Usklađenost slobodne volje čovjeka s univerzalnošću Božije volje

Zabluda o neusklađenosti vladavine Božije volje s čovjekovom slobodnom voljom javila se zbog toga što su zagovornici determinizma umislili da Božija volja biva zamjena za čovjekovu volju i da ne ostaje prostora za primjenu čovjekove volje. Međutim, Božija volja je u jednom vertikalnom poretku, ponad čovjekove volje, a ne u vodoravnom poretku, pored čovjekove volje. Treba skrenuti pažnju na to da je čovjek izravni ili bliski činitelj svojih djela i njegova djela, koja čini izborom i slobodnom voljom, nastaju posredstvom njegove volje i izbora. Istovremeno, ne treba zanemariti da sami svijet postojanja i cijeli svijet kreacije, čiji su dio i čovjek i njegova volja, uspostavljeni Njegovom željom i htijenjem. To što u određeno vrijeme neka osoba vrši djelo “A”, Božijim htijenjem i željom osigurava se mogućnost izvršenja takvog djela i značenje ovih riječi nije primoranost osobe da izvrši djelo “A”, nego je značenje ovih riječi to da osoba ne bi uspjela izvršiti to djelo bez Božijeg htijenja i želje.

Drugim riječima, prihvatanje slobodne volje i toga da čovjek svojim izborom i voljom vrši neko djelo, nikada ne znači nezavisnost čovjeka i dominaciju njegove volje nad Božijom voljom. Tačno je da izbor i volja za izvršenje djela izravno pripada čovjeku, ali ako Bog ne želi i čovjeku ne da dozvolu i priliku, on neće uspjeti da izvrši to djelo. Opstanak i život osobe, njegova sposobnost da provodi volju i postojanje ostalih uvjeta, sve to ovisi o Božijem htijenju i dozvoli, ali ne znači da je Bog izravni vršilac tih djela i Njegova volja nikada ne zamjenjuje volju osobe.

Allame Tabatabai o ovoj temi piše: “Vezanost Božije volje za djelo ili bilo šta drugo ide uz očuvanje svih egzistencijalnih statusa i svojstava te stvari; kao što je odnos tog djela s njegovim uzrocima i svim uvjetima njegove egzistencije. Drugim riječima, ako se Božija volja bude odnosila na ostvarivanje djela neke osobe, to ostvarivanje nije apsolutno. Pošto je to djelo izvršeno slobodnom voljom određenog vršioca u određeno vrijeme i mjesto, to je bilo u skladu s Božijom voljom. Tajna greške determinista jeste što ne prave razliku između dvije volje u vertikalnom poretku sa dvije volje u vodoravnom poretku. Između dvije volje u vodoravnom poretku dolazi do sukoba i primjena jedne od njih pobija i eliminiše drugu volju.ˮ (El-Mīzān fī tefsīri-l-Qur’ān, tom 1, str. 99.)

Značajno je napomenuti da ono što je navedeno u ajetima i predajama o prethođenju Božije volje čovjekovoj volji i o ulozi Njegovog htijenja u uputi i zabludi ljudi ustvari predstavlja primjer jednoboštva u djelovanju. Časni Kur’an u mnogim ajetima ističe jednoboštvo u djelovanju i, osim što se stvari kao što su donošenje Objave, uzimanje duša ljudima i zagovor pripisuju izravnim izvršiocima ovih djela, sve ove stvari tretiraju se kao Božije djelo, što je zasnovano na jednoboštvu u djelovanju. Značenje jednoboštva u djelovanju (tewhid efa’li) jeste to da nijedno stvorenje u svojim djelovanjima i poslovima nije nezavisno, nego je pod vlašću i obdržavanju Uzvišenog Boga. Ako neko biće unatoč Božijem htijenju i volji bude u stanju da učini nešto, time će u stvarnosti njegova moć i vlast biti ograničeni i uvjetovani, dok Bog posjeduje apsolutnu moć.

Prema tome, kada se kaže da su sve upute, vjerovanja, zablude i volje prema htijenju i volji Uzvišenog Boga, to ne znači negiranje čovjekove volje, nego je namjera da se ukaže na dominaciju i vlast Božije volje nad svim voljama, a između nepostojanja volje i njene ograničenosti u okviru Božije volje, postoji velika razlika. U prvom slučaju, u osnovi ne postoji nikakva volja, a u drugom slučaju volja postoji iako je ograničena i ne može nadvladati Božiju volju, nego ono što Bog hoće i on hoće (stvaralački), i ono što je on htio bilo je i Božije htijenje.

Izvor: Ahmad Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija “Mulla Sadra”u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1439/2018, str. 138-140.