Dostojanstveno siromaštvo

Na početku islama časnog Poslanika slijedili su uglavnom siromašni i nemoćni. Sveta nebeska Knjiga ih je tako odgojila i učinila plemenitim i čestitim da se, unatoč materijalnoj neimaštini, nisu osjećali poraženima pred bogatstvom, nisu pred bogatašima osjećali poniznost i nikada se nisu prepuštali poniženju ni osjećaju manje vrijednosti.

Imam Sadik, a.s., prenosi: “Došao je jedan imućan čovjek kod Božijeg poslanika, s.a.v.a., a potom je ušao siromah i sjeo pored bogataša. Bogataš je skupio svoju odjeću oko sebe, a Poslanik, vidjevši to, upita imućnoga: ‘Jesi li se to uplašio da te njegovo siromaštvo ne dotakne?’ Ovaj odgovori: ‘Ne!’ ‘A jesi li se prepao da dio tvog imetka ne pređe njemu?’ Reče: ‘Ne!’ ‘Jesi li se uplašio da će ti se odjeća isprljati?’ Reče: ‘Ne.’ ‘A zašto si onda sakupio svoju odjeću?’ On odgovori: ‘O Poslaniče Božiji, bogatstvo moje, koje je moj vjerni pratilac, i koje je sa mnom i danju i noću, odvratilo me je od ispravnog gledanja na stvari, ružno mi je prikazivalo lijepim, a vrline ružnim. Radi nadoknade za ovu moju nepoćudnost, evo, žrtvujem pola svoga imetka i poklanjam ga ovom siromahu.’ Božiji poslanik se obrati siromahu: ‘Prihvataš li ovo?’ On odgovori: ‘Ne!’ Bogataš ga upita: ‘A zašto ne?’ On odgovori: ‘Bojim se da me ne snađe ono stanje koje je tebe snašlo.’”[1]

Slabost u znanju

Čovjek koji želi da se uvrsti u red učenjaka, ali mu manjka znanja i naobrazbe, u sebi počinje osjećati slabost i iskompleksiranost. Da bi sakrio svoju unutrašnju slabost i manjkavost, on poseže za različitim sredstvima. Tako se ponekad oslanja na izjave učenjaka i prenosi tuđe izjave. 

Ovaj čovjek je godinama član udruženja čiju većinu članova čine intelektualci. On je također pametan i valjan čovjek, ali nema visoku naobrazbu. On uvijek, kada se nađe u situaciji da pred svima otpočne govor, svoje kazivanje počne citatom ovog ili onog pisca, nikada ne iznoseći svoje vlastite stavove. To bi otprilike izgledalo ovako: “Ovdje vas podsjećam na misao Paula Valéryja iz njegove knjige Pogledi na cijeli svijet...” Ili: “Ja s lahkoćom prihvatam uvjerenje Nikole Burdifa iz njegove misaone poslanice Razmišljanja o bitku...”

Zašto se on uvijek koristio ovim poštapalicama? Prvo, zbog svoga osjećaja zaostalosti i poniženja koji je gajio u nutrini, a taj osjećaj mu je stalno ponavljao riječi: “Ne iznosi svoja uvjerenja, navedi riječi velikana”, i drugo – zbog kompleksa koji ga je i natjerao da se pokazuje svojim prijateljima intelektualcima, toliko dok oni ne pomisle da ne zaostaje za njima. Kao da mu njegov kompleks šapuće: “Dozvoli da i drugi vide da si ti čitao filozofsku literaturu.”[2]

Ponekad se toliko koristi skrušenošću i ulizivanjem i pred drugima toliko iskazuje poniznost i poštovanje da njih obuzima sram. Neprijatno im je da ovako kulturnom i uljudnom čovjeku kažu da je nepismen.

Međutim, nevolja postaje mnogo veća kada ovakav slabić i nepismen čovjek poželi da se dokopa katedre s namjerom da podučava učenike. Da bi sačuvao ličnost pred učenicima i da ga oni ne bi ismijali, treba biti toliko ili strog i ohol na času da se nijedan učenik, od straha, ne usudi da mu kaže da je nesposoban i da ne može predavati, ili treba biti toliko ponizan i skrušen te poštivati učenike da oni zanemare i ne spominju njegovo neznanje.

Ovakva skrušenost i skromnost ne može se smatrati pohvalnim i moralnim svojstvom već je to jedna vrsta niskosti i podlosti, a i izvor joj je osjećaj niže vrijednosti i skriveni strah. On je htio da se, ne posjedujući znanje, prikaže kao učen i da, ne posjedujući naučnu sposobnost, zauzme mjesto predavača te se zato predao ovoj podlosti i niskosti.

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Ne priliči vjerniku da sebe dovodi u poniženje”, a prenosilac ga je upitao: “Kako on može sebe poniziti?” Imam je rekao: “Tako što će se prihvatiti posla kojeg nije dostojan i zbog kojeg će se morati izvinjavati.”[3]

Isto tako se prenosi od Imama Sadika, a.s.: “Ne priliči vjerniku da sebe dovodi u poniženje.” Prenosilac ga je upitao: “Kako on sebe može poniziti?” Kazao je: “Tako što će se prihvatiti posla za koji nema sposobnost ni moć.”[4]

Imam Bakir, a.s., je pak kazao: “Loš rob je onaj Božiji rob što gaji želje koje će ga poniziti.”[5]

Kada bi ovakav čovjek znao svoje mogućnosti i svoje granice, nikada se ne bi upustio u trgovinu kojom će žrtvovati svoj karakter i svoje dostojanstvo. Nikada ne bi došao u stanje da se ponižava laskanjima i unižavanjima.

Griješenje predstavlja još jedan činilac zbog kojeg se osjeća poniženost. Onaj koji je počinio grijehe i koji je strgao zastor poštivanja zakona, stalno je pod pritiskom proganjanja moralne savjesti, pri čemu sebe vidi pokvarenim i nečistim čovjekom. Grješnik nastoji da svoju grješnost u svom nutarnjem biću sakrije i pokopa te da nepoželjne i sramne prizore potisne u zaborav. Međutim, moralna savjest ne ostavlja ga na miru, nego ga stalnim korenjem podsjeća na grijeh i pričinjava mu nove patnje i boli.

Kada bi čovjek mogao svoja osjećanja u odnosu na svaki od duhovnih kompleksa podijeliti sa prijateljem ili makar sebe natjerati da ih prihvati, riješio bi se iskompleksiranosti. Poput hiljadu misli koje se javljaju u mozgu, i one bi pale u zaborav i nikada ne bi postale uzrok boli i patnje posjedniku tih misli. Ali, kada taj osjećaj bude prigušen i ostane u pamćenju, uvijek će između tog kompleksa i njegovog vlasnika postojati sukob i borba. Vlasnik želi da ih potisne u dubinu podsvijesti, dok osjećaj nastoji izaći iz skrovišta podsvijesti i pokazati se na razini svijesti.[6]

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić