Esselamu alejkum uvazeni. Imam jedno pitanje koje naizgled i nije toliko velika stvar, ali meni zaista jeste jer mi utiče na mišljenje o Božjim ljudima i na to kako ću ja postupati. Naime, radi se o ajetu: Davudu i Sulejmanu smo znanje dali i oni su govorili: “Hvala Allahu, koji nas je odlikovao iznad mnogih vjernika, robova Svojih! Mene muci to sto su oni bili radosni jer su iznad drugih, a koliko znam i osjecam da je ruzno zeljeti to da budes bolji od drugih (pogotovo vijernika). Zamislite situaciju da ste sa nekim bratom vijernikom, a on u sebi misli kako zeli da bude bolji od vas ili kako je bolji, i tome se raduje u sebi. Kako bi se vi osjecali…Zar to nije vrsta ponizavanja i zlonamjernosti. Prije sam mislila da se mi ne trebamo porediti sa drugima, i da tudji uspjeh ne ide nama na stetu, niti da nam tudji neuspjeh koristi. Ali po tom ajetu mi izgleda kao da je sama cinjenica sto smo iznad nekoga blagodat. Meni je logicno da ako se neko poredi sa drugima, onda to za sobom povlaci i zavist i ljubomoru prema onim koji su iznad i radovanje tudjem neuspjehu. Znam da Bozji poslanici nisu ljudima zeljeli neuspjeh, zato mi i nije jasno.. Hvala unaprijed i svako dobro
1 Odgovor
Esselamu alejkum!
Pitanje koje ste postavili važno je i temeljno jer pokazuje vjerska uvjerenja čovjeka koji, ako ne dobije zadovoljavajući odgovor, može još više potonuti i pomisliti kako su i Božiji poslanici, poput ostalih ljudi, slijedili svoje strasti, i upravo ta misao može potresti čovjekovu vjeru. Niti jedno djelo koje proistekne iz potresenog imana nema vrijednost i neće čovjeka sačuvati kada se posklizne. Prema tome, pitanje je doista ozbiljno i tako mu treba i pristupiti.
Traganje za savršenstvom dio je čovjekove biti
Uzvišeni Bog je prilikom stvaranja u bit svakog čovjeka položio traganje za srećom i usavršavanje. Kada te osobine u čovjeku ne bi postojale, onda bi bilo nemoguće ostvariti i najmanje savršenstvo, bilo materijalno ili duhovno. Ovo je ključno načelo poretka Božijeg stvaranja. Prema tome, ne postoji čovjek koji zdravo promišlja a da spomenute činjenice poriče. Božiji poslanici nisu bili izuzeti od ovog univerzalnog i nepromjenjivog zakona. Naravno, ne treba zanemariti da se razumijevanje sreće i njezine suštine razlikuje kod svakog bića u odnosu na njegov stepen.
Razlika u svjetonazorima
Ono što ljude razdvaja jeste njihov svjetonazor, ili drugim riječima kazano, način na koji tumačimo i analiziramo stvoreni poredak. Jedna grupa na svijet gleda kao na poredak bez cilja i bez Stvoritelja, Koji je Živ, Znalac, Moćan, Mudar i Gospodar svih svjetova. Njihova dužnost je jasna. Druga grupa ima u potpunosti suprotno gledište prvoj grupi, što znači da vjeruje u Stvoritelja svijeta, Koji je taj svijet stvorio s vrlo jasnim ciljem. Ova grupa vjeruje da ovim svijetom vladaju zakoni čiji je zakonodavac Bog Uzvišeni. Čovjek, kao dio te egzistencije, pod izravnom je upravom Uzvišenog Boga a čovjekovo savršenstvo se tumači na osnovu razuma, imana, promišljanja i lijepog djelovanja daleko od ružnih djela.
Pripadnici ove grupe međusobno se razlikuju po stepenu spoznaje Gospodara svjetova i, shodno tome, nalaze se na različitim stepenima.
Mudrost prisustva Božijih poslanika u društvu
Da bi se čovjek sačuvao utjecaja vlastitih niskih pobuda i u konačnici bio u mogućnosti spoznati i razumijevati cilj vlastitoga stvaranja, Bog je odabrao ljude s posebnim osobinama da budu predvodnici ostalim ljudima u društvu.
To su ljudi koji su povezani sa skrivenim svijetom, posjeduju znanje o Božijem upravljanju ovim svijetom i svjesni su posljedica svih ljudskih djela, bilo dobrih ili loših. Upravo iz spomenutog razloga oni ljude podstiču na dobra djela i upozoravaju na negativne posljedice loših djela. Najvažnija njihova osobina jeste posebno znanje o prisutnosti Uzvišenog Boga u cjelokupnom postojanju, dakle, oni su svjesni da od Boga nema ništa skriveno i da za Njega ništa nije nemoguće i upravo ovo njihovo znanje omogućuje im da vide i sebe i druge u potpunosti ovisnim o Bogu. Čitav svijet je pod Božijim upravljanjem a Bog je bezuvjetni Gospodar. Takvim znanjem za sebe žele samo ono što im Bog Uzvišeni želi.
Unutarnja težnja ka usavršavanju, znanje o Božijoj moći i prisutnosti te obaveza upućivanja ljudi, Božije poslanike primorava da kažu: “Bog može kome god hoće dati što god On želi.” Ovo saznanje tjera čovjeka da u svrhu usavršavanja traži Boga i prekida veze sa svim što nije Bog.
Božiji poslanici su svjesni Božijeg prisustva pa su zbog toga zahvalni na blagodatima i časti koju im je Bog Uzvišeni ukazao.
Oni sebe ne vide neovisnim a svako iskušenje gledaju kao Božiji ispit. Blagodati mogu biti iskušenje pa ljudima preporučuju da svoje blagodati (znanje, materijalno bogatstvo, zdravlje) ne zloupotrijebe protiv Boga.
Ako dobro sagledamo sve ajete, vidimo da se tu radi o poniznosti i skrušenosti Božijih poslanika. Svi su oni pozivali obožavanju jednog Boga. Božiji poslanici ljude pozivaju da se usavršavaju i pokazuju im put sreće. Oni su uzvišeniji od toga da nekog ponižavaju ili da nekom zavide na onome što imaju ili da sebe vide višim zbog onoga što imaju.
Prof. Akbar Eydi