Oprost (magfiret) i zagovaranje (šefaat)

Božiji oprost 

Iako u poretku koji je Bog uspostavio za ljudsku sreću trud i djelovanje igraju glavnu ulogu, pored truda samog čovjeka, i drugi činioci imaju uticaj na ljudsku sreću, a tu spada proces Božijeg oprosta (magfiret). U našim vjerskim tekstovima kaže se da Božije milosrđe i milost nadilaze Njegovu srdžbu i silu. Oprost se sastoji od odstranjenja negativnih tragova grijeha iz srca i pranja duše od posljedica grijeha posredstvom Božije milosti.

Načelo magfireta jeste opća zakonitost koja na temelju opće Božije milosti obuhvata sva stvorenja. Postojanje Božije milosti u naravi svih bića vraća ih u slučaju zastranjenja s izvornog puta ka ispravnom stanju. U poretku prirode, mora i biljke uzimaju gas ugljik iz zraka i tako pročišćavaju atmosferu; razgradnjom lešina životinja i izmeta koji odbacuju živa bića vrši se filtracija bez koje bi bio nemoguć nastavak života u prirodi. Ovakva učinkovita metoda postoji i kad je riječ o duhovnosti. Sveobuhvatna Božija milost čisti čovjekovo duhovno biće od grijeha koji stalno prodiru u njegovo biće i dušu.

Kur'anski iskaz:

وَقِهِمُ السَّيِّئَاتِ وَمَن تَقِ السَّيِّئَاتِ يَوْمَئِذٍ فَقَدْ رَحِمْتَهُ وَذَلِكَ هُوَ الْفَوْزُ الْعَظِيمُ

I poštedi ih kazne zbog ružnih djela, jer koga Ti toga dana poštediš kazne zbog ružnih djela – Ti si mu se smilovao, a to će, zaista, veliki uspjeh biti![1] 

znači da bez Božije oprostiteljske milosti niko neće biti siguran od posljedica svojih ružnih djela.

Ono na što treba obratiti pažnju jeste da od Boga nije postavljen nikakav uvjet za korištenje Božijim oprostom i ne postoji nikakva prepreka da se svi ljudi ne okoriste njime.

وَرَحْمَتِى وَسِعَتْ كُلَّ شَيْءٍ

A milost Moja obuhvata sve.[2]

Odnosno, Njegova duhovna milost je sveobuhvatna i neograničena. Jedino čovjek može nemarnošću i odbijanjem zatvoriti pred sobom vrata oprosta i uskratiti sebi ovu obilnu blagodat.

Jedina prepreka koja može biti uzrokom uskraćenosti čovjeka za sveobuhvatnu milost Božiju jeste nevjerovanje i širk prema Bogu. Čovjek nevjernik poricanjem Boga kida svoju vezu sa izvorom Božije milosti i ne ostavlja nikakvog puta za izlijevanje Božije milosti na njegovu dušu. Međutim, izuzev kufra i širka, nikakav drugi krivi izbor ili greška u životu nije razlog uskraćenosti za Božiji oprost:

إِنَّ اللهَ لاَ يَغْفِرُ أَن يُشْرَكَ بِهِ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَلِكَ لِمَن يَشَاءُ وَمَن يُشْرِكْ بِاللهِ فَقَدْ ضَلَّ ضَلاَلاً بَعِيدًا

Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan.[3] 

Međutim, nijedan čovjek vjernik ne može biti siguran da sve svoje prošle grijehe može oprati jednim traženjem oprosta od Boga i da više nema nikakvih briga za svoje grijehe, onako kako katolička crkva, za izvjesnu sumu, oprašta grijehe svojih sljedbenika. Mudri božanski poredak je i u duhovnom životu, baš kao i u materijalnom, stvari uredio tako da čovjek nikada ne može biti oslobođen straha i brige, ali i nikada izgubiti nadu. Postojanje dva stanja, straha i nade, uzrokuje da čovjek nikada, nadajući se oprostu, ne odustane od djelovanja, te da nikada, kao rezultat grijeha, ne zapadne u beznađe.

