Nehaj (gaflet)

Pojam gaflet kazuje nam da se nešto može shvatiti, ali se ne obraća dovoljna pažnja da bi se shvatilo. Osnovna razlika između gafleta i neznanja je da je čovjek u gafletu ranije imao znanje, ali je ono zbog nehaja zaboravljeno, a neznanje podrazumijeva da znanja nikad nije ni imao. U srži pojma gaflet, dakle, leži znanje. Drugim riječima, to je nepoznanica koja je bila poznata, ali je napuštena.

Časni Kur’an u 22. ajetu sure Qaf kritizira nevjernike na Sudnjem danu:

Ti nisi mario za ovo (zbog gafleta), pa smo ti skinuli koprenu tvoju, i danas ti je oštar vid.

Kur’anski stav je da je gaflet osnova svih problema. U 179. ajetu sure Al-A’raf kritiziraju se oni koji ne upotrebljavaju svoje potencijale za shvatanje:

Mi smo za džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.

Imam Ali a. s. u dovi Munadžat Ša'banijje kaže: “Bože, ja nemam nikakvog uspjeha u kretanju prema Tebi, jer sam u gafletu. To ću moći samo ako me probudiš i pokloniš mi svoju ljubav.”

Hafiz u vezi sa ovim kaže: “Jednom, dok sam spavao, došao mi je usred noći i šapnuo na uho: ‘O ti zaljubljeniče moj, zar ti se spava a kažeš da Me voliš?’”

Zar onaj kome se ovo desi može ikad više da se smiri i da ne razmišlja o svom Gospodaru.

Imam Ali, a.s., u spomenutoj dovi još kaže: “Bože, učini me od onih u kojima ćeš probuditi vatru u tajnosti, a oni će Ti u javnosti zikr činiti.”

Putevi suprostavljanja šejtanu

Prvi metod suprotstavljanja jeste prihvatiti vjeru na razumskim osnovama. Naša vjera, kao i sve prirodne pojave koje nas okružuju, ima potrebu da se razumije. U slučaju da čovjek ne spozna vjeru i zakone vjere na ispravan način, on neće moći ni razumjeti vjeru ni okoristiti se njom. Kur'an nam neće koristiti ako ne shvatimo njegovu poruku i sadržaj. Prvi korak suprostavljanja šejtanu je spoznaja Islama i njegove poruke.

Drugi metod jeste osjećaj potrebe za vjerom, tj. oživljavanje tog osjećaja u nama samima. Ako čovjek u svojoj nutrini ne osjeti snažnu potrebu za vjerom, nikakve koristi neće imati od svoje vjere jer on po fitretu traži savršenstvo. Osjećaj fitretske potrebe zapravo ga potiče da dosegne savršenstvo. Taj naš osjećaj potrebe za nečim pokretačka je snaga u nama jer vidimo da će se čovjek koji ima želju da postane bogat zamisliti kako da to ostvari i koje su mu prepreke na tom putu. Isti je slučaj i s pitanjem vjere. Nije moguće da se čovjek kreće prema nečemu prema čemu ne osjeća potrebu.

Kako sa stanovišta razuma tako i iz našeg svakodnevnog iskustva, pokazalo se da je naša kretnja utemeljena na dvjema osnovama: stjecanju koristi i odbijanju štete. Ova dva temeljna činioca kretnje sami po sebi traže da se spoznaju. Šta je to savršenstvo čovjeka, a šta manjakavost? U Kur'anu se također primjenjuje ovaj prinicip i smatra da je temelj uspostavljanja kur'anskih načela i propisa upravo taj osjećaj potrebe za vjerom i ispravno razumijevanje vjere na osnovu razuma. Svako ko je lišen ove potrebe, makar spolja gledano bio član jedne vjerske zajednice, nema nikakve koristi od te vjere. Ova spoznaja pripisana je fitretu od strane Kur'ana:

Zaista u izmjeni noći i dana i u stvaranju nebesa i zemlje su dokazi i ajeti za one koji su obdareni razumom.[1]

Ko su ti razumom obdareni? To su oni koji se stalno sjećaju Boga (sjedeći, stojeći, ležeći) i razmišljaju o stvaranju nebesa i zemlje. Rezultat njihovog razmišljanja je sljedeći: Bože ti nisi uzalud stvorio Nebesa i Zemlju. Sve što je stvoreno s ciljem, ima i svoje zakonitosti. Spoznavši činjenicu da postoje zakonitosti, oni se trude da spoznaju te zakone koji će ih odvesti do njihovoga Gospodara. Uz pomoć Gospodara žele razotkriti i spoznati tajnu stvaranja, kako sebe, tako i cijelog svijeta. U vremenu kada dođu oni koji donose Božiju Riječ i pozivaju ljude ka Bogu, oni se njima lahko odazivaju.

Kur'an ih citira:

Bože, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: “Vjerujte u Gospodara vašeg”, pa smo uzvjerovali.

Oni ono što su na osnovu fitreta i razuma tražili, pronašli dolaskom Poslanika, s.a.v.a. Potom govore: Bože, oprosti nam grijehe naše prošle i prispoji nas svojim dobrim robovima.

