Es-selamu ‘Alejkum,

Imam jedno pitanje, više situaciju koja me muči jedan duži niz godina, pa bih voljela da čujem obrazloženje sa Islamskog stanovišta. Naime, riječ je u situaciji sa jednim momkom koji mi se tako konstatno vraća u život. Ukratko ću ispričati ovu priču. Upoznali smo se prvi put, dok sam još bila u srednjoj školi. Bila sam na jednom okupljanju i tu sam se prvi put poljubila s njim, medjutim ništa među nama nije bilo. Da se razumije, nisam djevojka koja to praktkuje, čak štaviše nisam uopšte ni imala momka. Znači taj susret i poljubac je nešto totalno neočekivano bilo. Prošlo je nekoliko godina, upisali smo isti fakultet i ponovo se sretnemo na drugoj godini fakulteta. Tada se on zainteresovao za mene, i trudio su baš puno oko mene. Zaljubili smo se jedno u drugo. To je bila ona čista, djetinjasta ljubav. Imas osjecaj da gledas sebe kroz tu osobu, toliko smo slični bili. Situacija se iskomplikovala medju nama, upetljalo se vise ljudi i to se pokvarilo. Jednostavno je situacija izmakla kontroli. On se nakon toga okrenuo porocima, izlazio je sa jeftnim djevojkama, spavao s njima, opijao se. Vidjelo se da pati iz svega toga. Tako je malo falilo i sigurna sam da je i s njegove strane namjera bila iskrena i da je htio da se veže, da se upusti u nešto ozbiljno, ali eto situacija se sama od sebe nekako odvila tako, ljudi su se neki umiješali, bilo je svega i eto jednostavn se nije dalo. Više nezz ni šta se desilo. Naglasit ću samo da u tom periodu nisam praktikovala vjeru. vjeroavala sam, ali nisam praktikovala, nisam klanjala. Naime, nakon odredjenog vremena sam ga srela na stanici.Inače smo čekali buseve na stanicama, koje su bile jedna preko puta druge. On je u tom periodu bio sa nekom djevojkom, tako da nismo pričali. Ignorisali smo se.
Čekao je bus i ja sam čekala svoj. U iščekivanju da nam busevi krenu, pogledali smo se pravo u oči. Gledali smo se tako jedno 5 minuta dok se busevi nisu mimoišli. To je najiskreniji pogled u mom zivotu. Kao da smo samo nas dvoje na svijetu bili, filmski trenutak. Helem, morala sam ukratko ovo ispričati čisto da naglasim te sudbinske trenutke i vrijeme koje prolazi i koje nas bezobzira kakva se situacija medju nama odvijala, u nekim neobičnim okolnostima ponovo spaja. Prošlo je puno vremena, ja sam se zaposlila, on isto. U tom periodu sam ga ponovo počela sretati, svako jutro kad bih išla na posao. Znači minute su u pitanju i susreti. Išla sam tako svako jutro jednom ulicom do raskrsnice, gdje sam čekala kolegicu s posla da me pokupi da idemo skupa na posao, a njega je neko dovodio tim istim putem samo iz suprotnog smijeru, gdje smo se nas dvoje sretali svako jutro, u tacno odredjeno vrijeme-dakle minute su u pitanju.. Ne mogu a da se ne zapitam da li je to sudbina? E sad bih željela naglasiti da sam se baš u tom periodu posvetila vjeri. Počela sam klanjati, ustajati na sabah i svako bih ga to isto jutro srela. Čak sam i prije toga molila Boga da mi da neki znak, i da ako on nije dobar za mene da ga udalji od mene, a baš se suprotno počelo dešavati. Čim bih prestala klanjati, prestala bih i njega sretati.. Mene zbunjuje samo jedna stvar, a to je da svako jutro kad ustanem i klanjam, na nekim neočekivanim mjestima naletim na njega. Da li se medju nama nije situacija mogla odviti tada, zasto sto nismo bili u vjeri? Pa se situacija svaki put tako zakomlikovala bespotrebno, iako je bilo potrebno tako malo. Kada sam se posvetila više vjeri, počela se i ja mjenjati i postajati bolja osoba, baš u tom trenutku su i počeli ti ponovni susreti u tim neobičnim ulicama. Čim bih se udaljila od vjere, čim bih prestala klanjati, tako bi i ova siuacija izmakla kontroli. Prošlo je puno vre
mena i nisam ga sretala. Jutros sam ustala i klanjala sabah, da bih ga opet danas srela u gradu, na baš neočekivanom mjestu.
Vjerujem u sudbinu i sigurna sam da ovo ima neko značenje. Da li su ovo neki znakovi koje ne bih trebala ignorisati. Molim Vas da mi Vi date svoje mišljenje s Islamskog stanovišta. Hvala puno.

Administrator je objavio odgovor 23 Decembra, 2021