Zagovor (šefaat) 

Šefaat obično znači da dostojanstvena osoba traži od moćne osobe da pređe preko kazne za drugu osobu koja je zgriješila ili ako je osoba od onih koji zaslužuju nagradu, da mu uveća nagradu. Prema izvješću Časnog Kur'ana, arapski mušrici su se, kako bi privukli pažnju velikog Boga, ili izbjegli Njegovu srdžbu, okretali izmišljenim božanstvima, govoreći:

وَيَقُولُونَ هَـؤُلاءِ شُفَعَاؤُنَا عِندَ اللهِ

Oni su naši zagovornici kod Allaha![4]

Kur'an Časni, odbijajući takvu uobrazilju, poriče svaki zagovor od strane onoga ko nije Bog. Međutim, i pored toga, u drugim ajetima prihvaćen je zagovor druge vrste, koji se dešava s Božijim dopuštenjem.

I u islamskim predajama ističe se korištenje grješnika zagovorom Božijih prvaka, poput Poslanika i čistih Imama na Sudnjem danu, pa se čak spominje i zagovor vjernika za komšije grješnike:

لَا يَزَالُ يَشْفَعُ حَتَّى يَشْفَعَ فِي جِيرَانِهِ وَ خُلَطَائِهِ وَ مَعَارِفِهِ فَإِنَّ الْمُؤْمِنَ أَكْرَمُ عَلَى اللهِ مِمَّا تَظُنُّونَ

“Neće prestati zagovarati sve dok ne bude zagovarao za svoje komšije, drugove i poznanike. Zaista je vjernik kod Allaha ugledniji nego što mislite.”

Naprijed smo kazali da se vjernici ne smiju osloniti samo na svoja dobra djela. Mnoge slabosti i nedostaci koji postoje u djelima svakog vjernika mogu se nadoknaditi samo pomoću Božije milosti i oprosta. Ova milost čovjeku treba doći preko Božijih poslanika, evlija i bezgrješnih. Kur'an Časni savjetuje grješnike da se, pored toga što će sami tražiti oprost od Boga, obrate Poslaniku, s.a.v.a., i zatraže da i on zamoli da im bude oprošteno.

Šefaat je ogranak Božijeg oprosta. Kad se Božija milost izravno povezuje s Bogom koji je ishodište i vlasnik svekolikog dobra i milosti, ona se naziva magfiret, a kada se dovodi u vezu sa sredstvima, odnosno Prvacima vjere preko kojih Božja milost teče ka stvorenjima, onda se naziva šefaat. Stoga, svaki uvjet koji važi za obuhvaćenost magfiretom važi i za obuhvaćenost šefaatom.

Ali, zašto je kako bismo se okoristili duhovnim milostima potreban zagovor Prvaka vjere? Odgovor je taj da isto onako kako u svijetu prirode Bog izravno i neposredno ne spušta materijalne milosti Svojim robovima, te ovosvjetske i prirodne blagodati pruža preko ustrojenog sistema i posredstvom viših uzroka ka nižim bićima, tako su i u duhovnom svijetu, mudrom voljom Božijom, također predviđeni posrednici i stupnjeviti niz, pa duhovne milosti, poput magfireta i oprosta grijeha, posredstvom duhovnih posrednika koji jesu svete duše savršenih ljudi, Božijih poslanika i evlija, stižu na niže stupnjeve ka potrebitim ljudima.

Postoji i druga vrsta šefaata u smislu slijeđenja zagovornika i kretanja putem koji je on za života pokazao. Slijedeći put zagovornika na Ovom svijetu čovjek stiže do zbiljske sreće i biva obuhvaćen dobrotom Božijom. Razlog zašto će Imam Husejn, a.s., moći zagovarati za veći broj ljudi nego drugi Imami jeste taj što je škola Imama Husejna, a.s., više od svake druge škole razlogom upute ljudi na put vjere. Naravno, ne treba smetnuti s uma da kao što jedna skupina biva upućena Časnim Kur'anom, a druga zaluta, tako i škola Imama Husejna, a.s., jednu skupinu upućuje, dok neka druga skupina, usljed izmišljenih uvjerenja i nedoličnih postupaka, zaluta.

