Neka Vas Allah nagradi, kako najbolje zna. Ja se izvinjavam zbog gramatičkih gresaka, jer sam albanske nacianalnosti.
Pitanje: Imam jedan problem i tražim savjet. Živim u braku sa mužem i imam 4 djece. On je donekle vjernik, a ja više prakticiram islam što se tiče namaza i drugih stvari, mi smo džaferijskog mezheba.Već 23 godine kako smo u braku, moj suprug je imao fabriku, ali već tri godina skoro ništa ne radi, ponekad tu i tamo. Moja mjesečna plata je bila od 500 do 800 eura mjesečno i to od prve godine braka, što znaci ja sam dala cijeli moj doprinos u ovoj bračnoj zajednici. Nikad nisam štedila ili stavila na stranu ni jedan cent. Bilo šta bilo, moralo da se proda kuća da bi se riješili nekih dugova. Ove četiri posljednje godine živjeli smo samo od moje plate. Normalno, ja sam morala da radim, ali nikad nisam njega uvrijedila zato što je bio razočaran (Allah iskušava ljude). Što je najgore, on se sad nasilio i došao do para, i nestrpliv je, sve nešto radi po svome. Mene to nervira, jer on stvarno nema ukus za ljepotu, a ja ne tražim najskuplje, nego standardno jer znam koliko imamo. Pošto ne možemo da nađemo zajedničko mišljenje, ja sam razočarana zašto sam dala toliko od sebe već 23 godine, a danas on kaže da je ovo njegova kuća, da ja nemam nikakvo pravo, da ja treba da budem poslušna žena itd… Ja ne mislim da kvarim brak, jer imam četvero zlatne djece, nisam pohlepa za materijalnim, ali volim red, ljepotu i pravednost u životu.
Pitam, da li je moj prihod što sam dala za ovoj brak halal mome mužu koji me psihički maltretira? I šta bih trebala da radim? Kako da ga ubijedim ili da li treba ja da se ubijedim da je to bilo pa prošlo? Zahvaljujem se.
1 Odgovor
Poštovana sestro, kao brat musliman ukazat ću Vam na nekoliko stvari, kako ne dao Bog nagrada koju Allah čuva za svoje vjernike i vjernice ne bi bila izgubljena.
Prvo, to što kažete da više provodite islamske propise – trebate znati da je prakticiranje ahkama jedna blagodat data od Boga i Božija pomoć, i zato je neophodno biti zahvalan na njoj, jer Bog u 21. ajetu sure Nur kaže: A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas nikada ne bi očistio (ne bi postigao vjerski napredak). Dakle, zahvala Allahu je obavezna (vadžib).
Drugo, trebamo znati da pokoravanje Bogu nije ograničeno samo na obavljanje formalnih okvira ahkama, već duša i srce robovanja Bogu i jeste u duševnom predavanju, u ljubavi prema Bogu, koja se nalazi unutar čovjeka, a vanjsko djelo, vanjsko ponašanje je samo odsjaj i refleks unutarnjeg ispunjenja takvim sadržajem, zato je moguće da neko u duši bude rob svome Bogu, a neko samo formalno, tj. u djelima. Zbog ovoga, Kur'an ne prihvata šehadet onih čije se duše nisu pokorile Bogu, nazivajući njihove riječi otvorenom laži.
U 1. ajetu sure Munafikun kaže se: Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: “Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!” – I Allah zna da si ti, zaista, Njegovo poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci. Postoji veliki broj ajeta koji ukazuju na ovu stvar, dakle na to da Allah ne prihvata samo vanjsku formu djela. U vezi kurbana u Mekki, kaže se kako Bogu ne ide ni krv, ni meso ni kosti ni koža, već Allahu ide vaša svijest o Bogu (takvaluk). (Hadž, 37) Dakle, kada više prakticirate islam, u tom slučaju trebate biti pažljiviji da sebe ne smatrate boljom od muža. Zašto? Iz prostog razloga jer mi ne znamo konačnice stvari, ne znamo kakav će ko od nas imati kraj i završetak. Svaki čovjek ima promjene i preobražaje, nekada se desi – da nas Allah sačuva – da od dobrog Božijeg vjernika postane loš čovjek, koji počne robovati šejtanu, a nekada suprotno ovome. Dakle, istovremeno dok ste zahvalni Allahu, uvijek trebate smatrati druge boljim od same sebe, dakle, smatrati da su oni “kod Boga bolji od mene.”
