Psihološki utjecaji imena i nadimka

Nadimak, kao i ime i prezime, na stanovit način predstavlja svog nosioca i ima psihološke učinke. Ukoliko je nadimak neprikladan, može izazvati u svom nosiocu osjećaj niže vrijednosti i, kao i ružno ime ili prezime, muči ga i izaziva duševnu patnju.

U prošlosti su ljudi u našoj zemlji jako vodili računa o svojim nadimcima, jer je nadimak predstavljao ličnost i društvenu vrijednost osoba. Ljudi na visokim vojnim i državnim položajima imali su nadimke u skladu sa ovlastima i položajem.

Iako se naše današnje društveno stanje u pogledu nadimaka uveliko razlikuje od nekadašnjeg i nadimak nema nekadašnju vrijednost, ipak u našem društvu, manje ili više, još uvijek postoje nadimci koji su ili predmet ponosa ili razlog osjećaja niže vrijednosti onima koji ih nose.

Jedan broj nadimaka je uobičajen i tiče se, naprimjer, posla i položaja te svako ko bude radio nešto posebno, zadobija odgovarajući nadimak. Neki ljudi za sebe i za svoju djecu izabiru odgovarajuće nadimke, koji dobijaju status imena, i vremenom te osobe postaju poznate po tom nadimku.

Ali nekada se ljudima dogode lijepi ili ružni događaji i u društvu ostavljaju lijepe ili ružne utiske. Ljudi te utiske svedu na jednu rečenicu ili na jednu riječ, što potom postane prepoznatljivi nadimak tih osoba.

Ubejdullah ibn Zubejr naimenovan je od strane svoga brata Abdullaha za zapovjednika Medine, te je punom snagom obavljao svoje dužnosti u svom djelokrugu rada.

Jednog dan obraćao se većoj skupini ljudi sa minbera i omakla mu se greška pri govoru. Tako je u svom govoru spomenuo Salihovu devu i zločin njegovog naroda koji je učinjen prema njoj i kazao: “Vidjeli ste šta je uradio Allah sa narodom u vezi sa devom čija vrijednost je pet dirhema.” Nakon toga on bi prozvan Procjenjivač deve.[1]

Dakle, osnova njegovog govora i teme bila je ispravna, ali procjenjivanje vrijednosti deve bila je njegova velika omaška. Zato su mu ljudi dali nadimak ZapovjednikProcjenjivač deve i ovaj nadimak su svi počeli da koriste s ciljem izrugivanja. To je zadalo težak udarac njegovoj ličnosti. Na kraju ga je Abdullah ibn Zubejr morao ukloniti s tog položaja i umjesto njega imenovati Mus‘aba ibn Zubejra.

Samo zbog jedne omaške Ubejdullah ibn Zubejr je morao otići sa mjesta zapovjednika Medine, zato što su mu ljudi dali nadimak Procjenjivač deve,te su ga tako izvrgavali ismijavanju i ruglu i u njemu izazvali osjećaj niže vrijednosti. A zapovjednik kojeg narod ponižava i izruguje mu se i koji u sebi ima osjećaj niže vrijednosti nikada ne može njima snažno upravljati.

U ljudskim društvima mnogo je ljudi koji lošim izborom odabiru ružan nadimak ili ljudi koji svojim lošim ponašanjem izazovu da im ljudi pridodaju neki loš nadimak pa ostatak života provedu s psihološkim teškoćama i osjećajem niže vrijednosti.

U našem današnjem društvu, među različitim društvenim slojevima postoji mnoštvo raznolikih nadimaka. Evo upravo sada, dok sa vama razgovaram, imam na umu brojne nadimke. I kada bih izgovorio samo jednu riječ, ljudi bi odmah pomislili na odgovarajuću osobu, ali moralna pravila islama mi ne dozvoljavaju da spomenem nijedan od tih nadimaka pred vama kao primjer.

U islamu se prozivanje ljudi po imenu ili nadimku, koji izaziva uvredu ili poniženje, smatra nečasnim i nepristojnim. Stoga islam uči ljude da se prođu ove ružne prakse, koja izaziva srdžbu i ljutnju u zajednici.

Uzvišeni Bog u Časnom Kur'anu kazuje: Ne nazivajte se ružnim nadimcima.

Pred Imamom Ridom, a.s., spomenuto je ime pjesnika, a jedan od prisutnih tog pjesnika je spomenuo po nadimku, pa mu Imam reče:

“Reci mu samo ime, a kloni se njegova nadimka. Uzvišeni vam je naredio da ljude ne spominjete po lošim nadimcima, a možda pjesnik nije zadovoljan ovim nadimkom.”[2]

U drugom hadisu se kaže: “Pravo vjernika kod njegova brata muslimana jeste i to da ga naziva njemu najdražim njegovim imenom.”[3]

Svi muslimani su dužni da se klone spominjanja nadimaka i imena koji su uzrok poniženja i omalovažavanja njihovih nosilaca. Ne trebaju da ih prozivaju po tim ružnim nadimcima, jer to izaziva posramljenost i nelagodu. Ali svi ljudi ne poštuju ovaj propis. Neki zbog lošeg morala i nepažnje prema svojim dužnostima, a neki zbog nerazumijevanja i manjkavosti uma, spominju ljude po njihovim lošim imenima i nadimcima te izazivaju u njima poniženje i osjećaj niže vrijednosti.

Na početku trećeg stoljeća po Hidžri u Iraku je živio čovjek po imenu Ebu Hafs, kojem su ljudi, zbog nekih njegovih djela, dali nadimak Luti, te su ga u njegovoj odsutnosti ismijavali ovim nadimkom. Ova “popularnost” ga je jako onespokojila i njegovoj ličnosti je zadala težak udarac. Jednom prilikom se jedan od njegovih komšija razbolio. Ebu Hafs je otišao da ga obiđe. Bolesnik je bio krajnje slab i nemoćan na postelji. Ebu Hafs ga je poselamio i upitao: “Da li me poznaješ?” Bolesnik je jedva čujnim glasom izgovorio: “Kako da ne znam, ti si Ebu Hafs Luti.” Ebu Hafs bi teško pogođen ovima riječima te mu kaza: “Otišao si dalje od moga prepoznavanja, nadam se da se iz ove postelje nikada nećeš dići.” Ovo reče i hitro ustade i ode iz njegove kuće.[4]

Koliko li je samo učenih i obrazovanih ljudi, koji su bili dostojni visokih državnih poslova i visokih društvenih položaja, ali su zbog lošeg nadimka i ružnog spominjanja izgubili ugled kod ljudi – pa su ih ljudi počeli smatrati bijednim i jadnim. I ne samo da se tada nisu mogli služiti svim svojim kapacitetima već nisu mogli nastaviti život ni poput običnog čovjeka. Oni su bili prinuđeni da u sebi uvijek nose duševnu bol, da se cijeloga života osjećaju lišenim i da neprestano pate od osjećaja niže vrijednosti.

Ishak ibn Ibrahim, poznat kao Ibn Nedim, bio je vrlo školovan i bez premca u svome vremenu. On je u nekoliko vjerskih i naučnih disciplina poput kelama, fikha, gramatike, historije, jezika i pjesništva uložio veliki trud te je u svim ovim znanjima postigao vrhunac. Na naučnim skupovima, na kojima su se vodile naučne rasprave, bio je poznat kao nenadmašni takmac te bi uvijek svoje suparnike pobjeđivao. On je u različitim naučnim oblastima napisao oko 40 knjiga i za njim su ostala vrijedna djela.

Ibn Nedim je, pored toga, imao još i privlačan i milozvučan glas, a volio je i glasno zapjevati. Često bi učestvovao na svečanostima i skupovima halifa i drugih državnih ličnosti te bi svojim milozvučnim glasom izazivao ushićenje kod prisutnih. Zbog takve prakse na skupovima je vremenom njegova učenost zasjenjena pjevanjem i u narodu je zadobio nadimak Pjevač. Ova muzička slava mu je zadala nenadoknadivi udarac. Više nikada nije mogao povratiti ni pokazati svoj naučni ugled.

Iako je kod halife i drugih dostojanstvenika i dalje uživao visok naučni ugled, oni mu zbog straha od javnosti nisu smjeli dati posao koji mu priliči i postaviti ga na neki važan položaj u državi.

Abasijski halifa je govorio: “Da se Ibn Nedim nije proslavio po pjevanju, ja bih ga imenovao na položaj sudije, jer on u pogledu znanja i vrlina prednjači u odnosu na sve današnje državne sudije.”[5]

Može se zaključiti da loše ime, prezime, nadimak ili nepoželjna slava mogu izazvati kod ljudi osjećaj i kompleks niže vrijednosti te im cio život učiniti teškim i gorkim. Loše ime još od samog početka povlači osjećaj niže vrijednosti. Stoga je jedno od dječijih prava kod njihovih bližnjih nadijevanje lijepog imena. Roditelji muslimani dužni su povesti računa o ovoj obavezi prema svojoj djeci, te im dati lijepa imena i nadimke, kako ona kroz život ne bi patila ni nosila sa sobom osjećaj niže vrijednosti ili kompleks niže vrijednosti.