Molim Vas da mi ako možete, kažete nešto o temi “Od podučavanja imenima, do naredbe uči” jer mi nije jasno na šta se tačno odnosi ovaj prvi dio – od podučavanja imenima?
1 Odgovor
U vezi vašega pitanja o podučavanju imenima ili o stvarnosti ovog događaja i načinu kako se to dogodilo hazreti Ademu, a.s., Vašu pažnju usmjeravam prema objašnjenju koje daje nedostižni učenjak Allame Tabatabaji. Ako se udubite u iščitavanje ovog objašnjenja i pomno uzmete u obzir časne ajete u kojima se govori o podučavanju imenima, pitanje će za Vas ako Bog da biti riješeno.
Kada govore o ovom trenutku, ajeti objašnjavaju tri osnovna i temeljna pitanja. Riječ je o sljedećem:
– svrsishodni uzrok i suština Ademovog pada (silaska),
– stvarnost Ademovog hilafeta na Zemlji,
– egzistencijalni i posebni tragovi hilafeta u čovjekovom životu i stvorenom svijetu.
Nasuprot ostalim dešavanjima spomenutim u Kur’anu, ovaj se događaj spominje samo jedanput, i to u suri El-Bekare, u ajetima od 30 do 33. Očito je da pitanje Božijeg zastupništva, koje je na sebe prihvatio Adem, treba biti u saglasnosti sa tragovima i prirodom onih propisa i odredbi zbog kojih i jeste halifa, a ne u apsolutnom smislu uzevši u obzir samo pojam “halifa Božiji”.
Pitanje meleka i pitanje smutnje
Ono što iz Časnog Kur’ana možemorazgovjetno razabrati jeste da su meleci plemeniti Božiji robovi, koji ne čine nikakvu vrstu grijeha, opiranja, neposlušnosti, protivljenja Bogu. Međutim, kada su shvatili da Bog na Zemlji želi postaviti Svoga zastupnika, oglasili su se sa nekoliko pitanja, koji su sadržana u sljedećem:
a) slučaj hilafeta
S jedne strane, uviđaju Božiju Uzvišenost sa beskonačnom veličinom i ljepotom, s druge strane Adema koji treba postojati na Zemlji, dakle u materijalnom sistemu s ograničenim okvirima, životom koji mora biti u zajedništvu. Povrh svega toga, on je materijalno biće sastavljeno od suprotnih, oprečnih potencijala, pa kako Adem može biti Božiji zastupnik?!
b) pitanje ibadeta
Ako je Božiji cilj slavljenje, hvaljenje i veličanje, pa mi to već činimo i to tako da među nama nema krvoprolića ili materijalnih ograničenja i bez potrebe smo da živimo zajedničkim životom, čija posljedica je nestajanje i uništavanje.
Međutim, Božiji odgovor zadovoljio je meleke, i to na dva načina. Prvo, po kratkom postupku, općenito, kada im je rekao: Zaista, Ja znam ono što vi ne znate. Drugo, poučavanjem Adema imenima i predočavanjem tih imena melecima i pokazivanjem da su oni nemoćni da im shvate zbilju. Drugim riječima, pitanje meleka ticalo se ibadeta, a Božiji odgovor u obzir uzima spoznaju, tj. znanje i poučavanje. Stoga, kada su vidjeli o čemu je riječ izgovorili su: Neka si slavljen, nema u nama znanja osim onoga čemu si nas Ti podučio.
Dvije tačke u časnim ajetima
Allame Tabatabai kaže da Božiji dvostruki odgovor melecima – od kojih je jedan površan, a drugi iscrpan –
ukazuju na dvije stvari.