Ovi koji se odazvaše izaslanicima Božijim spadaju u dvije grupe: oni koji su se zadovoljili mudžizama poslanika i oni koji su ono što su tražili našli u riječima Poslanika. Oni su predstavljeni u suri Ja-sin:

I slijedite Poslanike zbog toga što posjeduju dvije karakteristike: oni od vas ne traže nikakvu nagradu i upućeni su.[2]

Svaki razuman čovjeka suočen sa ovim dvjema karakteristikama nema izlaza osim da prihvati njihov poziv. U 12. ajetu sure Ibrahim opisuju se posjednici razuma – oni koji su tražili uputu:

Zašto da se ne pouzdamo u Gospodara a Gospodar je nama ukazao put. (O neprijatelji vjere) Mi ćemo se strpiti na mukama na koje nas budete stavljali, a oni koji se uzdaju, neka se uzdaju u Allaha.

U ovom ajetu predočavaju se dvije temeljne stvari: ljubav prema istini njima daje snagu da budu izdržljivi, da budu istrajni pred svim nedaćama i provokacijama. Zahvala za to što smo pronašli ovaj put je da budemo istrajni. Hafiz kaže: “O ti koji posjeduješ plemenitost, sa zahvalnošću tvog selameta budi obazriv prema nama. Ti koji imaš, znaš li šta je tvoja zahvala, ona je da meni udjeliš nešto od toga što imaš.”

Jedan pjesnik kaže: “Bogobojaznost i čistoća duše jeste u mladosti jer svako u starosti može biti bogobojazan.”

Ljubav ka istini činilac je istrajnosti na putu, a drugo je da svaki čovjek treba imati neki oslonac koji sam o sebi opstoji. Ako čovjek osjeti potrebu i nužnost za vjerom, sigurno je da će se iščupati iz kandži šejtana. Imam Homeini je rekao: “Prvi metod je da izborimo pobjedu s našim najvećim tagutom – našim nefsom. Ako nema spoznaje i osjećaja nužnosti ka vjeri, kretanje ka savršenstvu nije moguće.”

Šejtanove zamke

Jedna od važnih tema sa stanovišta Kur'ana na području ahlaka i čovjeka jeste prepoznavanje neprijatelja budući da je za ostvarenje svakog pretpostavljenog savršenstva nužno ispunjenje dvaju uvjeta:

a) prepoznavanje i određivanje cilja,

b) poznavanje postojećih prepreka.

Jasno je da je sa stanovišta Kur'ana krajnji cilj čovjeka susret sa Gospodarem. Također, Gospodar je preko svojih poslanika obznanio da na tom putu postoje velike opasnosti od strane velikog čovjekovog neprijatelja – šejtana, koji stalno stoji u zasjedi iščekujući svoju žrtvu da je udalji od puta pokornosti Uzvišenom Bogu i da je vječno zarobi u zatvoru njene prirode i nefsa. Nužno je, dakle, svakom putniku duhovnoga puta poznavanje nekih pitanja o preprekama na putovanju ka Uzvišenom Bogu.

Postojanje neprijatelja

Kur'an na eksplicitan način kaže:

وَكَذَلِكَ جَعَلْنَا لِكُلِّ نِبِيٍّ عَدُوًّا شَيَاطِينَ الإِنسِ وَالْجِنِّ

Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džinnova.[3]

Ono što je izrečeno u ajetu predstavlja zakon i sunnet koji vlada u Kreaciji, tj. da nasuprot istine stoji laž i nasuprot upute zabluda. Kur'an ovo potvrđuje i drugim ajetom iz sure Jusuf:

إِنَّ الشَّيْطَانَ لِلإِنسَانِ عَدُوٌّ مُّبِينٌ

Šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj.[4]

Šejtani imaju razrađen program. Kur'an i ovu činjenicu jasno obznanjuje:

يُوحِي بَعْضُهُمْ إِلَى بَعْضٍ زُخْرُفَ الْقَوْلِ غُرُورًا

Jedni drugima kićene besjede govore da bi ih obmanuli.[5]

Oni jedni druge nadahnjuju skrivenim govorom, spolja lijepim i primamljivim, ali u zbilji obmanom. Oni jedne druge podučavaju metodom kako se čovjek može zavesti i skrenuti sa Božijega puta.

Jedan od šejtanovih programa je i uljepšavanje djela

Ukras predstavlja svaku stvar koja je po sebi lijepa i poželjna, a kada se prispoji drugoj stvari, nju također čini lijepom i poželjnom. Tragalac za ljepotom radi njenog stjecanja i radi okorištavanja njenim koristima odlučuje se na kretnju. Primjerice, čovjek oblači odjeću zbog njene ljepote, ali ujedno se i služi njemim koristima, kao što je očuvanje od hladnoće ili prevelike toplote. U istom kontekstu Kur'an kaže:

وَإِذْ زَيَّنَ لَهُمُ الشَّيْطَانُ أَعْمَالَهُمْ وَقَالَ لاَ غَالِبَ لَكُمُ الْيَوْمَ

I kada im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: “Niko vas danas ne može pobijediti.”[6]

U jednom od ratova mnogobožaca sa Poslanikom, s.a.v.a., šejtan je prevario Božije neprijatelje dajući im lažnu sliku o veličini i moći njihovoj, te držeći ih u takvoj zabludi poveo ih u borbu sa vjernicima. I pored njegovog obećanja da ih danas niko ne može savladati, vjernici su izašli kao pobjednici.

Izvor: Akbar Eydi, Savršeni ahlak, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004,, s perzijskog preveo: Amar Imamović

[1] Ali ‘Imran, 190-194.

[2] Ja-sin, 21.

[3] Al-An'am, 112.

[4] Jusuf, 5.

[5] Al-An'am, 112.

[6] Al-An'am, 48.