Ne izgleda li nepravedno da je Bog neke ljude počastio prisustvom poslanika u njihovom životu, a druge uskratio toga? Nije li nepravedno ostaviti jedan narod hiljadu i četiri stotine godina bez upućivača, bez posebne, božije osobe kojoj se mogu obratiti za pitanja koja imaju, koja im na najbolji mogući i najsigurniji i istinitiji način može protumačiti događaje i Kur'an u tom određenom vremenu?
1 Odgovor
Poštovani, nadam se da ćete, ukoliko odgovor koji dobijete nije zadovoljavajući ili je bilo nejasnoća, ponovno pokrenuti ovo pitanje u vidu neke verbalne interakcije da biste pronašli logično rješenje.
Šta znači pravda?
Prva stvar na koju treba obratiti pažnju jeste značenje i zbilja “pravde”?
Pravda ne znači jednakost, nego sličnost. Usklađivanje onoga što je slično jedno drugom. Imam Ali, mir s njim, kaže: “Pravda je postavljanje svake stvari na njezino mjesto.” (Hakim Sabzevari, Šarhu-l-Esm'au-l-husna, str. 54)
Naprimjer, stopalo mora biti jače, imati čvršće kosti jer nosi teret tijela, dok rožnica oka treba biti tanja jer prenosi vizuelne slike objekata. Time se sve stavlja na odgovarajuće mjesto, što zahtijeva i sam život.
Božiji poredak uređen je postepenim kretanjem
Odnosno, prirodnom svijetu svojstveno je usavršavajuće kretanje, a to znači prelazak iz slabosti i neimanja u snagu i imanje. Baš kao što je slučaj i sa vježbanjem. Ako vježbanje i jačanje mišića nije postupno, zasigurno će, umjesto da ojača, uništiti tijelo. I to nije nešto što treba u prirodi ili praksi posebno dokazivati.
Vjera je zbilja
Vjera i šerijat zapravo su poznavanje zakona Božijeg stvaranja. Upoznavanje čovjeka sa samim sobom jeste obrazovanje i osposobljavanje za djelovanje. To je suprotstavljanje nekim željama duše koje ometaju intelektualni, moralni i napredak u ponašanju ljudskih bića.
A sve te stvari zahtijevaju postupnost, vježbanje i kretanje korak po korak kako bi čovjek mogao preći iz stanja slabosti i neimanja u stanje snage i posjedovanja. Kako bi izašao iz svijeta neznanja u svijet znanja, napustio tamu i bio uz svjetlo duhovnosti. Dakle, religija je, kao i sve istine u svijetu prirode i društvenih promjena, postupna i ima stupnjeve savršenstva.
Dvije vrste upute za čovjeka
Bog je čovjeku podario dvije vrste upute kako bi na osnovu njih uvijek imao spoznaju o sebi, Bogu i Njegovom stvaranju.
Uzvišeni Bog podario je ljudima dvije vrste vođstva kako bi uvijek mogao imati znanje o sebi, Bogu i zakonima stvaranja, a to su:
– Instinktivna prirodna uputa
– Intelektualna uputa
Ove dvije upute povezane su tako da kad god je moć razuma i intelekta slaba, instinktivna uputa je jača i dominantnija. Poput života životinja koje snagom instinkta upravljaju poslovima. Također, kada god je razum intenzivniji i upotpunjeniji, moć nagona slabija je i podređenija.
U ljudskom životu primjećujemo isti oblik upute. Naprimjer, mala djeca imaju instinktivnu uputu zbog slabosti intelekta, ali s obzirom na to da bi, u ne tako dalekoj budućnosti, takvu vrstu instinktivne upute trebali pretvoriti u racionalnu, potrebna im je uputa odgajatelja, kao što je majka. Ona će mu dati do znanja da ne mora plakati ako je gladno da bi pilo mlijeko, već da treba vježbati govor umjesto da plače i tako da da do znanja da je gladno. Ako se boji, ne treba vikati, treba razmišljati o obrani, ne treba pobjeći, već osigurati obrambena sredstva…
Prema tome, postojanje majke nužno je za uputu i vježbu da bi se instinktivna uputa pretvorila u racionalnu. Kada dijete dosegne zrelost, nema potrebu da sjedi u majčinom krilu. Umjesto toga, dijete je ono koje majci mora pomoći radom, trudom i mudrošću te joj pomoći u rješavanju životnih problema i prepreka.
Cijelo razdoblje ljudskog života jednako je razdoblju osobe kojoj je u početku potrebna majka. U zrelom periodu potrebna mu je majčina uputa, ali ona koju je pohranio u svom umu. Ljudsko društvo zahtijeva prisutnost Božijih poslanika kako bi postepeno bilo vođeno do intelektualne zrelosti. Stoga, što se više čovjek razvija i dostiže stupanj intelektualne zrelosti to mu je instinktivna uputa manje potrebna. Osim racionalne analize i Božijih poslanika, ovo potvrđuje i ljudsko iskustvo, kako individualno tako i društveno.
Pečat poslanstva nagovještaj je zrelosti čovječanstva
Kad je Svemogući Bog poslao Pečat poslanstva među ljudska bića, to je bilo popraćeno proglašenjem intelektualne zrelosti čovjeka. Zapravo, najava kraja poslanstva i kraja Objave bila je upravo zbog misaonog napretka čovjeka.
Instinktivna uputa bližila se kraju, a dolazio je procvat razuma i misli. Taj misaoni procvat i zrelost čovječanstva jedna je od mudžiza Poslanika islama, s. a. v. a., i temeljno se razlikuje od mudžiza ostalih Božijih poslanika.
Mudžize prethodnih poslanika bile su osjetilne prirode i moguće ih je bilo percipirati vanjskim čulima, kao što je pretvaranje Musaovog štapa u zmiju, hazreti Isaovo oživljavanje mrtvih, ili hazreti Salihovo izvođenje žive deve iz srca planine. Početak Objave Poslanika islama, s. a. v. a., vezan je za znanje, učenje, razumijevanje i kretanje u pravcu Uzvišenog Boga.
اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ
خَلَقَ الْإِنسَانَ مِنْ عَلَقٍ
اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ
الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَمِ
عَلَّمَ الْإِنسَانَ مَا لَمْ يَعْلَمْ
Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna. (El-‘Alek, 1-5)
Dakle, cilj je razumijevanje stvorenog, učenje i podučavanje, kakvo nije moguće drugim putem osim Objave, koja je sama po sebi poruka, riječ koja potiče novu riječ i novi način.
Dakle, kad dijete odraste, fizička prisutnost majke nije potrebna. Ono što je važno jeste vrsta znanja, osposobljavanja koja je naučio od svoje majke, a koja su svjetionik njegove budućnosti. Isto je i s vjerskim spoznajama koje razvijaju razum, daju mu vrijednost i čovjeka čine čovjekom. Stotine je drugih primjera po kojima vidimo da je Pečat poslanstva najveća radosna vijest za procvat i usavršavanje čovjeka. S druge strane, kada plemena onog vremena nisu postupala po zapovijedima poslanika i kada su prelazili Božije granice, gazili tuđa prava, širili korupciju i prostituciju, iskusili bi osjetne kazne.
Karun je potonuo u zemlju sa svim svojim bogatstvom. Faraon se utopio u moru sa svom svojom vlašću i vojskom. Oluje i snažni vjetrovi slomili su im sve. Zašto? Zato što nisu imali moć racionalno analizirati sudove i zakone stvaranja. Nisu mogli razumjeti da ljudske misli, moral i osobine duše kao i međusobni odnosi utječu na sistem Božijeg stvaranja. Priroda i Stvoreno imaju svijest. Imaju moć da utječu na ljudske misli i ljudska djela.
Kad su ljudi pravedni i kada usklade svoje kretanje s kreacijom, dobiju pozitivan odgovor i prime blagoslove od prirode, ako se usprotive općem kretanju prirode i žele se boriti protiv nje, priroda i njeni zakoni zasigurno će ih uništiti i učiniti poukom za budućnost.
Baš poput odnosa čovjeka prema električnoj energiji. Ako se na ispravan način koristimo izolacijom, onda nam električna energija osvjetljava, daje toplinu, hladnoću i hiljade drugih blagodati. Ako se prema električnoj energiji odnosi bez znanja i potrebne izolacije, pa se rukama dotaknu negativne i pozitivne električne žice, to zasigurno lišava života, čime se poručuje da je svijet prirode znalac, svrhovit i poslušan znalcima, a suprotstavlja se neznalicama.
Ako je svijet stvoren za čovjeka, nije za svakoga, već za odabrane, vjernike i učenjake. Odnosno, znanje osvaja svijet prirode i daje ga čovjeku. Reći da nije za svakoga, ne znači podijeliti društvo na dvije skupine, donju i gornju, već da gospodariti prirodom može samo ona skupina koja ima znanje i koja se koristi razumom na ispravan način, jer ona upoznaje svijet kroz njegove zakone i znanjem se pokoravaju prirodi.
Oni poznaju svijet kroz nauku, poznaju njegove zakone i odnos među njima, svjesni učinka svakog zakona otkrivaju veze i preuzimaju kontrolu nad njima, koriste se njegovim blagodatima i izbjegavaju opasnosti.
Zaključak:
Bog, Milostivi, Pravedni i Mudri proširio je Svoju pravdu, mudrost i razboritost na svijet i čovjeka, te je svima omogućio postizanje savršenstva i sreće.
Na pitanja je najbolje odgovarati upotrebom razuma i Objave, jer su mnogi pojedinci i zajednice iz vremena prijašnjih Božijih poslanika svojim očima vidjeli mudžize i odbili prihvatiti njihovo poslanje i Božije postojanje, pa čak i neke očite racionalne stvari.
Znali bi jasno govoriti:
وَإِذْ قَالُوا اللَّهُمَّ إِن كَانَ هَٰذَا هُوَ الْحَقَّ مِنْ عِندِكَ فَأَمْطِرْ عَلَيْنَا حِجَارَةً مِّنَ السَّمَاءِ أَوِ ائْتِنَا بِعَذَابٍ أَلِيمٍ
A kad su oni rekli: ‘Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!‘ (Anfal, 32)
Pa, iako su bili u Poslanikovoj prisutnosti, čuli su Objavu, ali zato što to nije bilo popraćeno njihovim tjelesnim željama, ne samo da nisu prihvatili i ne samo da su poricali već nisu mogli podnijeti da čuju ove riječi pa su poželjeli kišu kamenja i bolnu patnju.
Stoga fizička prisutnost poslanika za uputu nije dovoljna. Spuštanje ajeta samo po sebi nije čimbenik upute, razum je taj koji treba upoznati ajete i poslanike a potom pozvati čovjeka vjeri, duhovnosti i vječnom životu.
Ebu Džehl je bio Poslanikov dajdža, ali nikada nije vjerovao. Zbog ljubomore, Jusufova braća odvojila su Jusufa od srca njegovog oca, koji je bio poslanik, i ne samo da nisu bili pogođeni time što su vidjeli očeve suze i tužno srce već su optužili nevinog starca za ludilo. A imali su pored sebe poslanika, koji im je bio otac, ali nisu mogli trpjeti njegovu ljubav prema Jusufu.
Može li se reći da bi, da su danas u društvu, prihvatili i prakticirali njihovo znanje? Stoga Kur'an smatra da uvjet spasenja od neznanja, okrutnosti i vatre ovisi o razmišljanju i slijeđenju istinskog učenja.
Kada dovedu ljude zbog nevjerovanja, neljudskosti i devijantnih misli, bit će pitani: “Zar vam nije dolazio poslanik da vas obavijesti o vječnom svijetu?” Odgovorit će: “Da, dolazili su poslanici, ali smo ih mi poricali, Klevetali smo ih i smatrali lažnom vezu između njih i objave.”
Kad budu u nj bačeni, pucketanje njegovo će čuti, i on će ključati, (7) skoro da se od bijesa raspadne. Kad god se koja gomila u nj baci, stražari u njemu će je upitati: “Zar nije niko dolazio da vas opominje?” (8) “Jest, dolazio nam je onaj koji nas je opominjao” – odgovoriće – “a mi smo poricali i govorili: ‘Allah nije objavio ništa, vi ste u velikoj zabludi!'” (9) I reći će: “Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!” (Mulk, 7-10)
Dakle, intelekt povezuje čovjeka s učenjima Objave i poslanike gleda kao ljude koji su povezani sa skrivenim svijetom, a potom proglašava da je slijeđenje poslanika jedini put ka sreći.
Ako zaista tražimo uputu i slijedimo sigurne puteve, dovoljan nam je Bogom dan razum i kur’ansko učenje, koje će spasiti čovjeka od neznanja, intelektualne stagnacije, ekstremizma i nasilja u ime religije. A Kur'an navodi da će biti spašen bilo ko i bilo kada, ko želi ići prema Bogu i putu Istine tražeći svoju sreću.
Dakle, put je otvoren, sredstva i vodič su dostupni. Potrebna nam je samo odlučnost i volja da idemo i obratimo se Svemogućem Bogu kako bismo imali koristi od Božije milosti i upute.
Svako dobro.
Prof. Akbar Eydi