Da li se može dati jasan odgovor u vezi sa tim kakva je uloga znanja u voljnim djelima, i kakvu posredničku neophodnost znanje ima kod ovih djela.
1 Odgovor
Jasno je da nijedan vršilac ne vrši radnju osim ako ona ne iziskuje savršenstvo bića vršioca. U skladu s tim, radnja koju vrši svjesni vršilac, ima potrebu za znanjem, da bi vršilac znao da je to djelo povod njegovom savršenstvu, te da bi ga mogao odvojiti od onih djela koji nisu povod njegovom savršenstvu. Na temelju ovog principa ona djela koja nemaju različite znalačke vidove, čovjek čini brzo, bez oklijevanja – poput govora. Velikom brzinom bira iz svoje abecede potrebne glasove, pomoću kojih tvori riječi, kojima niže rečenice pomoću kojih daje oblik svome govoru.
Slično je kod prirodnih djela koja čovjek obavlja i koja su uz to postala čovjekova sposobnost, poput disanja koje iziskuje i priroda, a i čovjekova sposobnost. Također je zanimljivo kako to da neka djela nastaju velikom brzinom u posebnim stanjima koja obuzmu čovjeka, poput tuge ili velikog straha? Zato što nemaju više od jedne slike znanja u umu. Na kraju, vršilac radnje nema očekivanog stanja kako bi mogao birati da uradi ovo ili ono i upravo zato je reakcija, tj. djelovanje veoma brzo. Međutim, ukoliko za neko djelo postoji u umu više slika znanja i ukoliko je čovjek prisiljen izabrati jednu od njih, izbor je moguć tek onda kada neka od tih slika uključuje primjer savršenstva, bilo stvarnog bilo umišljenog (jer postoji mogućnost da izbor ne uključuje stvarno savršenstvo, poput upotrebe alkohola, za koji alkoholičar umišlja da je u tome njegovo savršenstvo) a da u ostalim slikama (opcijama) ne vidi svoje savršenstvo. Naprimjer, čovjek je gladan i ispred sebe ima hranu, ali pretpostavlja da je otrovana ili pretpostavlja da je tuđa i da je ne može koristiti. Također, može pretpostaviti da u njoj nema nikakvog problema. U ovakvoj situaciji čovjek razmišlja i povezuje, da bi učinio ono u čemu misli da je njegovo savršenstvo. Moguće je da savršenstvo i sreću za sebe vidi u trpljenju gladi – pa će tako i uraditi, tj. neće uzeti spornu hranu. Ostale umne slike se gube.
Iz ovog primjera je jasno zašto prirodna djela (bez posredovanja znanja) nazivaju prinudnim djelima, a drugu kategoriju djela (u kojima znanje igra ulogu posrednika) nazivaju voljnim djelima. Dakle, ljudska djela primarnom podjelom razvrstavamo u prinudna i voljna djela. Također je jasno da pod prinudnim djelima mislimo na ona djela u čijem dešavanju ljudsko znanje nema nikakvu ulogu, dok pod voljnim djelima mislimo na ona djela i pokrete u kojima znanje ima ulogu posrednika.
Daljna podjela
Posvetimo li pažnju posmatranju ljudskih djela možemo doći do zaključka da kada je volja u pitanju postoje dvije vrste djela:
– voljna djela
– prisilna djela
Voljnim djelima, u ovoj podjeli, smatraju se djela koja čovjek obavlja u trenutku stizanja na raskršće mogućnosti, kada se upita da li da nešto učini ili ne učini, pojede ili ne pojede i sl. Slobodnim izborom on bira jednu od ponuđenih mogućnosti. Poput gladnog čovjeka u prethodnom primjeru, koji dolazi do zaključka da je hrana nečija, pa je zato neće pojesti.
Dakle, davanje prioriteta jednoj od mogućnosti, učiniti ili ne učiniti, pripada vršiocu radnje, i u tome niko i ništa osim njega ne igra ulogu. Ovo se naziva djelom izvršenim na osnovu slobodne volje. Međutim, nekada se u davanje prioriteta umiješa neko ili nešto, npr. poput kakvog moćnog, jakog čovjeka koji kaže: “Ili to učini ili ću te ubiti!” Ili pak kaže: “Ili se prođi toga ili ode u zatvor!”
Čovjek tada usljed prisile obavlja ili ne obavlja dotičnu radnju. Jasno je da mu je put slobodnog izbora zatvoren, zbog toga se ovo djelo i naziva djelom pod prisilom, jer izvršeno je pod pritiskom vanjske sile.
Filozofski komentar
Druga podjela ljudskih djela na prisilna i voljna, nije filozofska već kolokvijalna, jer nam razum govori kako je tačno da je vršilac neko djelo učinio pod pritiskom vanjskih činilaca, u ovom slučaju moćnijeg čovjeka. Ukoliko ne bi bilo njegove sile on ne bi napravio takav izbor. Ipak, napravimo li dublju analizu biće jasno da je on između obavljanja ili neobavljanja slobodan, a ne prisiljen, tj. on je taj koji je odabrao jednu od mogućnosti. Naprimjer, jedan čovjek kaže drugome: “Ukoliko mi ne daš svoj skupocjeni automobil i ne prepišeš ga na mene, ubit ću ti sina!” Jasno je da će čovjek pod ovakvom prijetnjom i pritiskom učiniti to što je traženo. Međutim, jasno je da se otac našao na raskrižju dvije mogućnosti, ili izgubiti sina ili izgubiti auto. Svojom je voljom prioritet dao životu sina, a odabrao gubitak auta.
Jasno je da podjela čovjekovih voljnih djela na voljna i prisilna nije precizna filozofska podjela, već je riječ o općoj podjeli koja je daleko od potrebne dubine i preciznosti, jer ono što bira jeste upravo davanje prioriteta jednoj od strana, a ne nešto drugo. Ovo davanje prioriteta postoji i kod voljnih djela i kod, nazovimo ih tako, prisilnih djela, jer kod voljnih djela prioritet se veže za vršioca i temelji se na slobodi izbora, dok kod prisilnih djela prioritet potiče od drugih, ali u svakom slučaju vršilac donosi odluku o tome da li nešto učiniti ili ne učiniti. Ovo ipak nije dovoljno da dovede do suštinske i zbiljske razlike u djelu, da bismo ga mogli podijeliti na dvije kategorije. Naprimjer, čovjek koji je legao pored zida da se odmori i primijetio da je zid u ruševnom stanju, ustaje i bježi s tog mjesta. Isto tako, ako bi mu neko sa strane zaprijetio: “Ustaneš li, ovaj ću ti zid srušiti na glavu”, on bi postupio jednako, dakle skočio bi i pobjegao. U oba slučaja vršilac bira bježanje. Oba bježanja i davanja prioriteta bježanju nad ostajanjem i umiranjem pod zidom, nemaju nikakve međusobne razlike, iako se prva odluka veže za slobodni izbor vršioca, a druga za prijetnju nasilnika.