Selam! Pročitao sam Vašu knjigu Sekularizam ili vjera, koja me dojmila, pa bih zamolio, uvaženi profesore, da mi pojasnite sljedeće:
Vjerujem u Boga, poslanstvo, proživljenje i prakticiram islam, međutim, u svom stavu i poimanju života nazvao bih se religioznim liberalom, ako takva formulacija uopće stoji. Naime, radi se o sljedećem, nisam za bilo kakve pritiske – bilo koje vrste. Npr. ne mogu jednostavno “narediti”, “natjerati”, svoju kćer ili ženu da se pokriju, iz prostog razloga što smatram da je to prisila, a vjera i ljubav prema Bogu trebaju biti na temelju slobodne volje, zar ne? Da li me sada to čini nemuslimanom, ili grješnikom?
Druga stvar u kojoj se ogleda moje poimanje političkih sistema, tiče se upravo sekularizma. Ja sam sekularist. Ali smatram da sekularna država treba biti prožeta religijskim duhom, ili ako hoćete, inspirisana vjerom, koja ipak treba da bude odvojena od politike. Da li me to čini nemuslimanom?
I naveo bih za to primjer, pa me zanima Vaše cijenjeno mišljenje. Irak: Kurdi žele sekularnu državu i otcjepljenje, sunnije žele vjersku državu pod vodstvom Al-qaide, šije žele islamsku republiku po uzoru na Iran. Zar tu nije razumno uspostaviti građansku, sekularnu državu gdje bi se dala svima jednaka prava, jer čini se da bi jedino drugo rješenje bio rat i istrebljenje šija i Kurda od strane Al-qaide? Volio bih čuti vaše gledište po ovom pitanju.
Da li me to sto sam sekularist izvodi iz islama? Hvala najljepša. Selam
1 Odgovor
Uz zahvalnost na postavljenom pitanju, za pohvaliti je osjećaj odgovornosti koji gajite kada je u pitanju Vaše vjerovanje i način razmišljanja. Međutim, poštovani brate moram Vam kazati:
To što velite za sebe da ste religiozni liberal, pa nakon toga iznosite argument u korist opravdavanja takve formulacije napominjući u vezi slobode da niste za pritiske bilo koje vrste, niste za natjerati ili narediti, ovo je dovoljno da se shvati da ste vi, dragi gospodine, vjeru i vjersko shvatanje uzeli iz ponašanja nekih muslimana, a ne iz vjerskog nauka i temeljnih vjerskih izvora. Jer, sloboda koja postoji u vjeri ne postoji ni u jednoj ideologiji, školi mišljenja ili filozofiji, iako se mogu čuti drugačije tvrdnje. Da bih dokazao ove riječi, navest ću vam nekoliko ajeta iz kojihje jasno da je najtemeljitija i najlogičnija sloboda ona sloboda koju nudi vjera.
Ponuda mira i slobode sljedbenicima Knjige od strane Poslanika
U prvim danima svoga poslanstva, Muhammed, s.a.v.a., prenosi Božiju poruku sljedbenicim Knjige (Ehlu kitabijama): Reci: O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, gospodarima ne držimo!? (Ali Imran, 64.)
Dakle, poslanik ih poziva da se dogovore u vezi sa ideologijom koju treba utemeljiti na jedinstvenom svjetonazoru:
– Da se osim Boga nikome ne klanjamo
– Da idolopoklonstvo koje je sujevjerje, nelogično i protivno razumu jednostavno napustimo
– Da niko nikoga (od stvorenja) ne prihvati za svog gospodara ili posjednika
U vezi sa idejama i razgovorima i polemici između običnih ljudi, ili škola različitih mišljenja, ili filozofija ili bilo čega drugog o bilo kojoj temi u kojoj misao i izbor imaju određenu ulogu, usredotočilo se na takvu slobodu mišljenja da jednostavno nema mogućnosti da neko ponudi takvo što ili pak da predloži nešto bolje od toga: Obraduj robove Moje koji riječi s razumijevanjem slušaju i slijede najbolju; oni su oni koje je Allah uputio i oni posjeduju elbab tj. suštinu znanja. (Zumer, 18.)
U ovom i prethodnom, 17. ajetu ljudi se načelno dijele na dvije skupine. Prvoj pripadaju ljudi skloni zlu i slijeđenju ličnih strasti i nagona, koji kao takvi poznaju i priznaju jedino nasilje, kršenje zakona, gaženje ljudskih prava… Drugoj skupini pripadaju robovi Milostivog, tj. oni koji prihvataju Boga, koji su Mu se pokorili, oni su predstavljeni s jasnim svojstvima, odvojenih od robova zablude.
Njihove su osobine sljedeće:
Prvo: Oni slušaju riječi i govor da bi ih razumjeli.
Drugo: Oni imaju moć analiziranja onoga što su čuli i to čine na temelju prihvatljivih mjerila.
Treće: Oni biraju ono što je najbolje.
Dakle, prvo dobro slušaju šta se kazuje, šta se nudi, da bi razumjeli o čemu je riječ, a zatim ono što su čuli i što im je ponuđeno, analiziraju i porede na temelju logično i razumski prihvatljivih mjerila. Na kraju, između različitih stavova i mišljenja biraju najbolje od svih. Kur'an zaključuje da samo ovakvi ljudi imaju korist od Božije upute i ustrojstva Stvaranja. Ne samo da imaju korist, već da je ovaj metod pokazatelj da takvi ljudi imaju razum.
Razmislite samo, za međureligijski razgovor, za razmjenu ideja i mišljenja, za razgovor civilizacija, pa i za porodične razgovore, koji je to prijedlog logičniji, liberalniji i čovječniji?!
Islam je vjera logike i fitreta (nepatvorene ljudske prirode). Islam je vjera slobode i plemenitosti. Islam ne prihvata ništa drugo do naučan i ispravan govor, kao što savjetuje da se mimo toga ništa ne prihvata. Sa stanovišta vjerskih učenjaka i svjetskih poznavaoca religije, prihvatanje ili odbacivanje određenog mišljenja ili stava koje nije popraćeno logikom i dokazima, predstavlja izlazak iz okvira čovječnosti i ljudske prirode. Ovaj stav je imao i Ibn Sina.
Koja to škola mišljenja svojim sljedbenicima jasno i glasno kazuje da u slučaju kada nadjačaju svoga neprijatelja, koji se bio osilio i širio smutnju i nered, nemaju pravo izlaziti iz okvira pravednosti i poštenja u odnosu prema njima, jer u suprotnom i sami ulaze u krug kršitelja zakona i nasilnika i udaljuju se od pravde i pravednosti? Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže svijesti o Bogu. (Maide, 8.)
Koji je utemeljitelj ili vođa škole mišljenja, simpatizer sloboda, koji će svima savjetovati da riječi koje su u skladu sa istinom i realnošću prihvate čak i od neprijatelja, a ono što je lažno, neispravno i nelogično da ne prihvate, pa makar bilo rečeno od strane onih koji se nalaze u istini i koji su im prijatelji? Ove riječi pripadaju Isa, a.s., a njima se u islamskim hadisima daje velika važnost. Isa, a.s., savjetuje: “Budite kritičari govora” (sami sebe provjeravajte, šta prihvatate i iz kojih razloga). Niko, nijedna škola mišljenja, filozofija ili politika ne može ponuditi nešto logičnije, liberalnije od riječi da se istina primi i od onih koji su u zabludi i laži, ali da neistinu ne prihvatamo čak ni od onih koji su u istini.
Dakle, mjerilo svih prihvatanja i neprihvatanja je istina i ništa drugo. Ovakve stvari može reći i na njima istrajati jedino ona škola u kojoj ne postoji ni najmanja neistina i nelogičnost, a ovakvu školu može donijeti samo Onaj čije su znanje, moć i milost apsolutni i neograničeni. To nije niko drugi do Boga, a govornici tog Boga mogu biti samo oni ljudi koji su čisti od svih vrsta uprljanja i grijeha i koji su povezani sa svijetom gajba – to su Božiji poslanici i njihovi čisti nasljednici, a ne neko drugi.
To što kažete da vjera i ljubav prema Bogu trebaju biti na temelju slobodne volje je potpuno ispravno i odgovora vjeri. Međutim, vjera ovom ispravnom stavu dodaje nekoliko tačaka. Prvo, svaka ljubav treba biti ustanovljena na potpunoj obaviještenosti, u suprotnom moguće je da ljubav čovjeka odvede u zavedenost, i da ga baca iz krajnosti u krajnost. Drugo, ukoliko slobodan izbor ne bude utemeljen na logici, znanju i fitretu, moguće je da u prvi plan postavi strasti i lične koristi, i na taj način čovjeka odvuče od cilja. Treće, da cilj i rezultat ove ljubavi utemeljene na slobodnom izboru bude zbiljna sreća i vječni život zaljubljenog.
To što pitate: da li me to sada čini nemuslimanom ili griješnikom. Ne samo da vas vjerovanje u slobodu volje ne čini nemuslimanom ili griješnikom, štaviše ono vas približava islamu. Međutim, zbog toga što mislite kako u islamu nema slobode kao što je ima u liberalizmu, u vama nastaje osjećaj tolike oprečnosti s vjerom. Morate znati da najuzvišeniji oblik slobode, najhumaniji i u isto vrijeme najzakonitiji jeste onaj koji nudi islam. U mjeri u kojoj čovjek bude imao u sebi slobodarskog duha – koji je svakako logičan i na zdravim mjerilima – do te mjere je bliži islamu i njegovim naprednim zakonima.
Kada kažete: “Ja sam sekularist. Ali smatram da sekularna država treba biti prožeta religijskim duhom ili ako hoćete inspirisana vjerom.” moram vam kazati da je posrijedi oprečnost u mišljenju, koja je nastala ili zbog nedovoljnog poznavanja sekularističkih principa ili zbog nedovoljnog i neispravnog poznavanja vjere i duha vjere.
Što se tiče izlaska iz vjere, to se dešava ili inadom i tvrdoglavošću uz obavještenost i znanje. Upravo kao što se musliman može biti na dva načina. Jedan je po etnografskoj pripadnosti, kada čovjek slijedi određene uslove mjesta u kojem je rođen, oca, majku, zemlju i nasljedstvo. Drugi način kako se može biti musliman jeste putem logike, tj. da čovjek svoj svjetonazor i uvjerenja određuje na temelju logike i slobodnog izbora. Nevjerstvo također ima dvije vrste. Jedno je etnografsko nevjerstvo izraslo na temeljima slijepog slijeđenja, druga vrsta nevjerstva je ono što izrasta na inadu i suprostavljenosti istini koja se temelji na obaviještenosti.
Dakle, uopće se ne plašite misaonih strepnji, već hrabro idite naprijed i sigurno da ćete stići do rezultata. Kao što jedna istaknuta ličnost iz kruga važnih islamskih učenjaka, šehid Mutahari kaže: “Gdje god se islamu upućuje više prigovora, islam je na tom mjestu sjajniji nego drugdje, jer se na tom mjestu pristupa logičnim analizama u odgovoru na kritike i prigovore dok one u potpunosti ne budu otklonjene.”
Što se tiče vašeg stava u vezi iračkog problema i sukoba koji su gorka svakodnevnica, u kojem kažete da je najbolja solucija građanska sekularna država, moram vam ukazati na činjenicu da je vjerska vlast jedno, a vlast pod imenom vjere druga stvar. Ono što mi podržavamo i za što imamo argumente, to je vjerska vlast – ne vlast pod imenom vjere. Između ova dva oblika vlasti razlika je koliko od zemlje do neba. Kao što hazreti Ali kaže: “Nekada vjera bude zatočena u rukama zlih ljudi koji sebe nazivaju imenom vjere.” Zar ne mislite da su upravo svi problemi, sukobi, krvoprolića i neprijateljstva zbog nepoznavanja vjere? Gdje se u vjeri dozvoljavaju ubistva, teror, brutalnost, rušilaštvo? Gdje se u vjeri dozvoljava ubistvo, otimanje, sumanute akcije, ubijanje žena i djece?!
Zar nam Kur'an ne kaže: I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način – osim sa onima koji su nepravedni – i recite: “Mi vjerujemo u ono što je objavljeno nama i što je objavljeno vama, naš Bog i vaš Bog je isti, i Njemu se predajemo”? (Ankebut, 46.)
Ako je Božija naredba ovakva kakva jeste, šta onda reći o bratoubilaštvu i kakvu poruku ovaj ajet poručuje svim muslimanima? Jedino što možemo reći jeste činjenica da smo se udaljili od Kur'ana i njegove logike i u praksi se ne oslanjamo na kur'anska pravila.