Prva je da je Adem Božiji halifa. Dakle, Bog želi dati do znanja da to zemaljsko biće treba biti Božiji namjesnik i zastupnik, a ne zastupnik bića koja su prije njega postojala na zemlji. Jer, ima tumača Kur’ana koji kažu da je hilafet tj. namjesništvo ili nasljedništvo koje Adem treba obavljati u ime ljudi[1] koji su prije njega živjeli na Zemlji i izumrli, a ne da bi trebao zastupati Boga. Svakako, uz ovu poruku daje se do znanja da hilafet ove vrste nije svojstven samo Ademu, a.s., već i njegova djeca, i ljudska vrsta dijele tu ulogu namjesništva sa svojim (pra)ocem.
Druga je da se smutnja ne poriče. Uzvišeni nije negirao krvoproliće i smutnju ljudi na Zemlji, isto kao što nije negirao veličanje, hvaljenje i slavljenje meleka, već im je dao za pravo u ove dvije tvrdnje. Ono što je Allah rekao bilo je navođenje i objašnjenje nečeg uzvišenijeg od ove dvije stvari. Spomenuo je nešto što meleci nisu u stanju, dok to ovaj halifa može učiniti, pokazujući jedan dio tajni stvorenoga svijeta, koji nije bio u okvirima snage i širine Božijih meleka, već je bilo iznad njih i šire od njih.
Na kraju, pitanje smutnje i krvoprolića sa svom svojom ogavnošću i negativnostima koje ima može da se previdi kada se uzme u obzir ono što je važno, tj. ostvarivanje velike koristi. Drugim riječima, postizanje uzvišene vrijednosti moguće je i ostvaruje se kroz nutrinu te negativnosti: Zaista je s mukom olakšanje.
Šta se misli pod imenima?
Iz riječi: I pouči Adema imenima svim, zatim ih melecima predoči, može se zaključiti da su ta imena zapravo živa bića, koja mogu percipirati, te imaju razum a u isto su vrijeme skriveni iza zastora. Kada kažemo iza zastora skriveni, ne znači da su se stvarno sakrili od meleka iza zastora, već znači da čak i nebeska bića poput meleka, koji su apstraktni, a ne materijalni egzistenti, nemaju moć da ih pojme i spoznaju, jer da su tu moć imali oni bi ih pojmili nakon što ih je Adem predstavio i opisao (nakon što ga je Allah poučio). Ipak, to se nije dogodilo.
Dakle, imena su zapravo stvarna bića koja imaju razum, život, svijest i volju a nalaze se s one stranu gajbanskog zastora, iznad nebesa, zemlje i bića vezanih za njih. Do tog trenutka meleci nisu ni znali da ta bića uopće postoje.
Druga stvar koja se može zaključiti iz riječi: i pouči Adema imenima svim, jeste to da znanje o imenima nije pojmovnog karaktera, jer da je tako onda kada bi Adem ta značenja naveo i meleci bi ih mogli naučiti i na taj način biti na istom nivou kao i Adem, jer bi u tom pogledu razlika Adema i meleka bila u neposrednosti i posredništvu. Adem je znanje dobio neposredno od Boga, a meleci su ga dobili od Adema. Međutim, Adem je naučio i shvatio, i zauzeo mjesto onog koji poučava, ali oni nisu mogli pojmiti te zbilje.
Također, ukoliko bi to znanje bilo iste kvalitete kao ovo naše, obično pojmovno znanje, onda bi meleci nakon što ih je Adem naučio trebali biti jednaki njemu, tako da ne bi ostalo prostora ni razloga da on bude uzvišeniji od njih, da bi ga meleci uvažavali i pred njim na sedždu pali.
Treće, da je ovo znanje obično znanje, meleci bi samim obavještenjem o Ademovom znanju mogli nastaviti svoj dokaz i postaviti pitanje kakav je to dokaz koji Bog ima, zar se on ogleda u običnom učenju napamet određenih fraza, da bi to bilo hvale vrijedno i da Adem pretekne meleke? A meleci su toliko pokorni, toliko čine ibadet, veličaju i slave Allaha! Međutim, primjećujemo, samo što ih je Adem obavjestio o imenima, oni su bili zadovoljni i shvatili su da im je pitanje neispravno. To je najbolji dokaz da znanje o kojem je riječ nije pojmovno i uobičajeno znanje, već je riječ o posebnom znanju, znanju kojeg meleci nisu mogli podnijeti.
Četvrto, suština i osnovni razlog stupanja u sporazumijevanje posredstvom riječi i pojmova ogleda se u prenošenju sagovorniku onoga što se namjerilo srcem, što se nalazi u čovjeku, i to je sva vrijednost jezika. Meleci, da bi prenijeli značenja svome “sagovorniku” nemaju potrebe za jezikom, za riječima, jer njihov stepen savršenosti je daleko iznad te razine. Tako oni bez ikakvog posredovanja znaju sve tajne koje se nalaze u srcima drugih, a isto tako svoje tajne prenose drugima.
Ukratko, znanje kojem je Allah poučio Adema, nije bilo ono znanje kojem je Adem poučio meleke i kojim ih je obavjestio. Znanje kojim je Allah poučio Adema jeste zbilja znanja o imenima, što je bilo moguće za Adema, ali za meleke nije.
Ukoliko su Adem i njegovo potomstvo podesni za položaj namjesnika, to je zahvaljujući znanju imena, a ne zahvaljujući davanju izvješća o tome znanju, jer u suprotnom, čim bi meleci to saznali i oni bi postali vrijedni koliko i Adem. Međutim, pošto su čuli rekli su: Neka si slavljen, nema u nama znanja osim onoga čemu si nas Ti podučio.
Želimo li navesti primjer znanja koje spominjemo, onda je najbolje da se obratimo Časnom Kur’anu na onom mjestu kada govori o Sulejman, a.s., i njegovoj sviti. On, kada je obaviješten o Belkisi i njenom prijestolju u Sabi reče: “Ko je od vas taj ko će mi njen prijesto donijeti, prije nego mi ona dođe u dvor?” Jedan od džina reče da je u stanju donijeti ga prije nego Sulejman ustane s mjesta. Međutim, čulo se i ovo: “A ja ću ti ga donijeti,” reče onaj koji je imao nešto znanja iz Knjige, “prije nego što okom trepneš.” I kad Sulejman vidje da je prijesto već pored njega postavljen, uzviknu; “Ovo je blagodat Gospodara moga… (En-Neml, 40) Obratimo li pažnju uvidjet ćemo da moć raspolaganja prirodom i dešavanjima u prirodi kako se spominje u ovom ajetu proizlazi iz onog: nešto znanja iz Knjige, koje je taj neko imao, što je više nego dovoljno da shvatimo da nije riječ o pojmovnom znanju i umnim predstavama. Po srijedi je zbilja znanja koja svome vlasniku daje moć poput ove koja je u ajetu predstavljena.
Također, znanje koje se podrazumijeva naredbom: Uči, u ime Gospodara svoga, koje je na taj način dato našem dragom poslaniku Muhammedu, s.a.v.a., nije obično pojmovno znanje koje postoji u umovima ljudi. Vrsta toga znanja je drugačiji od znanja koje ljudi stiču posredstvom obrazovanja.
Nadam se da sam uspio na dostojan način sažeti i prenijeti ono što je Allame Tabatabai htio ukazati. Ukratko, riječ je o zbiljama koja trebaju biti pažljivo uzete u obzir. Molim Uzvišenog za pomoć pri njihovom shvatanju i primanju. Ukoliko je nešto ostalo nejasno, mi smo Vam na usluzi.
[1] Neki komentatori Kur'ana smatraju da se namjesništvo Adema, a.s., odnosi na namjesništvo među ljudima, međutim, većina mufesira – među kojima je i Allame Tabatabai – ovo odbacuje, ukazujući da je riječ o tome da je Adem, a.s., Božiji namjesnik na zemlji.