Selam alejkum.
Ova predaja mi nije nikako jasna:
Ammar es-Sabbati: “Rekao sam Ebu Abdullahu (imam Sadik a.s.): ‘Može li čovjek koji se bavi trgovinom da sebe unajmi drugome, te da mu daje u količini koliko bi zarađivao da se sam bavi trgovinom?’ On reče: ‘Neka se ne iznajmljuje. Neka od Uzvišenog Gospodara traži opskrbu i neka se prihvati trgovine. Ako se iznajmi drugome, uskratio je sebi opskrbu.’ (Kafi, 5/90/3)
Šta se misli pod iznajmljivanjem sebe? Da li da bude iznajmljeni radnik kao zidar, tesar, trgovac, tj. da ima poslodavca ili se misli na nešto drugo? Neka vas Allah nagradi na odgovoru.
1 Odgovor
U prošlosti su ljudi pravili pismeni ili usmeni ugovor na osnovu kojeg su bili dužni obavljati predviđene poslove po želji drugoga, koji ga plaća na godinu ili mjesečno, obično držeći takvog čovjeka uza sebe, dajući mu uz platu još stan i hranu.
Donedavno, posebno u ruralnim oblastima ova je praksa bila aktuelna. Pretpostavljam da je hazreti Sadik htio zabraniti ovu praksu, tj. čovjek ne bi trebao da pored slobode u poslovanju i zarađivanju sebe davati u najam, tj. biti sluga ili služavka. Što se pak tiče majstora kao što su zidari, tesari i slično, koji nude svoje usluge za dnevnice ili pak po poslu, sve zavisi od dogovora i potrebe. To “iznajmljivanje” nije stalno, već je riječ o prodaji svoga vremena i svoje umješnosti, što je sasvim prirodno.
To da čovjek sebe dobrovoljno na duže vrijeme dovede u položaj sluge je jedna vrsta nezahvalnosti Bogu i zaboravljanja ili nepovjerenja u svoje vlastite moći i sposobnosti, što je u suprotnosti sa čašću i dostojanstvom, kao i za vjerskim naukom.
Ova nam predaja daje do znanja: ne dajite sebe u najam, ne pravite od sebe sluge, već oslanjanjem i vjerom u Boga i povjerenjem u vlastite sposobnosti i kvalitete krenite u sticanje opskrbe. Ova preporuka predstavlja univerzalni zakon i u inidividualnom i u društvenom životu. Davanje sebe u najam i stavljanje na raspolaganje tuđoj volji i htijenjima uništava kod čovjeka samopouzdanje, gasi sposobnosti i talente, briše osjećaj vjerskog i nacionalnog identiteta, kako pojedincu tako i društvu. Zato hazreti Sadik kaže – od Boga traži opskrbu. Tražiti opskrbu u pravom smislu znači shvatiti zakone i ustrojstva Objektivnog svijeta i pokrenuti lične kapacitete. Tako u jednoj predaji mozemo naći kako se poručuje: “Čovjek koji ima svoju zemlju i vodu, a i pored toga je siromah i u potrebi, neka je daleko od milosti Božije.”
Zemlja i voda spomenuti u predaji odslikavaju kapital, kapital koji zahtjeva rad i zalaganje. Najvažniji kapital koji čovjek posjeduje jesu njegove lične sposobnosti i umijeća. Hazreti Sadik potiče i svoga sagovornika i sve ljude na rad, na zalaganje, sprječavajući da se bude nečiji sluga. Da Allah vas nagradi i neka vam svako dobro da.