Sva moja pisanja se odnose na šije Isna ašerije, najzastupljenije danas, i njihovu akidu i vjeru. Ti ako se smatraš od njih odmah si na početku trebao reći, ali nisi, pa te na kraju sve ovo boli. Neka te boli i treba ako si od njih. Nego, čitavo vrijeme si nejasan oko nekih stvari, ograđujweš s ei kažeš da nije tačno, ali takav vam je mezheb i njegovi temelji, pa se onda ogradi od mezheba Isna ašerijskog i prihvati se Ehli-sunneta, pa ćemo biti braća. Ne može mi biti brat koji psuje majku vjernika Aišu, r.a. njenog oca i najbolje ashabe. Ako nisam već rekao fetvu Ibn Tejmije, on smatra (i većina učenjaka da onaj ko nastavi potvarati Aišu i psovati je da je kurva poslije ajeta koji govore o njenoj čestitosti i nevinosti u svemu tome je kafir, a i onaj koji to ne smatra kufrom je kafir. Vrati se na fetve Ibn Tejmije.
1 Odgovor
U odgovoru ne ove stvari koje je naš dragi gospodin napisao daću što je moguće kraća objašnjenja, ne zato što sam ljut ili srdit, već da bi određene stvari postale jasne.
* “Ti ako se ne smatraš od njih – odmah si na početku trebao reći…”
Meni za svako čuđenje da ima ljudi koji odrastu u okrilju islama, ali ipak kada polemiziraju, razgovaraju ili procjenjuju ne koriste islamsku metodologiju. Šta sam ja ili šta ja nisam, ili šta su milioni ljudi ili šta nisu, kakvu to stvar uopće dokazuje ili negira?! Zar nije pravilo da čovjek zbog toga što je čovjek, što posjeduje moć razmišljanja, treba gledati samo u ono što se govori, a ne u onoga ko govori? Musliman – stoga što je musliman, zato što je Božija vjera u skladu sa fitretom i usklađena sa istinom, i sušta je istina – mora gledati samo u mjerila vjere i suditi samo na temelju njih. Dakle, predstavljanje jednog čovjeka ili njegova pripadajuća privatnost, kao i ista stvar u vezi s milionima i milijardama ljudi, šta nam dokazuje, ili šta nam to poriče ili negira?
* U vezi sa pripadnošću jednog čovjeka ili skupine ljudi nekom mezhebu
U vezi s ovim može se kazati ono što Kur'an kaže: Nema prisile u prihvatanju vjere, napredak se jasno razlikuje od zablude (Bekare, 256). Drugim riječima, na putu promicanja vjere mora se postupati u skladu sa argumentom i dokazima i tako ukazati na Pravi put, poništiti onaj koji je neispravan, a sagovorniku ostaviti pravo i moć da bira. Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam ka Allahu, sa razumijevanjem (dokazom) (Jusuf, 108). Znači, argument u razgovoru je dio vjerskih zakona i pravila stvaranja, a u vezi s tim imamo stotine ajeta.
Prema tome, time što ćemo govoriti kako su drugi nevjernici, izricanjem određenih parola, ne može se društvu predstaviti ispravni, racionalni put vjere i prisiliti ih da nešto prihvate.
* U vezi s ružnim govorom o Poslanikovim suprugama
Sasvim je jasno da ko god takvo šta učini prema Poslanikovim suprugama ponaša se suprotno od Kur'ana i sutra na Sudnjem danu neće imati nikakvog prihvatljivog izgovora pred Poslanikom. Nijedan musliman nije spreman učiniti takvo zlo i uputiti ga na adresu bilo koga ko pripada Poslaniku.
