Kur’ansko gledište o odnosu načela uzročnosti s tevhidom u djelovanju

Pod uzrokom se obično, u svakodnevnom jeziku, misli na ono značenje koje ukazuje na cilj i namjeru subjekta. Tačnije, u svakodnevnom govoru uzrokom nazivaju finalni uzrok i kaže se: “Šta si namjeravao time što si ovo uradio?” To znači: “Šta je bio motiv i cilj tvog djela?” Ali, u filozofskoj terminologiji riječ uzrok ima mnogo šire značenje. U samoj filozofiji koristi se u dva stručna značenja i utvrđeno je nekoliko vrsta uzročnosti.

Odnos ova dva stručna značenja u filozofiji je odnos nadređenog i podređenog pojma. To znači da je jedan termin uopćen, dok je drugi specifičan. Pod uzrokom u općem značenju misli se na ono od čega zavisi druga pojava, bez obzira na vrstu zavisnosti. Pisanje pisma zavisi od pisca. Dakle, ruka pisca je uzrok, a to nije isto što i njegova duhovna i misaona ličnost. On treba imati tjelesni instrument koji također mora biti zdrav. Njegovi mišići i nervi moraju biti zdravi. Oni su također uvjet da bi neko pisao i nazivaju se uzrokom. Osim njih, onaj koji piše ima također potrebu za papirom, mastilom i perom i svako od njih također se naziva uzrokom jer se bez pera, papira i mastila ne može pisati te se pisanje oslanja na sve to. Dakle, sve nabrojano je uzrok u nekom općem značenju. Naravno, primjećujemo da se u specifičnom značenju čak i u svakodnevnoj upotrebi ovi činioci ne nazivaju uzrokom. Ali u općem filozofskom značenju svaki se činilac na kojeg se oslanja neki drugi činilac naziva uzrokom. Dakle, s filozofskog su aspekta papir, pero, mastilo i drugi predmeti dijelovi uzroka pisanja.

Imamo, također, i specifično značenje koje podrazumijeva činitelja. To znači da podrazumijeva ono biće koje dovodi neko drugo biće u postojanje, makar se oslanjalo i na druge činioce, ali je stvaralac jedan, onako kako je u primjeru pisanja onaj koji piše čovjek, iako piscu treba i papir, i pero, i tinta.

Ipak, oni se ovdje ne nazivaju uzrokom jer oni ne pišu. Ovdje je uzrok isto što i činitelj, to je specifično značenje. U skladu s ranijim značenjem (opće značenje), termin uzrok obuhvatao je i činitelja, ali se nije odnosio isključivo na njega. Prema ovom značenju, termin uzrok odnosi se isključivo na činitelja. Ovo je objašnjenje značenja uzroka. Kad je riječ o uzročnosti, to je izvedena imenica iz riječi uzrok, što znači biti uzrokom. Načelo uzročnosti podrazumijeva načelo utjecaja jedne pojave na nastanak neke druge pojave u njenom općem značenju ili postojanje subjekta (činitelja) jedne pojave u njenom specifičnom značenju.

Nameće se pitanje prihvata li Kur’an načelo uzročnosti, i ako prihvata, kakav je odnos načela uzročnosti s tevhidom u djelovanju. Može li prihvatiti i tevhid u djelovanju i načelo uzročnosti? Ili jedno treba prihvatiti, a drugo odbaciti? Ako uzmemo u obzir načelo uzročnosti u njegovom općem značenju, to jest apsolutno oslanjanje nečega na nešto drugo, onda trebamo razmotriti vrste uzroka u postojećem svijetu i vidjeti da li ih Kur’an sve prihvata ili ne. U odgovoru na ova pitanja reći ćemo sljedeće: uzrok koji podrazumijeva da jedna pojava ima svoga činitelja ne samo da je prihvaćen od Kur’ana nego se načelo tevhida u djelovanju zasniva upravo na tome, i dokazi postojanja Boga zasnivaju se na načelu uzročnosti. Poznati dokaz, koji se ponekad iznosi za dokazivanje postojanja Boga kao Uzroka svih uzroka, zasniva se na prihvatanju uzročnosti. Kad kažemo da je Bog zbiljski subjekt svih djela i stvoritelj svih pojava, to znači da Boga predstavljamo kao činitelja.

