Psihički izvor oholosti

Kazao je Uzvišeni Allah: 

وَلَا تُصَعِّرْ خَدَّكَ لِلنَّاسِ وَلَا تَمْشِ فِى الْأَرْضِ مَرَحًا إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ مُخْتَالٍ فَخُورٍ

I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.[1]

Jedna od reakcija koju, s ciljem da sakriju svoje unutrašnje poraze, pokazuju oboljeli od kompleksa niže vrijednosti jeste oholost. Ova loša osobina i sa stanovišta vjere i sa stanovišta znanja smatra se jednom od najvećih i najopasnijih duševnih i psiholoških bolesti. Ohole osobe su kod ljudi omražene, a kod Allaha ih čeka kazna i patnja.

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Ponositost i uznositost pripadaju samo Allahu, a onome ko se bude natjecao s Allahom Uzvišenim u ovoj osobini, Allah neće povećati ništa osim poniženja.”[2]

Osnovni izvor ove nepoželjne osobine leži u jednoj vrsti niskosti i osjećaju niže vrijednosti, koje nadmeni i oholi čovjek osjeća unutar sebe, i koje uvijek uzrokuju nemir i brigu kod njega. Ohol čovjek, prikazivanjem svoje veličine i nadmoći, nastoji zapravo da od ljudi sakrije svoju unutrašnju niskost, ne bi li tako zadovoljio svoju sujetu i barem donekle nadomjestio svoj poraz.

Imam Sadik, a.s., također kazuje: “Nema čovjeka da se uzoholio ili se tlačiteljski ponašao, a da to nije zbog niskosti i poniženosti koje je našao u sebi.”[3]

On je isto tako rekao: “Nikoga nije spopala oholost, a da to nije zbog niskosti i poniženosti koju nalazi u sebi.”[4]

Na prvi pogled se čini da je uzrok oholosti osjećaj veličine, dakle kada jedan čovjek sebe smatra velikim i u sebi osjeća veličinu i visinu, on se uzoholi i prema drugima se ponaša oholo. Ali u ove dvije predaje riječi Imama Sadika su upravo suprotne ovom stavu i, kao što primjećujete, on u posebno negativnom kontekstu ukazuje da je glavni korijen i temeljni izvor oholosti osjećaj niskosti i poniženosti oholog čovjeka. Današnji učenjaci također smatraju da oholost proističe iz kompleksa niže vrijednosti. U svrhu podrobnijeg pojašnjenja značenja ova dva hadisa i analize psihičkog stanja osoba koje su oboljele od oholosti, potrebno je da istaknem još neke pojedinosti vezane za ovu temu.

Umjesno i neumjesno očekivanje

Svi ljudi, bez obzira kojem sloju i kojoj klasi pripadali, imaju svoju određenu vrijednost i granicu. Društvo ih poznaje upravo s tom granicom i spremno je da ih u granicama istinskih vrijednosti poštuje. Oni ljudi koji su ispravno spoznali svoje granice i koji od društva očekuju poštovanje koje je tačno u tim granicama, dožive da ih odgovoran narod dočeka raširenih ruku i da praktično odgovori na njihova očekivanja, poštujući ih upravo u mjeri koja je potrebna.

Imam Ali, a.s., je kazao: “Onoga ko ne prekoračuje svoje vrijednosti, ljudi će cijeniti i poštovati.”[5]

A onome, pak, ko bude iskazivao skrušenost i skromnost, te se bude pokazivao manjim nego što vrijedi – ljudi će odgovoriti na tu skromnost i iskazivat će mu poštovanje veće od onoga što zaslužuje.

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Zaista skromnost ne uvećava robu ništa drugo do veličine položaja, pa budite skromni, smilovao vam se Allah.”[6]

Ljudi koji zbog sebičnosti i samoljublja žele svoju stvarnu vrijednost u očima društva uvećati nekoliko puta, ljudi koji ne poznaju svoju zbiljsku vrijednost i vide sebe većim od onoga što jesu, od naroda očekuju veliko poštovanje. Ovi oholi ljudi očekuju da će ljudi sa njima postupati onako kako to oni očekuju i da će ih cijeniti i veličati kako to oni žele. Ali, nisu svjesni činjenice da ne samo da ljudi neće cijeniti očekivanje egoista već će ih izvrgnuti ismijavanju, ponižavanju i uvredama zbog njihovog samoljublja.

Rekao je Ali, a.s.: “Ko prekorači svoju granicu, ljudi će ga izvrgnuti uvredama.”[7] 

Onaj ko je zaljubljen u sebe i čiju vrijednost su ljudi ocijenili peticom, a on umislio da mu je vrijednost pedeset, sa ljudima će se moći družiti samo na dva načina: ili će realno sagledati svoju istinsku vrijednost, koja je ravna petici, i okaniti se neumjesnih očekivanja, ili će tvrdoglavo ostati dosljedan sebi i pedesetici, svojoj umišljenoj vrijednosti, te nastaviti istrajavati na svojim neispravnim očekivanjima.