Ispravan i pogrešan šefaat 

Šefaata ima nekoliko vrsta, od kojih su neki neispravni i nepravedni, a drugi ispravni i pravedni. U Kur'anu postoje dvije skupine ajeta o šefaatu, te je u jednoj skupini ukazano na pogrešan šefaat, i on je odbačen, a u drugoj skupini je razmotren ispravan šefaat i podstiče se na njega.

Pogrešan šefaat jeste misliti ili vjerovati da se korištenjem moći zagovornika i putem stranačke pristranosti može spriječiti provedba zakona. Kod ovakvog zagovora, zločinac, posredstvom zaštite grupe kojoj pripada, pobjeđuje volju zakonodavca i cilj zakona. Kod ovakvog zagovora, grješnik utječe na zagovornika kako bi ugledom koji zagovornik uživa kod Boga zadovoljio Boga. Kod ovakvog šefaata, osnovna čovjekova pažnja, umjesto na Boga, usmjerena je na zagovornika i posredovanje, te kao rezultat takav postupak nužno znači širk u ibadetu. To je upravo onaj pogrešan šefaat koji Časni Kuran odbacuje.

Neki ljudi umišljaju da je šefaat Božijih poslanika i Imama takav da Poslanik Božiji, s.a.v.a., i čisti Imami, posebno Imam Husejn, a.s., jesu uticajne ličnosti koje koristeći svoj uticaj mijenjaju Božiju volju i Božiji zakon. U ovakvoj pogrešnoj predodžbi proizlazi da je Bog zadovoljan jednim, a Imam Husejn, a.s., nečim drugim. Naprimjer, Bog je zadovoljan obavljanjem obaveza poput namaza, posta, Hadždža, ispravnosti, poštenja, služenja ljudima, dobrote prema ocu i majci, odbacivanja laži, nasilja i ogovaranja, a Imam Husejn, a.s., se zadovoljava plačem za njim i njegovom djecom šehidima te prelazi preko našeg namaza, posta, Hadždža, džihada i drugih obaveza na Božijem putu koje nismo obavili! Slično su Arapi iz doba džahilijeta umišljali vezano za svoje kumire koje su uzimali za sudruge Bogu.

Ukoliko neko umišlja da postoji jedan put za sticanje zadovoljstva Svevišnjeg Boga, a drugi put za sticanje zadovoljstva Imama Husejna, a.s., i da oba ta odvojena puta mogu čovjeka dovesti do sreće, taj je zapao u veliku zabludu. Takvo mišljenje o šefaatu nije samo neispravno i pogrešno već je pripisivanje sudruga Božijem gospodstvu i vjerovanje da svijetom vladaju dva poretka koja su uspostavila dva neovisna gospodara.

Međutim, ispravan šefaat jeste druga vrsta šefaata i tu nema izuzetaka i diskriminacije, nema kršenja zakona, i nema previđanja želje i volje Zakonodavca. Osnovna razlika između zbiljskog i ispravnog šefaata i pogrešnog i neispravnog jeste u tome što zbiljski šefaat započinje od Boga i okončava se s grješnikom. Znači, Bog je onaj koji postavlja zagovornike za zagovor i On je Taj koji je posredovanje učinio sredstvom Svoga oprosta i šefaata za grješnike, te grješnik bez Božije volje nema snage da potakne zagovornika, a zagovornik bez dopuštenja Božijeg nema sposobnost šefaata.

قُل لِلهِ الشَّفَاعَةُ جَمِيعًا

Reci: Svaka vrsta zagovora pripada Bogu![5]

Ovaj ajet izričito za svaki šefaat smatra da je od Boga i da pripada Bogu.

Druga stvar je kao što smo već kazali i u raspravi o magfiretu. Iako je svim vjernicima obećano korištenje šefaatom, i pored toga nijedan grješnik ne može smatrati da će njegovi grijesi zasigurno biti obuhvaćeni šefaatom. Otud se može razumjeti da vjerovanje u šefaat ne uzrokuje podsticanje na grijeh. Naime, šefaat bi bio uzrokom podsticanja na grijeh ukoliko bi čovjek bio siguran da će njegovi grijesi biti oprošteni posredovanjem zagovornika, dok, međutim, takva sigurnost ne postoji. Uticaj uvjerenja u šefaat jeste da srca grješnika spašava od beznađa i očaja i drži čovjeka između nade i straha.

Iz spomenutog objašnjenja biva jasno da šefaat nije u oprečnosti niti sa tevhidom u robovanju niti sa tevhidom po biti. Naime, milost zagovornika nije ništa drugo nego odraz Božije milosti i zagovornici zagovaraju samo sa dopuštenjem Božijim. U šefaatu ne postoje nikakvi izuzeci niti nepravda, jer svako se može okoristiti tim tokom milosti. Jedino su poricatelji Boga i mnogobošci, vlastitim izborom, izgubili mogućnost da se njime okoriste.

Tevessul (posredovanje) 

Tevessul znači korištenje nekim sredstvom, odnosno duhovnim posredovanjem kako bi se ostvarila neku želju onda kad uobičajeni prirodni činioci to više nisu u stanju učiniti, kao u slučaju neke bolesti. U Kur'anu Časnom kaže se ovako:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اتَّقُواْ اللهَ وَابْتَغُواْ إِلَيهِ الْوَسِيلَةَ

O vjernici, bojte se Boga i tražite sredstvo koje vodi k Njemu.[6]

Nastojanje da se pomoću posredovanja (tevessul) Božijih prvaka ostvari materijalna ili duhovna želja, u slučaju kad je praćeno uvjerenjem da ga je Bog učinio uzrokom i da je On htio od nas da se tim uzrokom koristimo, ni u kom slučaju nije širk. Kao što se u svom materijalnom životu, kako bismo udovoljili svojim potrebama, koristimo prirodnim snagama, pa se radi liječenja bolesti obraćamo liječniku i trošimo lijekove, ili se zarad nekog traženja obraćamo odgovornoj osobi – pa niko takvo postupanje ne smatra širkom i ne kaže kako vjera u Boga zahtijeva da se zarad svake potrebe obraćamo isključivo Bogu i da ne smijemo imati nikakvog posrednika između sebe i Boga – tako se i u duhovnim stvarima možemo držati posredništva Božijih prvaka koji su od Boga određeni za sredstvo i posrednike u izlijevanju milosti. U ovom smislu nema razlike između ovosvjetskih materijalnih i onosvjetskih duhovnih uzroka. Razlika između ove dvije vrste uzroka je u tome što se materijalne uzroke i razloge može prepoznati kroz iskustvo i znanstveni eksperiment, ali u duhovnim stvarima, kako bismo otkrili njihove uzroke i razloge, moramo se pozvati na Knjigu i Sunnet.

Od naročite važnosti je to da pri tevessulu ili traženju šefaata, onda kad za posredovanje uzmemo od Boga određenog duhovnog posrednika, naša glavna pažnja mora biti usmjerena na Boga, a u narednoj fazi pažnju obraćamo od Boga ka posredniku ili zagovorniku. Naravno, ovakva pažnja treba postojati i u ovosvjetskim stvarima te kod korištenja materijalnim i prirodnim činiocima i snagama.

Druga važna stvar jeste to da tevessul duhovnim posrednicima ne smije preuzeti mjesto korištenja prirodnim uzrocima i činiocima. Jer, uticaj ovih činilaca, također, poput duhovnih posrednika, proističe iz Božije volje i djela koja se čine bez uzimanja u obzir materijalnih uzroka jesu djela koja su suprotna Božijoj volji i želji.

Izvor: Sejjid Ali Reza Sadr Husejni, Islamska naučavanja, Fondacija “Mulla Sadra, Sarajevo, 2012., sa perzijskog preveli: Muamer Kodrić i Akbaš Lutfi

[1] El-Gafir, 9.

[2] El-A‘raf, 156.

[3] En-Nisa’, 116.

[4] Junus, 18.

[5] Ez-Zumer, 44.

[6] El-Ma'ide, 45.