Dakle, onako kako u posebnom filozofskom značenju kažemo za Njega da je činitelj, to jest Bog je uzrok svih pojava, tako i sve pojave imaju potrebu za njim. Ovo je isto značenje kao i značenje tevhida u djelovanju i nema nikakve oprečnosti s tevhidom. Ali kako je u njegovom općem značenju? To jest, šta je s raznim vrstama činilaca i raznim vrstama uzroka? Naime, šta je sa djelatnim uzrocima koji nisu darovatelji egzistencije, to jest koji su poput graditelja u nastanku građevine, pisca u odnosu na pisanje, ili poput prirodnih uzroka u odnosu na nastanak prirodnih pojava gdje su, naprimjer, voda i zrak uzrok nastanka biljaka? Prihvata li Kur’an ovo? Odgovor je da Kur’an ne samo da prihvata sve vrste uzročnosti koje mi poznajemo nego prihvata i potvrđuje na najširi mogući način i druge vrste uzroka koje mi ne poznajemo u zbilji načela uzročnosti. Bog je potvrdio druge vrste utjecaja i uzročnosti u Kur’anu, čak i više od onoga što mi govorimo o uzročnom odnosu među postojećim pojavama, tako da sami ne bismo znali za njih niti ih razumjeli da nije bilo kur’anskog upućivanja. Da bismo dokazali ovu tvrdnju, potrebno je navesti neke ajete Kur’ana časnog (minimalno jedan ajet za svaku vrstu uzročnosti o kojoj se govori u Kur’anu). Među raznim uzročnostima koje su spomenute u Kur’anu je i ona koju u filozofskoj terminologiji nazivaju materijalnom uzročnošću. Materijalna uzročnost u filozofskom izražaju podrazumijeva da svaka pojava u svijetu nastaje obično transformiranjem neke druge pojave. To znači da je svako biće koje zamislimo na ovom svijetu prije bilo nešto drugo i da se pod utjecajem promjene i transformacije pretvorilo u nešto novo. Naprimjer, zemlja je ranije bila planina i malo pomalo, pod utjecajem vjetra, kiše i Sunca, pretvorila se u zemlju. Kasnije se zemlja pretvorila u biljku, biljka u životinju, a životinjama se hrani čovjek i one se pretvaraju u čovjeka. Naše je tijelo ranije bilo neko drugo biće. Jedan njegov dio bio je meso životinja, drugi dio bio je jestivo bilje, a dio su bili minerali. Koju god pojavu u svijetu da spomenemo, ona je ranije bila nešto drugo. U filozofskom izražaju ta ranija pojava naziva se materijalnim uzrokom.

Ustvari, jedan dio te ranije pojave sad postoji i uspostavljeno je, na izvjestan način, jedinstvo između prethodne i sljedeće pojave/bića pa mi kažemo: “Ovo je ono što je jučer bilo biljka.” Između sadašnjih bića i ranijih pojava postoji neka sličnost. Zato tu raniju pojavu, na osnovu uvjerenja da se naredna pojava na nju naslanja, nazivamo materijalnim uzrokom. Znači da se sama ta ranija pojava ujedinjuje s narednom pojavom i ta je sličnost specifičnost materijalnog uzroka. Da li Kur’an ovo prihvata? Da, Kur’an mnogo puta ponavlja u vezi s nekim pojavama da su one nastale od drugih pojava ili da su neke pojave nastale od nekih drugih. To znači da je nešto materijalni uzrok nečeg drugog. Spomenut ćemo jedan jasan primjer od mnogih primjera u kojima se navode ovi materijalni uzroci u Kur’anu. Ovo nebo koje mi danas vidimo u ovom obliku je, prema Kur’anu, ranije bilo pojava koja se naziva dim (duhan ‒ دخان ) i možda se može reći da riječ duhan govori o istom pojmu koji mi danas u nauci nazivamo gasom. Znači da se hoće reći da je cijeli ovaj svijet nekad bio u gasovitom stanju. U časnom ajetu kaže se:

ثُمَّ اسْتَوَىٰ إِلَى السَّمَاءِ وَهِيَ دُخَانٌ

Potom se Nebu usmjerio, a ono je bilo maglina (gas)…[1]

Prema tome, sa stanovišta Kur’ana, materija ovog svijeta je gas. Prijevod ovog ajeta je sljedeći: Potom se Nebu usmjerio, dok je ono bilo maglina, dok je bilo dim (spominje se stvaranje Neba i Zemlje). Tad je Nebo bilo u gasovitom stanju. O živim bićima Kur’an kaže:

وَجَعَلْنَا مِنَ الْمَاءِ كُلَّ شَيْءٍ حَيٍّ

I da Mi od vode sve živo stvaramo…[2]

Dakle, voda spram živih bića ima materijalnu uzročnost. Sigurno je da dio tijela živih bića mora biti voda. Ovo je primjer prihvatanja načela materijalne uzročnosti u postojećem svijetu. A kad je riječ o stvaranju čovjeka, Kur’an opetovano govori da je on stvoren od zemlje. Postoji mnogo ajeta koji govore o načinu stvaranja čovjeka, a koji kažu da je stvoren od ilovače. Navodimo jedan od njih:

إِنَّا خَلَقْنَاهُم مِّن طِينٍ لَّازِبٍ 

Njih stvaramo od ljepljive ilovače.[3]

Rekli smo da Kur’an širi krug uzročnosti, to jest da spominje nešto što mi ne vidimo i što nam nije opipljivo. Da Kur’an o tome nije govorio, mi s tim ne bismo bili upoznati i o odnosu uzročnosti u tome ne bismo ništa znali. Takav primjer je stvaranje džina. Kur’an džina smatra zbiljskim bićem koje je kao i čovjek stvoreno od prijašnje materije. Kur’an kaže da su džini stvoreni od vatre:

وَالْجَانَّ خَلَقْنَاهُ مِن قَبْلُ مِن نَّارِ السَّمُومِ 

A još prije smo stvorili džine od vatre užarene.[4]

Ovo je vrsta materijalne uzročnosti kod koje sama pojava prethodi drugoj pojavi, zatim je s njom ujedinjena i izvor je njena nastanka. Dakle, ovo je prihvaćeno. Na višoj su razini djelatni uzroci i to s različitim bićima, od kojih nam neka nisu poznata, kakav je svijet meleka. Da Kur’an nije o njima govorio, mi ne bismo znali za njihovo postojanje, a kamoli načine njihovog djelovanja. To su načini djelovanja koje Bog potvrđuje i pripisuje ih melekima. Ukratko, po Kur’anu, meleki imaju dva načina posredničkog djelovanja. Jedno je poslanje u stvaralačkim pitanjima, a drugo je poslanje u zakonodavnim pitanjima. Znači da nekad obavljaju stvaralačka djela i posrednici su u njihovom ozbiljenju, a nekad dostavljaju Božiju poruku vjerovjesnicima. Prvo nazivamo stvaralačkim poslanjem i stvaralačkim posredništvom, a drugo zakonodavnim posredništvom ili poslanjem. Za svako od njih navest ćemo po primjer. Bog općenito spominje načelo poslanja u vezi s melekima koje možda obuhvata oba njihova poslanja. U prvom ajetu sure Fatir kaže se:

جَاعِلِ الْمَلَائِكَةِ رُسُلًا 

Čini meleke izaslanicima…[5]