* Što se fetve Ibn Tejmije tiče
Kažete: “On smatra i većina učenjaka…” Postavlja se pitanje da li su sa vašeg stanovišta, kao i sa stanovišta Ibn Tejmije manjina učenjaka i onih koji ih slijede nevjernici ili muslimani? Trebate znati jednu stvar. Fetve Ibn Tejmije ili bilo koga drugog nisu Božija objava, već misli koje se temelje na određenom nizu hadiskih argumenata i fikhskih pravila, i moguće je da budu usklađene sa stvarnošću, kao što je moguće i da joj budu suprotne. Da bi vam ovo postalo jasno pogledajte sljedeće: Ahmed ibn Abdulhalim, poznat kao Ibn Tejmije, koji je umro 728. godine po Hidžri, pripadao je krugu hanbelijske uleme. Zbog oštrih stavova koje je zagovarao, bio je meta kritika velikog broja sunijskih alima i velikana. Ukazujem na neke knjige koje sadrže u sebi te kritike:
-Šifaus-sikam fi zijareti kabri hajril-enam (Ozdravljenje od bolesti posjetom mezara najboljih ljudi). Dakle, zijaret Poslanikovog mezara može izliječiti bolesti. Autor: Tekijuddin Sebki, sunijski alim.
-Isti autor piše knjigu: Ed-Durretul-medie fi reddi ‘ala Ibn Tejmijje.
-El-mekaletur-reddijje; ovu knjigu napisao je Kadil-Kudat, malikija po imenu Tekijuddin Ebi Abdullah Hanai kao odbijanje nekih vjerskih stavova Ibn Tejmije.
– Nedžmul-muhtedi ve redžmul-muktedi, autor: Fahr ibn Muallim Karši.
– Ref‘uš-šubhe, autor: Tekijuddin El-Hasni kao odgovor na prigovore Ibn Tejmije u vezi sa zijaretom Poslanikovog mezara i drugih njegovih tvrdnji u vezi sa širkom, koje se odbijaju.
– Et-tuhfetul-muhtare fi reddi ‘ala munkeriz-zijare, koju je napisao Tadžuddin i u kojoj navodi fetve uvaženih sunijskih alima u vezi s korisnošću zijareta Poslanikovog mezara. U istoj knjizi kaže se kada su Ibn Tejmijin stav o posjeti mezara prenijeli Kadil-Kudatu Egipta Bedruddinu Džemaatu, ispod toga on piše: “Posjeta Poslanikovom mezaru je dobrota i sunnet i u vezi s tim se sva ulema složila. Čovjek koji smatra zabranjenim zijaret Poslanikovog mezara treba biti ukoren od svih alima i biti spriječen da priča takve priče. Ukoliko to ne bude urodilo plodom, treba biti zatvoren i da se to svima da do znanja kako ga ljudi ne bi slijedili.” Kudati triju drugih mezheba u Egiptu prihvataju i potvrđuju ovaj stav. Iscrpan stav u vezi sa ovim možete pročitati u spomenutoj knjizi Ref‘uš-šubhe od Tekijuddina El-Hasnija, jednog od sunijskih alima.
U svakom slučaju, ne želim ulaziti u raspravu o ovom pitanju koje unosi razdor i raskol. Jedini cilj mi je da usmjerim vašu pažnju i da vas potaknem da ne mislite kako su stavovi i fetve Ibn Tejmije spuštena objava, koju prihvataju svi islamski alimi i intelektualci. I on sam je bio kritiziran od strane alima i velikih autoriteta poput Zehebija, koji je živio u 8. stoljeću a spada u velike pisce i savremenike Ibn Tejmije. Pisao mu je opširna pisma u kojima ga savjetuje da se prođe svojih stavova. Spomenuta pisma sakupio je jedan sunijski autor u knjigu Tekmiletus-sejfi es-sejkal. Možete se obratiti na ovu adresu. Dakle, niste napravili veliko otkriće kada mi nudite na uvid Ibn Tejmijinu fetvu.
Posljednja napomena: Mi se moramo na osnovu Kur'ana prihvatiti Božijeg užeta i strogo se čuvati unošenja raskola među muslimanima. Isto tako, bilo koja strana da ima prihvatljiv argument za sagovornika, treba ga iznijeti na naučnoj osnovi, daleko od svakog insceniranja i specijalnih efekata i treba pomoću argumenta osvijetliti put svome sagovorniku.
I svakako, Onaj koji pomaže i upućuje ka istini je Allah, tako da je moguće da naučna rasprava bude korisna i da obje strane rasprave stignu do onoga u čemu je Božije zadovoljstvo i njihova sreća.