Opća uputa
Vjerovanje u Objavu i Poslanstvo proizlazi iz jedne vrste shvatanja svijeta i čovjeka, tj. načela opće upute u cjelokupnom postojanju. Načelo opće upute je neophodnost tevhidskog, islamskog svjetonazora. Stoga, načelo Poslanstva predstavlja neophodnost ovog svjetonazora. Uzvišeni Bog, samim tim što je Nužnopostojeći po Svojoj biti, a Nužnopostojeći po biti znači Nužnopostojeći sa svakog stanovišta, apsolutni je Darivatelj, obilno daruje i ukazuje pažnju svim, različitim vrstama bića. Ova pažnja javlja se u mjeri koja je primjerena za određeno biće, onolika je koliko tom biću dostoji i upućuje ga u njegovom kretanju ka savršenstvu.
Ova uputa uključuje sva bića, počevši od najmanje čestice do najveće zvijezde, od najnižeg stepena mrtve materije do najuzvišenijih i najnaprednijih živih bića koje mi poznajemo – ljudi. Zbog toga, u Časnom Kur'anu riječ objava se koristi u vezi sa uputom čovjeka, ali i u vezi sa uputom nežive materije, biljaka i životinja. Ni jedno stvorenje na ovom svijetu nije jednoobrazno i ne stoji čvrsto na svom mjestu, naprotiv, svako stvorenje stalno mijenja stanište i položaj te se kreće prema nekom cilju.
Sa druge strane, svi znakovi ukazuju na činjenicu da jedna vrsta privlačnosti i želje za ostvarenjem cilja prema kojem se kreće, postoji u svakom stvorenju. Znači, bića tajanstvenom snagom, koja postoji u njihovim nutrinama, bivaju privučena vlastitim ciljevima. Upravo je to ona snaga koja se tumači izrazom Božija uputa. Časni Kur'an jezikom Musaa prenosi da je on svojevremeno rekao faraonu:
“Gospodar naš je Onaj Koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno.”
Naš svijet je svrsishodan svijet. Znači, u nutrini bića postoji privlačnost prema njegovom vlastitom savršenom cilju, a svrsishodnost je upravo Božija uputa.
Riječ objava upotrijebljena je više puta u Časnom Kur'anu. Oblik ove riječi i različiti slučajevi njene upotrebe, pokazuju da je Kur'an ne ograničava samo na čovjeka. Ona se smatra rasprostranjenom i potrebnom svim stvarima, ili u najmanju ruku živim bićima. Upravo zato, u vezi sa pčelom, upotrebljava se izraz objava, s tim da možemo govoriti o različitom stepenu objave i upute, a u skladu sa razinom usavršenosti bića.
Najuzvišeniji stepen Objave je upravo onaj koji se dostavlja poslanicima. Ova Objava je data na osnovu ljudske potrebe za Božijom uputom. Božija uputa sa jedne strane usmjerava ka cilju koji je iznad vidika osjetilnog i materijalnog, koje je – htjeli to ili ne – prolazno stanište čovjeku, a sa druge strane teži da zadovolji ljudsku potrebu za društvenim životom, u kojem je stalno potreban zakon koji Bog jamči.
Poslanici su poput prijemnika koji je ugrađen u tijelo čovječanstva. Poslanici su odabrani pojedinci koji imaju sposobnost primanja ove vrste obavijesti iz Skrivenog svijeta. Ovu sposobnost zna samo Bog i niko više. Časni Kur'an kaže:
“Pa, Allah najbolje zna kome će Poslanstvo Svoje dati!”
Iako je pojam objave van domena neposrednog osjetila i iskustva čovjeka, ipak se ova snaga, kao i mnoge druge snage, može spoznati putem njenih učinaka. Božija Objava ostavlja ogroman i čudesan trag na osobu koja nosi Objavu, tj. na poslanikovu ličnost. Uistinu ga čini potaknutim. To znači da potiče njegovu snagu i stvara u njemu potpuni prevrat. Ovaj prevrat se odvija u smjeru dobra, napretka i dobrobiti čovječanstva i istinski ga usmjerava, daje mu jedinstvenu odlučnost.
Historija ne bilježi odlučnost kakva je odlučnost poslanika i osoba koje su potaknute njihovim djelima.
Izvor: Murteza Muttahari, Uvod u islamski svjetonazor – Objava i Vjerovjesništvo, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2011., prevela sa perzijskog: Mediha Imamović