Ako postupi na prvi način, onda će se ljudi odnositi prema njemu normalno i na uobičajen način, uz obostrano uvažavanje. To će biti znak da je on izašao iz okvira bolesti, da se samozadovoljni hvalisavac riješio greške i da je sada spoznao svoju stvarnu vrijednost te da od zajednice ne očekuje ništa pretjerano. Ljudi će, također, prema njemu početi da se odnose u skladu sa svojim ljudskim dužnostima i iskazivat će mu tačno onoliko poštovanja koliko zaslužuje.

Ako pak bude postupio na drugi način, to će uzrokovati nastanak kompleksa niže vrijednosti, a s njim će se kod njega pojaviti i pokuđena osobina oholosti. Oholi sobom zadovoljni čovjek očekuje da će ga ljudi poštovati u onolikoj mjeri koliko je on sebi neopravdano umislio – i to onih pedeset bodova. Ljudi, međutim, znajući da je njegova stvarna vrijednost pet, neće mu iskazivati poštovanje više od toga i neće biti spremni da naprave korak dalje od njegove stvarne vrijednosti. On neobaziranje ljudi na njegova nerealna očekivanja smatra uvredom i poniženjem te će se tako suočiti sa prvim velikim duševnim i moralnim porazom. On će, ovako samozadovoljan, zbog ovog ponižavanja i neobraćanja pažnje u sebi osjetiti nezadovoljstvo i uznemirenost. A onda će, uvjeren da ljudi nisu tačno odredili njegovu stvarnu vrijednost i mjeru, početi upozoravati na svoju veličinu, jasno izražavajući njihovu obavezu prema većem poštivanju njegova lika. Ljudi će, s druge strane, na ovo njegovo samozadovoljstvo i neumjesno očekivanje, uzvratiti podsmijesima, uvredama i ismijavanjem, te će njegovo samoljublje kazniti neobraćanjem pažnje na njega.

Uvrede i neobazrivost ljudi još će više uvećati uznemirenost samoljubiva čovjeka. Poraz za porazom koji će uslijediti pritiskat će njegovo unutrašnje biće i on će upasti u stanje kompleksa niže vrijednosti. Na temelju toga, on će na društvo i zajednicu gledati pesimistično, prema njima će početi gajiti zlobu i postat će neprijatelj onima koji ga ponižavaju. Da bi nadoknadio sve izgubljeno, on se sprema da uzvrati udarac. Ljude oko sebe počet će gledati i smatrati bijednicima i nikogovićima. U sebi će govoriti: “Ovi ljudi su glupi, ne umiju prepoznati ništa, puni su predrasuda, nedostojni, neuljudni i namćori koji ne vrijede ništa. Ovi ljudi su niski, bezvrijedni, hulje i bez ličnosti, nisu ni ljudi i ne vrijede ni prebijene pare. Ne treba se na njih obazirati ni poštovati ih.”

Na temelju višekratnih sugestija, ovaj nerealan i neosnovan govor počinje da se ukorjenjuje u njegovom nutarnjem biću te on cijelo društvo i zajednicu smatra jadnim i bijednim. Najzad, njegovo smatranje ljudi ništarijama prerasta u ustaljenu osobinu, poput njegovih ostalih moralnih osobina. Naziv ove ružne i nepoželjne odlike u etici i psihologiji je oholost.

Imam Sadik, a.s., je tako kazao: “Oholost se sastoji iz toga da se na ljude gleda kao na niske i prezrene te da se istina omalovažava.”[8]

Imam, a.s., je bolest oholosti (kibr) definirao na najkraći način: “Oholi ima dvije osobine: jedna je preziranje ljudi, a druga je neprimjećivanje i neprihvatanje istine i realnosti.” Može se kazati da neviđenje istine i zbilje i jeste dovelo ohole do stanja da ljude preziru. Jer, onaj ko na sebe i na druge ljude gleda realno i stvarnost ne smatra bezvrijednom ni ništavnom, niti će kada je on sam u pitanju prelaziti stvarne granice, niti će, suprotno realnosti, ljude smatrati ništavnim i niskim.

Iz rečenog se zaključuje da oholost proističe iz kompleksa niže vrijednosti oholog čovjeka. Onaj ko sebe ne smatra jadnim i bijednim neće se zaraziti osobinom oholosti. Ovim konstatacijama postaju jasna značenja dva prethodno navedena hadisa Imama Sadika, a.s. On je spomenuo da niko neće oboljeti od pokuđene oholosti, osim zbog poniženja koje osjeća u svojoj nutrini. Ne treba zaboraviti ni da je rekao kako iz osjećaja poniženosti ne nastaje samo oholost nego i tlačiteljstvo.

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić