogu se podijeliti u dvije općenite skupine – racionalne i empirijske. Očit primjer predstavnika prve skupine u 19. st. jeste Hegelov idealizam, koji je imao sljedbenika čak i u Britaniji, dok je primjer za drugu skupinu pozitivizam, koji je i danas aktuelan. Wittgenstein, Carnap i Russell mogu se smatrati zagovornicima ove škole mišljenja.

Većina filozofa – teologa bili su racionalisti, a većina ateista empiristi. Među rijetkim izuzecima je McTaggert, koji je bio britanski hegelist i ateist.

Proporcionalan odnos između empirizma i poricanja, odnosno skepticizma u pogledu metafizike je očit. Taj odnos je bio takav da je napredak pozitivističkih filozofija bivao praćen materijalističkim i ateističkim sklonostima. Nedostatak jakih takmičara na strani racionalista pripremio je teren za prevlast materijalizma i ateizma.

Kao što je već spomenuto, najznačajnija racionalna škola mišljenja u 19. st. bio je Hegelov idealizam. Uprkos privlačnosti ove škole, koja je bila posljedica njenog relativno koherentnogsistema, njene širine i njene sposobnosti da na probleme gleda iz različitih uglova, nedostajala joj je snažna logika i čvrsto rasuđivanje, i nije trebalo dugo vremena da postane predmet kritike, čak i od strane svojih sljedbenika. Pojavile su se dvije istovremene, ali različite reakcije protiv nje. Jedna je reakcija Sørena Kierkegaarda, danskog klerika, osnivača egzistencijalizma, a druga Karla Marxa, njemačkog Jevreja i osnivača dijalektičkog materijalizma.

Romantizam, pak, koji se pojavio da bi opravdao ljudsku slobodu, na kraju se, u Hegelovom idealizmu, uobličio u obuhvatan filozofski sistem. On je historiju predstavio kao veliki temeljni proces koji napreduje i usavršava se na osnovu dijalektičkih principa. Na ovaj način romantizam je skrenuo sa svog osnovnog puta, jer, po ovom viđenju, sloboda pojedinca gubi svoju temeljnu ulogu. Stoga je postao predmetom mnogih kritika.

Jedan od onih koji su oštro kritizirali Hegelovu logiku i filzofiju historije bio je Kierkegaard, koji je isticao ličnu odgovornost i čovjekovu slobodnu volju u procesu samoizgradnje. On je smatrao da čovjekova čovječnost počiva na svijesti o pojedinačnim odgovornostima, a posebno odgovornosti prema Bogu. Kierkegaard je rekao: “Blizina sa Bogom i odnos prema Njemu čovjeka čini čovječnim.”

Ova tendencija, podržana od strane fenomenologije Edmunda Husserla, dovela je do pojave egzistencijalizma. Mislioci poput Heideggera i Jaspersa u Njemačkoj, te Marcela i Jean-Paul Sartrea u Francuskoj priklonili su se ovoj vrsti filozofije iz različitih perspektiva, teističkih i ateističkih.

Dijalektički materijalizam
Nakon renesanse, dok su filozofija i vjera u Evropi prolazile kroz krizu, ateizam i materijalizam su, manje ili više, došli u modu. U 19. st. neki biolozi i fizičari, kao što su Vogt, Buchner i Ernst Haeckel, isticali su primarnost materije i poricali metafiziku, no najznačajnija materijalistička filozofska škola bila je ona koja su utemeljili Marx i Engels. Marx je preuzeo dijalektičku logiku i primarnost historije od Hegela, a materijalizam od Feuerbacha. On je ekonomski činilac smatrao temeljnim činiocem društvenih i historijskih promjena, za koje je držao da poprimaju oblik u skladu sa dijalektičkim principima, a posebno na temelju opozicije i kontradikcije. On je ekonomski činilac predstavio kamenom temeljcem svih aspekata ljudskog života, a sve ostale aspekte kulture i društva smatrao je njemu podređenim.

Marx je držao da historija čovjeka ima različite stadije, koji počinju prvom fazom primitivnog komunizma, zatim se prolazi kroz stadij robovlasništva, feudalizma i kapitalizma, dok se ne dođe do socijalizma i uprave radnikā, što napokon dovodi do komunizma – tj. stadija u kojem vlasništvo u potpunosti iščezava i u kojem više neće biti nikakve potrebe za bilo kakvom državom ili upravom.
 

Pragmatizam
Zaključujući ovaj kratki pregled, još ćemo baciti pogled na jedinu filozofsku školu mišljenja nastalu među američkim misliocima na pragu 20. st. Najpoznatiji od tih mislilaca je William James, glasoviti psiholog i filozof.

Ova škola, koja se naziva pragmatizmom (temelji se na primarnosti djelovanja), valjanim smatra sud koja ima praktičnu korist. Drugim riječima, istina je značenje koju je izumio um da bi postigao veće i bolje praktične učinke. Ovaj stav nije eksplicitno prihvatila nijedna druga filozofska škola, iako se njeni korijeni mogu naći u riječima Humea, po kojima se razum smatra slugom ljudskim strastima i ograničava vrijednost znanja na puki praktični aspekt. Primarnost djelovanja u spomenutom smislu prvo je predstavio Amerikanac Charles Peirce, da bi je potom u filozofsku teoriju razvio William James, a potom je pristaše našla u Americi i Evropi.

James, koji je svoj put nazivao radikalnim empirizmom, razlikovao se od ostalih empirista u načinu određivanja područja iskustva. Pored vanjskih čulnih iskustava, on je tu uvrstio i psihološko i vjersko iskustvo. On je vjerska učenja, posebno vjerovanje u Božiju moć i milost, smatrao korisnim za duševno zdravlje te iz tog razloga tačnim. Sam James je doživio moždani udar kada je imao 29 godina i bio je izliječen zahvaljujući vezisa Bogom te Njegovoj milosti i moći da promijeni ljudsku sudbinu. Iz tog razloga on je naglašavao značaj molitve i moljenja, ali Boga nije smatrao potpuno savršenim i beskonačnim, već je prije mislio da i za Boga postoji napredovanje, i da izostanak napredovanja, pa makar se to ticalo i Boga, zapravo je jednak stagnaciji i kao takav znak je nesavršenosti.

Korijen ovog ekstremnog agresivnog progresivizma može se naći u nekim riječima Hegela, uključujući njegov uvod u Fenomenologiju uma. Ipak, više nego iko drugi, nedavno su ovo naglašavali Bergson i Whitehead.

William James je naglašavao bitnost slobodne volje i njene kreativne uloge – i u tome je imao sličnost sa egzistencijalistima.

Kratka usporedba
Iz ovog kratkog pogleda na tok ljudske filozofske misli, pored toga što smo se upoznali sa kratkom historijom filozofije, postalo je očito i kako je nakon renesanse zapadna filozofija prolazila kroz uspone i padove i kako je krivudav bio njen tok, a i danas je prepun kontradikcija. Premda su s vremena na vrijeme neki filozofi na Zapadu imali oštroumna otkrića i postavljali veoma precizne teze, posebno u pogledu znanja i sl., i premda su prosvjetljujuće iskre isijavale iz nekih njihovih umova i srca – ipak tamo nije nastao nijedan čvrst i koherentan filozofski sistem. Osvjetljujući intelektualni proplamsaji nisu mogli oblikovati dobro potkrijepljen pravac za mislioce, već su neredi i pometnje uvijek vladali i vladaju nad filozofskim ozračjem Zapada.

Ovo se bitno razlikuje od stanja koje karakteriše islamsku filozofiju, koja je ona uvijek slijedila ravni i napredni put, a uz postojanje sklonosti koje su se s vremena na vrijeme pojavljivale, ona nikad nije zastranila sa svog glavnog kursa. Razne njene sporedne tendencije poput su grana nekog drveta koje rastu u različitim smjerovima i pospješuju njegov rast i procvat.

Nadamo se da će se ovaj napredni kurs zahvaljujući nastojanjima vjerskih mislilaca nastaviti na ovaj način, kako bi mračna okruženja mogla biti osvijetljena zrakama njenog svjetla, ne bi li se životi oslobodili besciljnih tumaranja.

 

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove islamske filozofije, Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013, preveo sa engleskog: Armin Hadrović

 

1 Ranije je ovu vrstu filozofije uveo Saint Simon, a korijeni ovakvog razmišljanja mogu se naći i kod Kanta.