Sura Fatir također se naziva i sura Meleki. Bog meleke naziva svojim izaslanicima, a njihov posao poslanjem i, u drugom značenju, posredništvom. Navest ćemo jedan primjer izaslaničkih poslova koje obavljaju meleki ili bića poput meleka u stvaralačkim djelima. Kur’an je spomenuo priču o hazreti Merjemi nekoliko puta i objasnio način stvaranja hazreti Isaa, mir s njim, koji nije imao oca. Ono što se odnosi na ovu temu jeste rečenica iz sure Merjem: “Mi smo poslali Duh koji je bio veliki melek Merjemi”, ili, prema nekim tumačenjima iz predaja, stvorenje veće od meleka ( Mi smo joj poslali naš Duh) – Duh povezan s Nama i on je jedno stvorenje.

فَتَمَثَّلَ لَهَا بَشَرًا سَوِيًّا 

On joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca.[6]

Je li taj Duh melek Džibril, neko drugo stvorenje ili neki drugi melek, to nije predmet naše pažnje i pošto nije rečeno ko je Duh, mi ćemo se zadovoljiti istim izrazom (naravno, hazreti Džibrilu se također pripisuje naziv Duh ili Povjerljivi Duh / Ruhul-emin). “Mi smo poslali ovog Duha, ovaj se Duhobznanio hazreti Merjemi u obliku čovjeka”. Jedno od posebnih svojstava meleka je da se mogu prikazati u obliku čovjeka. On joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca. Hazreti Merjema je u posebnoj odaji za ibadet bila zauzeta molitvom. U tim vremenima oko Bejtul-Mukadesa pravili su odaje i neki su se u tim odajama osamljivali i posvećivali ibadetu. Vidjevši meleka, hazreti Merjema se uplašila da, ne daj Bože, ima lošu namjeru.

قَالَتْ إِنِّي أَعُوذُ بِالرَّحْمَـٰنِ مِنكَ إِن كُنتَ تَقِيًّا

Reče ona: “Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!”[7]

Ako si svjestan Boga, ja se utječem Njemu, to jest ne dao Bog da imaš lošu namjeru. Ovaj Božiji melek joj odgovara:

 قَالَ إِنَّمَا أَنَا رَسُولُ رَبِّكِ لِأَهَبَ لَكِ غُلَامًا زَكِيًّا

A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga – reče on – da ti poklonim dječaka čista![8]

“Ja sam izaslanik tvoga Gospodara, moja je misija da ti poklonim dječaka.” Dakle, melek može pokloniti dječaka. Ovo je djelo koje se obavilo posredstvom njega i Merjemi je dat hazreti Isaa. Kasnije je hazreti Merjem osjetila da u njenoj maternici raste dijete. Ovo je bilo stvaralačko poslanje. On kaže: “Ja sam izaslanik tvoga Gospodara.” “Ja sam njegov vjesnik, ali je moje poslanje da ti dadnem čistog dječaka.” Ovo je jedan način djelovanja i utjecaja da Duh u svijetu stvara čovjeka, naravno uz dopuštenje Božije i uz zadaću koja mu je dodijeljena od Boga. Da Kur’an nije govorio o ovome, mi ne bismo mogli potvrditi da postoji jedno biće koje se naziva Duh i da može imati ovakav utjecaj u svijetu. Istovremeno, vjeruje se da šejtani također imaju utjecaj i znamo za šejtansko došaptavanje ljudima:

مِن شَرِّ الْوَسْوَاسِ الْخَنَّاسِ الَّذِي يُوَسْوِسُ فِي صُدُورِ النَّاسِ

Od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi.[9]

Ovo je također vrsta utjecaja koje šejtani nasilnici imaju na ljude. Oni unose zle misli u ljudski um, odvlače ih i pozivaju u grijeh. Kur’an govori o šejtanskom djelovanju, njegovom došaptavanju i pozivanju na zlo. Da Kur’an o tome nije govorio, mi o tome ne bismo imali znanje. Ljudi u našem svijetu imaju razne vrste aktivnosti i mi se nećemo baviti svima. Prema tome, objasnit ćemo jedan ajet koji se odnosi na čovjekovo djelovanje i izdvojit ćemo, također, ajet koji rješava problem dva činitelja za jedno djelo. Mnoga druga pitanja također su rješiva na osnovu značenja ovog ajeta. Jedna od tema kojima se taj ajet bavi odnosi se na našu raspravu. Bog govori vjernicima da ratuju s nevjernicima da bi ih On njihovim rukama kaznio:

قَاتِلُوهُمْ يُعَذِّبْهُمُ اللَّـهُ بِأَيْدِيكُمْ وَيُخْزِهِمْ

Borite se protiv njih! Allah će ih rukama vašim kazniti i poniziti…[10]

Brojne teme proizlaze iz ove kratke kur’anske rečenice. Njih ćemo ostaviti za neku drugu priliku. Ovdje se potvrđuje čovjekovo činilaštvo u ubijanju mnogobožaca i njihovom uništenju i porazu jer se vjernicima poručuje da trebaju ratovati s mnogobošcima i poraziti ih. Znači da vjernici djeluju, dok je istovremeno uništavanje nevjernika rukama vjernika Božija kazna za nevjernike.

Vi ste oni koji su ih ubili, ali ih Bog vašom rukom kažnjava. Ovo je upravo ono vertikalno djelovanje o kojem smo ranije govorili. Znači da se radi o Božijem djelovanju i Božijem kažnjavanju, a također i o našem kažnjavanju. Jedno je na višoj i daljoj razini, a drugo je na nižoj i bližoj razini. Dakle, možemo reći da je čovjek neposredni činitelj ili bliži činitelj, a Bog dalji činitelj, iako izraz nije baš odgovarajući. U svakom slučaju, prihvaćeno je da je čovjek činitelj, to jest da čovjek ratuje, dok je istovremeno potvrđeno Božije činilaštvo, koje je u vertikalnoj hijerarhiji iznad tog činitelja. Dakle, može se reći da je Bog kaznio nevjernike i mnogobošce rukama vjernika i može se reći da su vjernici jurnuli na nevjernike i uništili ih. Istinito je i djelovanje vjernika i djelovanje Božije, ali se ono dešava na dvije razine. Bog utječe na uzročnost Kur’ana u upućivanju ljudskih srca. Ovdje se potvrđuju oba djelovanja tako što vertikalno slijede jedno nakon drugog. Obratite pažnju na ajet sure El-Maide:

قَدْ جَاءَكُم مِّنَ اللَّـهِ نُورٌ وَكِتَابٌ مُّبِينٌ يَهْدِي بِهِ اللَّـهُ مَنِ اتَّبَعَ رِضْوَانَهُ سُبُلَ السَّلَامِ

Zaista vam od Allaha dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upućuje na puteve mira one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo…[11]

Od Boga vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, Bog tom svjetlošću upućuje srca onih koji slijede zadovoljstvo Božije. Kur’an je upućivač, ali ko će i pod kojim uvjetima biti obuhvaćen ovom Božijom uputom? Prvi je uvjet da srce želi steći Božije zadovoljstvo. Dakle, Kur’an je posrednik i sredstvo upute. Može se reći da je Kur’an i upućivač i da Bog posredstvom Kur’ana upućuje. Znači da postoje dvije vrste djelovanja koja su vertikalno jedno nakon drugog među vrstama uzročnosti objašnjenim u Kur’anu, i da Bog nije o tome govorio, mi ne bismo mogli pravilno razumjeti zbilju toga, to jest odnosa između ljudskog djelovanja i pojave izopačenosti i nedaća na Zemlji. Naravno, možemo do izvjesne mjere razumjeti da neka loša djela i neki zločini uzrokuju izopačenost, kakvi su zločini nasilničkih režima koji uzrokuju izopačenost u društvu, što je poznato i to svi razumiju. Ali u vidu općeg poretka, svako loše djelo koje čovjek učini uzrokovat će zlo u ovom svijetu i donijet će neki poremećaj. Poremećaji na Zemlji posljedica su čovjekovog lošeg djelovanja. Kur’an u suri Er-Rum kaže:

ظَهَرَ الْفَسَادُ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ بِمَا كَسَبَتْ أَيْدِي النَّاسِ

Zbog onoga što ljudi rade pojavio se nered i na kopnu i na moru...[12]

Poremećaji na kopnu i moru posljedica su djelovanja ljudi. Uzročnik ovog poremećaja je čovjek u slučaju da čini loša djela. Dakle, uzrok nastanka poremećaja potvrđen je Kur’anom i ovo je također jedna vrsta uzročnosti. Ponekad je djelovanje nekih ljudi uzrok nastanka posebnog pravila koje Bog propisuje ljudima. Neki zakoni propisani prijašnjim narodima su strogi i neka vrsta kazne za njihova druga djela. Postoji primjer u vezi s Beni Israilom. Bog je mnogo toga zabranio narodu Beni Israila jer su činili loša djela i to je jedno Božije iskušenje. Iz ovih ajeta, također, možemo mnogo toga zaključiti. Ponekad su neki Božiji zakoni u vezi s nekim narodom bili teški do granice neizdrživosti. Ove bi ih kazne snalazile kao posljedica samih njihovih loših djela i Bog ih je za kaznu stavljao pod zakonski pritisak.

فَبِظُلْمٍ مِّنَ الَّذِينَ هَادُوا حَرَّمْنَا عَلَيْهِمْ طَيِّبَاتٍ أُحِلَّتْ لَهُمْ

I zbog nasilja jevreja Mi smo im neka lijepa jela zabranili koja su im bila dozvoljena…[13]

Dakle, čovjekova djela mogu čak utjecati na Božije zakone. Ovo je također jedna vrsta utjecaja. Postoje i druge vrste uzročnosti u pogledu čovjeka koje su nam nepoznate, a to je utjecaj čovjekovih dobrih djela na blagoslovljenost zemlje i neba. Ovo je zbilja koju Kur’an naglašava, a koja bi nam bila potpuno nespoznatljiva da se nismo upoznali s Kur’anom.

وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْقُرَىٰ آمَنُوا وَاتَّقَوْا لَفَتَحْنَا عَلَيْهِم بَرَكَاتٍ مِّنَ السَّمَاءِ وَالْأَرْضِ

A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i bili svjesni Boga, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali…[14]

Da su stanovnici gradova i naselja vjerovali u Boga i bili svjesni Boga, Mi bismo im, bez sumnje, otvorili blagoslove nebesa i Zemlje i vrata milosti. Odmah zatim kaže: “Ali oni nisu vjerovali i išli su putem izopačenosti. Mi smo im zato spustili nevolje”. Naravno, ranije smo objasnili loše posljedice ljudskih djela: Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru. Dakle, čovjekova loša djela uzrokuju nered, a njegova dobra djela uzrokuju blagoslove na Zemlji, odnosno ti se blagoslovi spuštaju pod utjecajem ljudskih dobrih djela. Sljedeća vrsta uzročnosti je uzročnost između čovjekovih djela i njihovih duhovnih učinaka. U prethodnom ajetu govorili smo o utjecaju dobrih djela na materijalne blagodati, a ovdje ćemo govoriti o odnosu čovjekovih dobrih djela u duhovnim učincima, odnosno dobru koje je posljedica toga i koje se vraća samom čovjeku:

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ يَهْدِيهِمْ رَبُّهُم بِإِيمَانِهِمْ ۖ تَجْرِي مِن تَحْتِهِمُ الْأَنْهَارُ فِي جَنَّاتِ النَّعِيمِ

Doista će one koji vjeruju i čine dobra djela Gospodar njihov vjerom njihovom Pravom putu uputiti...[15]

 One koji vjeruju i budu činili dobra djela Bog će posredstvom njihovog vjerovanja uputiti, ili će ih Bog učvrstiti u tom vjerovanju. Znači, postoji vrsta božanske upute koja je u vezi s čovjekovim vjerovanjem i činjenjem dobrih djela. Ako neko ima vjeru i dobro djelo, Bog će mu dati istinsku uputu, nešto će razumjeti, zadobit će prosvijetljenost koju drugi ne razumiju. Dakle, upravo njegova vjera i dobro djelo postaju izvor upute i svjetlost od Boga i on će tu svjetlost i to znanje moći koristiti. Ovo je, također, jedan od utjecaja. To je utjecaj u duhovnoj i srčanoj sferi. Glede odnosa između čovjekovih djela i onosvjetskih pojava, što nama nikad nije bilo spoznatljivo pa ni sada ne možemo na pravi način razumjeti zbilju tog odnosa, Kur’an kaže da će i najsitnije djelo koje učinimo na ovom svijetu imati neku posljedicu na budućem svijetu.

Nijedno djelo neće biti bez posljedice na budućem svijetu. Koji utjecaj je veći od toga da će jedna privremena i ograničena pojava imati vječni i neprolazni učinak. Mi nemamo nikakvo znanje o toj vrsti uzročnosti, ali je Kur’an također potvrđuje. Ima mnogo ajeta koji govore o ovoj temi. Spomenut ćemo jedan:

إِنِّي جَزَيْتُهُمُ الْيَوْمَ بِمَا صَبَرُوا أَنَّهُمْ هُمُ الْفَائِزُونَ

Doista sam ih Ja danas nagradio za ono što su trpjeli. Zbilja, oni su pravi pobjednici.[16]

To su oni koji su bili strpljivi na ovom svijetu. Događaji na ovom svijetu nisu ih uzdrmali i odvratili od Puta istine. Na Sudnjem danu Bog će im dati nagradu, a ta nagrada znači da će oni biti sretni. Oni su pobjednici. Pobjeda i sreća pripadaju onima koji su na ovom svijetu bili strpljivi. Do sada smo se upoznali s primjerima raznih vrsta uzročnosti sa stanovišta Kur’ana, bilo da se radi o onima među prirodnim pojavama, pojavama između živih bića ili pojavama koje se dešavaju u svijetu natprirodnog. Ovim su primjerima dokazane tvrdnje koje smo iznijeli, što znači da Kur’an potvrđuje načelo uzročnosti u opsegu širem od onoga za koji mi znamo. Čak je uspostavljena uzročnost između malih djela koja mi činimo na ovom svijetu i njihovih ishoda i vječnih nagrada. Vi u jednom trenutku sijete sjeme, ali nikne drvo koje će zauvijek biti zeleno. Dakle, načelo uzročnosti nipošto nije negirano u Kur’anu. Prema tome, kako treba prihvatiti i tevhid u djelovanju i načelo uzročnosti? To je jedan vertikalan odnos. Dva djelovanja slijede vertikalno jedno iznad drugog. Ne radi se o uporednom djelovanju u kojem nekoliko osoba zajedno formira jednu cjelinu i ne radi se o zamjenskom djelovanju koje se odvija s ovim ili s onim, već se radi o dva činitelja i to tako da djeluje i ovaj i onaj. Samo što je svaki od njih na posebnoj razini. To je dakle u izvjesnoj mjeri objašnjeno.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] Fussilet, 11.

[2] El-Enbijā’, 30.

[3] Es-Sāffāt, 11.

[4] El-Hidžr, 27.

[5] Fātir, 1.

[6] Merjem, 17.

[7] Merjem, 18.

[8] Merjem, 19.

[9] En-Nās, 4-5.

[10] Et-Tevbe, 14.

[11] El-Mā’ide, 15, 16.

[12] Er-Rūm, 41

[13] En-Nisa’, 160.

[14] El-A’rāf, 96.

[15] Jūnus, 9.

[16] El-Mu’minun, 111