To što kažete da niste nikada štedili i stavljali na stranu – moram reći da ste u tome pogriješili. Jer u hadisu se kaže: “Savršenstvo, potpuno savršenstvo je u upućenosti u vjeru (u dobrom poznavanju vjere), u strpljivosti u dešavanjima i u promišljanju, planiranju, proračunu životnih troškova.” Dakle, prvo je da se spozna vjera, drugo da se bude strpljiv u nevoljama, bilo da je riječ o vjerskim ili dunjalučkim. Vrijednost čovjeka je u tome da, kada se susretne sa nevoljom, bude strpljiv i smjeran u otklanjanju i rješavanju toga problema. Treće je proračun, odmjeravanje u životnim troškovima i potrebama. Dakle, treba gledati u budućnost radi raspoređivanja dohodaka za zadovoljenje optimalnih životnih potreba. Ovo je jedna od temeljnih stvari u životu svakog čovjeka. Zato, od sada pa nadalje, ako Bog da, ovo pravilo trebate poštivati, jer ono nema nikakvog sukoba i oprečnosti sa tevekulom – oslanjanjem na Boga, jer Božiji poredak i zakoni su takvi, oni funkcionišu sasvim precizno, odmjereno i zahtjevaju od nas da razmišljamo, da računamo, da gledamo i mislimo o budućnosti.
Nijedan arif i alim nije rekao kako je učenje za budućnost u sukobu sa tevekulom. Niko nije rekao da je proljetna sjetva za jesenju žetvu suprotna oslanjanju i vjeri u Boga. Dakle, ostavljati izvjesnu sumu novca po strani, za crne dane, slično je poljoprivrednom sijanju.
To što velite da Allah iskušava ljude je sasvim u skladu sa Kur'anom i u skladu sa zakonima Svijeta. Zato vjernik/vjernica ne smije biti nestrpljiv u nevolji, niti raskalašen u blagodatima. Smatrajte da nastale promjene u vašem životu, također predstavljaju Božije iskušenje – da bi vas iskušao i u tjeskobama i u blagodatima.
Što se tiče toga da se Vaš muž osilio i da radi samo po svome, što Vas vrijeđa i uznemirava, obratite pažnju na nekoliko sljedećih tački:
– Upravljanje u životu
Sa islamskog stanovišta zajednicom mora upravljati jedan čovjek, inače će život biti prostor stalnih ratova i sukoba. Šteta tih sukoba puno je veća od materijalnih troškova i šteta. Dakle, jedna osoba treba voditi, upravljati životom. Naravno, ovo ne znači da ne treba da se razgovara, dogovara i savjetuje, već da taj upravitelj ili muž mora znati da je dogovor i savjetovanje zapravo korištenje znanja i iskustava drugih ljudi. Bez ikakve sumnje nekoliko glava i nekoliko iskustava bolji su od jedne glave i jednog iskustva i bolje razumiju od jedne glave i jednog iskustva.
– Estetika, tj. ukus za ljepotu
Morate znati da nijedna ljepota i nijedna vrijednost nije poput ljepote i vrijednosti morala i ljudskih vrlina. Ukoliko ostavite na stranu materijalne ljepote stići ćete do moralnih, ljudskih i vjerskih ljepota. Svakako, ponovo napominjem da ovo ne znači proći se svih svojih šerijatskih prava i prednosti zajedničkog života. Ali, nekada je opraštanje u sukobu sa životnim koristima, a nekada opraštanje biva razlog da se čini zlo što je samo po sebi u sukobu sa vjerskim moralom. Dakle, mislim na opraštanje i popuštanje u logičnim i vjerskim okvirima i granicama, a ne na beskonačno i bezgranično opraštanje i popuštanje.
– Čuvanje života i odgajanje četiri zlatna djeteta
Ništa nije vrjednije od toga da je Allah svome robu dao četiri zlatna djeteta, koja su zdrava i koja su vjernici. Nastavljanje života samo radi odgajanja djece dovoljno je da se sve ostalo zaboravi. Zasto? Zato što je vrijednost takve trgovine i tog djela i na Dunjaluku i na Ahiretu toliko velika, da se ništa drugo s tim ne može porediti. Zato budite uvijek sretni i radosni, i kada god Vas nešto rastuži sjetite se djece, sjetite se toga koliko kapitala imate u njima, i kakav Vam je nimet i blagodat Bog u njima dao, na taj način svi problemi postat će u Vašim očima mali.
Moram ukazati i vašem mužu na nekoliko stvari:
Porodični život, i život upće jeste življenje u zajednici. Svaka od dvije strane u braku mora poštovati međusobna prava i obaveze, ukoliko se to ne čini u tom slučaju nije riječ o zajedničkom životu. U suri Nisa, u 86. ajetu nam se kaže: Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili uzvratite istom mjerom, jer Allah sve obračunava. Dakle, ukoliko vam neko nešto pokloni, ili uzvratite ljepšim od toga ili u najmanju ruku istom mjerom nadoknadite. Ukoliko smo muslimani, u tom slučaju moramo vršiti ovu našu vjersku, moralnu i ljudsku dužnost, u suprotnom bit ćemo povod i uzrok tome da se iz društva izbrišu ljudske i moralne vrline.
Sa'di Širazi, jedan od muslimanskih intelektualaca poklanja nam lijepu priču koja sadrži veliku vrijednost i koristi i za čovjeka i za društvo.
Jedan hrom čovjek išao je putem, pješačeći. Kada se dobro umorio i ogladnio, sjeo je da se odmori. U to, naiđe jedan konjanik, koji bijaše i dobro obučen i dobro opremljen. Pješak je vidio da konjanik ima i vode i hrane sa sobom. Kada je već bio pored njega, pješak mu se obrati riječima: “O konjaniče, je li pošteno i ljudski da ti imaš svega, a da je nemam baš ništa?” Konjanik bijaše dobar i moralan, pa kada je čuo te riječi, zaustavi konja i sjaha. Uze hrane i vode, te ih dade tom ubogom neznancu, zahvaljujući čemu se ovaj pošteno okrijepi. Nakon toga dade mu čak i da jaše njegova konja. Kad je to ovaj nezahvalnik vidio, podbode konja i dade se u bijeg od vlasnika. Kada je vlasnik to vidio, povika za njim: “Poslušaj me prvo šta ću ti reći, pa idi!” Ovaj malo začuđen, a i u nevjerici, sa bezbjedne udaljenosti reče, pričaj šta imaš, pa da idem. Čovjek mu reče: “Molim te nikom ne reci ni riječi o ovom događaju.” Ovaj začuđeno upita: “Zašto, čovječe Božiji?” Čovjek mu odgovori: “Ukoliko budeš kome rekao, to će se pročuti i biće razlog da iz društva nestanu milost, čovječnost i dobrota, a tada niko nikome neće pomagati niti će se iko kome smilovati.”
Dakle, gospodine dragi, kada ste vi imali potrebu, vaša je supruga predano i puna ljubavi ulagala sebe i svoja sredstva da bi se nevolja prevazišla, međutim, sada, kada ste izašli iz krize, vi svojim ponašanjem ne samo da niste odgovorili i nadoknadili njen trud na bolji i najbolji način, već vi ste povod da ona psihički pati i trpi bol. U hadisu se kaže da nijedna kazna ne stiže od Boga prije nego li onome koji na učinjeno dobro uzvraća lošim i negativnim odgovorom. Usljed toga, dragi brate, neka te bude strah od toga da Bog zbog nezahvalnosti ponovo vrati vremena iz kojih ste tek izašli, te da ponovo trebadneš oslonac u svojoj milostivoj supruzi. Da li biste u takvom trenutku smogli snage da govorite o milosti, o ljubavi, o oprostu?! Ne dozvolimo da svojim negativnim odgovorima tačnije neodgovaranjem na dobrotu drugih, te druge za koje tvrdimo da ih volimo i da za njihovo dobro radimo, dovodimo u neugodne situacije.
Šaljem ti nekoliko stihova Mevlane, za koje se nadam da će biti korisni.
Ono što se tebi ne sviđa, šejhu vjere,
Ne želi to ni bratu, o pouzdani.
Da li znaš da ako meni rupu iskopaš, na putu kojim hodim,
bez sumnje u nju upast ćes ti.
Zar nisi hadis čuo, da Poslanik je opomenuo:
“Ko rupu iskopa bratu svom,
naći će se on sam u njoj.
Nadamo se da će nam život biti ukras i čast za onog čijim se imenom smatramo, dakle, hazreti Džaferu ibn Muhammedu Sadiku. Na kraju, savjetujem Vas, poštovana sestro, da nagradu za svoja zalaganja i odricanja koja ste činili u ime Boga, tražite od Boga. U hadisu nam se poručuje da, ukoliko se nađemo u situaciji u kojoj možemo biti ili zalim (nasilnik) ili mazlum (onaj kojem je zlo učinjeno) onda je bolje da budemo oni kojima se zlo čini, nego li da mi budemo nasilnici – oni koji drugima zlo čine.