Strah od poniženja

Skrušenost i poniznost, a nekada udvorništvo i podilaženje koje ispoljavaju neke osobe proističu iz osjećaja niže vrijednosti. Onaj ko je u danima djetinjstva proživio poniženja i omalovažavanja od strane svojih najbližih, onaj čija je ličnost i nezavisnost u okrilju porodice bila pod pritiskom i ko sebe smatra bezvrijednim i niskim, uvijek je u strahu i zabrinutosti. On strepi da će se muškarci i žene iz zajednice prema njemu odnostiti kao otac i majka, ponižavati ga i vrijeđati, tako da je među ljudima povučen i postiđen. Da bi se sačuvao od nasrtaja drugih on djeluje preventivno i iz straha pred svakim pokazuje skrušenost i poniznost i na taj način pokriva svoju unutarnju poniženost te se drži po strani od mogućih uvreda i poniženja.

Ovakva skrušenost ne ukazuje na uzvišenost duha i moralne vrline, nego je i to jedna vrsta niskosti duše i prezrivosti koja se manifestuje u ovom obliku, a njen korijen su strah i poniženost.  

Siromaštvo i bijeda roditelja također su jedan od mogućih činilaca ojađenosti i iskompleksiranosti djeteta. Djeca koja su svoje djetinjstvo provela u siromaštvu i neimaštini, u svom unutarnjem biću osjećaju jednu vrstu zaostalosti i slabosti. Ovo sjećanje se ne briše iz njihove svijesti već ostaje do kraja života. Neki od njih, koji na temelju svog dodatnog zalaganja, svoje valjanosti i dostojnosti, uspiju sebi osigurati status poštovane i neovisne ličnosti u zajednici, te zahvaljujući stalnim pozitivnim pregnućima – uspiju svoj kompleks potpuno potisnuti u zaborav. Ali, oni koji podlegnu svojoj lijenosti, opredijele se za pasivnost i upadnu u beznadežnost te se ne mognu osloboditi onog ružnog osjećaja, uvijek će biti i ostati zatočenici svoje duhovne slabosti i omalovažavanja. Oni će se u odnosu na bogatije ljude smatrati niskim i bijednim. Bogate će neumjereno veličati i svoju će slabost pokazivati skrušenošću i poniznošću.

„Postoje djeca koja se rode i mladost provedu u siromašnoj porodici. Moguće je da roditelji prema njima postupaju lijepo i blagonaklono i da im pruže valjan odgoj (što je najčešće i slučaj), ali kasnije, kada odrastu, moguće je da im se jave sjećanja na djetinjstvo u neimaštini i svoje neugledno mjesto na društvenoj ljestvici te da im to uzrokuje osjećaj posramljenosti i duševne poniženosti. Kada se ovakve osobe suoče sa bogatim osobama i onim većeg ranga, u sebi počinju osjećati kompleks niže vrijednosti i inferiornost.“[1]

Islam vrlo negativno gleda na ponizne, koji svoju ličnost gube pred bogatim i poštuju ih samo zbog njihovog bogatstva.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže: Neka Allah udalji od Svoje milosti onoga ko bogataša cijeni zbog njegova bogatstva.[2]

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2011., preveo s perzijskog: Ibrahim Avdić

[1] ‘Oqdeye haqarat, str. 18.

[2] Leali-l-ahbar, str. 128.