Kršenje dogovora

Svi ljudi na svijetu, bez obzira kojem narodu, naciji ili rasi pripadali, po prirodnom shvatanju i po nadahnuću svoje iskonske prirode osjećaju nužnost pridržavanja dogovora, kao i odvratnost prema njegovom kršenju. Svaki čovjek po svojoj savjesti, koja je plod njegove prirode, razumijeva kada sa nekim nešto dogovori da je dužan da se drži tog dogovora, a ako prekrši dogovoreno, u svom nutarnjem biću osjeća posramljenost. Isto tako, svaki čovjek prirodno očekuje od druge strane, koja je s njim stupila u neki ugovor, da se drži tog ugovora, i ako ta druga strana prekrši ugovoreno, on osjeća da je učinila nešto loše i da je zastranila sa Pravog puta.

Dijete već u vrijeme ranog djetinjstva, dok još razumom ne shvata naučna i racionalna pitanja, po svojoj prirodi razumijeva nužnost ispunjenja obećanja. Kada mu otac nešto obeća, npr. da će mu donijeti igračku kada se vrati kući, dijete prirodno očekuje da se otac drži datog obećanja i da mu donese tu igračku. Dijete je sigurno u ovo očekivanje, koje proizlazi iz njegove urođene prirode, i sve dok otac ne dođe, ono sretno očekuje svoju igračku i puno je nade. Kada otac pozvoni na vrata i uđe u kuću, dijete je, u skladu sa svojim iščekivanjem po iskonskoj prirodi, spremno da uzme svoju igračku i gleda u očeve ruke… Ako otac nije ispunio svoju riječ i nije donio igračku, dijete biva rastuženo. Ono osjeća da se dogodilo nešto suprotno njegovim očekivanjima. I u očima ostale djece ovo djelo se također doživljava kao nešto suprotno njihovim prirodnim očekivanjima.

Božiji poslanici i odgajatelji čovječanstva neprekidno su kroz stoljeća upozoravali ljude na ljepotu i dobro koje leži u održavanju date riječi, kao i na ružnoću kršenja dogovorenog. Oni su, prema ovom shvatanju, ljude odgojili po fitretu. Kao posljedica, ova ljudska osobina, koja počiva u ljudskoj građi, saglasna je sa urođenom moralnom sviješću, s jedne, i sa odgojnom moralnom savješću, s druge strane.

Pridržavanje ugovora i zadane riječi u islamu se smatra strogom i neizostavnom dužnošću svih muslimana, kako u pojedinačnim tako i u društvenim pitanjima i poslovima. O ovome je objavljeno mnogo ajeta i iskazano mnoštvo hadisa, od kojih ćemo iznijeti samo neke:

 وَأَوْفُوا بِالْعَهْدِ ۖ إِنَّ الْعَهْدَ كَانَ مَسْئُولًا

I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista odgovarati![1]

 وَالَّذِينَ هُمْ لِأَمَانَاتِهِمْ وَعَهْدِهِمْ رَاعُونَ

I koji o povjerenim amanetima i obavezama svojim brigu brinu...[2]

Imam Musa ibn Džafer prenosi da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Nema vjere onaj ko se ne drži ugovorenog.”[3]

(Prenosilac hadisa je rekao) Čuo sam Imama Sadika da kaže: “Obećanje koje vjernik dadne svome bratu je poput vjerskog zavjeta (nezr) i nužno ga je ispuniti, s tim da se ne može otkupiti kao kod vjerskog zavjeta.”[4]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Onaj ko vjeruje u Boga i Sudnji dan, neka ispuni svoje obećanje.”[5]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Najbliži od vas meni sutra na Sudnjem danu bit će onaj ko ima najistinitiji govor, ko je najpažljiviji u vraćanju amaneta, ko je najdosljedniji u pridržavanju ugovorenog, ko je najboljeg ahlaka i ko je s ljudima najljubazniji.”[6]

“Vjerniku je stroga dužnost pridržavanje ugovora i iskreno postupanje po njemu.”[7] 

Imam Ali, a.s., je kazao: “Pridržavanje ugovora je ukras plemenitosti.”[8]

Da muslimani ne bi na sebe bacili ljagu kršenja ugovora, potrebno je da svaki musliman prilikom prihvatanja ugovora procijeni svoju snagu za pridržavanje ugovorenog (ispunjavanje obaveza). Ukoliko uvidi da je nemoćan i nesposoban da ga se drži, onda ne treba ni prihvatati obavezu ni sklapati sporazum.

Imam Ali, a.s., je kazao: “Ne obećavaj ono što ne možeš ispuniti.”[9]