Racionalna argumentacija o tevhidu

Je li tevhid (čija je najmanja potrebna mjera objašnjena) u Kur’anu dokazan, ili ga Kur’an spominje samo kao neupitnost koju treba prihvatiti, a da su ljudi obavezni sami pronaći dokaz za njega? Odgovor je da su u samom Kur’anu spomenuti neki argumenti i ovi argumenti očigledno imaju logičku potporu i zasnovani su na deduktivnoj metodi koju u ovakvim slučajevima treba koristiti. Postoji ajet u suri El-Enbijā’ u kojem se kaže:

لَوْ كَانَ فِيهِمَا آلِهَةٌ إِلَّا اللَّـهُ لَفَسَدَتَا

Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.[1]

Jasno je da je ovo vid argumentacije i u logičkoj terminologiji to je jedna rastavljena dedukcija. Oni koji su upoznati s logikom znaju da postoje dva oblika dedukcije: rastavljena i povezana dedukcija. Kod rastavljene dedukcije obznanjuje se nužna veza između dva pojma ili pojave, zatim se jedno od to dvoje potvrđuje ili negira i ima posebne oblike koji su spomenuti u knjigama o logici. Naprimjer: “Ako Sunce izađe, svanut će dan.” Zatim se kaže: “Dan je svanuo”, pa je zaključak: “Dakle, Sunce je izašlo.” Ili kažu: “Dan nije svanuo”, pa je zaključak: “Dakle, Sunce nije izašlo.” Ovo je uobičajeni primjer koji navode u knjigama o logici. Ovdje je također spomenuta nužna veza između brojnosti bogova i urušavanja Nebesa i Zemlje. Da je postojalo mnoštvo bogova, poremetila bi se Nebesa i Zemlja, kao u primjeru: “Ako izađe Sunce, svanut će dan”, i više ništa nije spomenuto: šta se desilo s Nebesima i Zemljom i postoji li više bogova. Također, rječnikom logike kazano, ovdje je jedan dio dedukcije skriven ili obuhvaćen. Dedukcija obično sadrži dvije premise. Ponekad kad se spominje jedna premisa, onda se druga premisa sama javlja u umu i nema potrebe ni da se spominje. Za nju se kaže da je obuhvaćena, dakle zamršena je ili skrivena, odnosno neizrečena (ostala je u namjeri). Ovdje također nije spomenut izuzetak u govoru, to jest, trebalo je reći: “Ali, ni Nebesa ni Zemlja nisu se poremetili” , a zatim izvesti zaključak: “I nema im drugih bogova osim Allaha”. No, to je jasno i mi vidimo da su Nebesa i Zemlja ostali na svome mjestu. Nije više potrebno kazati da se Nebesa i Zemlja nisu poremetili i nije spomenut zaključak, jer je zaključak prethodno spomenut u vidu tvrdnje. Dakle, ova argumentacija je u potpunosti logička i zasniva se na načelima deduktivne metode. Ono što je važno jeste objašnjenje nužne veze, to jest potrebno je razjasniti šta se podrazumijeva pod time “da je bilo nekoliko bogova, Nebesa i Zemlja bi se poremetili”. Duh govora je upravo ovdje jer, inače, jasno je da se svijet nije poremetio. Ako se dokaže ova nužna veza, zaključak će biti da svijet nema više od jednog Boga. Sav smisao počiva na pitanju na čemu se zasniva ova nužna veza. Kako to da bi se svijet poremetio ako bi bilo nekoliko bogova? Tumači različito objašnjavaju ovu nužnu vezu. Može se reći da se ova objašnjenja razvrstavaju na nekoliko razina: na jednoj su prosta i prilično uopćena objašnjenja, dok drugim dvjema razinama pripadaju stručna i precizna objašnjenja.

Na općoj razini objašnjava se da je za upravljanje jednom institucijom, društvom, skupinom ili organizacijom potrebno jedinstveno ustrojstvo. Jedinstven poredak je nužan jer će se, inače, ta institucija raspasti. Ako u porodici dvije osobe hoće da upravljaju, ta će se porodica raspasti. Ako u jednom selu budu postojala dvojica seoskih starješina, situacija će se pogoršati. Pa kako je onda moguće da u ovakvom veličanstvenom svijetu bude nekoliko bogova vladara koji će njime upravljati? Ovo je dakle opće objašnjenje, što znači da mu nedostaje logička preciznost. O ovom objašnjenju može se raspravljati iz stručnog aspekta. Međutim, druga dva objašnjenja su stručna i zasnivaju se na preciznim filozofskim načelima. Jedno je ono koje su izabrali neki tumači s filozofskim sklonostima, jer se u filozofskim knjigama navodi jedan dokaz za tevhid koji nazivaju dokazom inkompatibilnosti. Oni koji su imali filozofsku sklonost usklađivali su ovaj ajet upravo s tim dokazom inkompatibilnosti i, da bi postao jasan i precizan njegov logički oblik, navodili su uvodne premise, od kojih je svaka jedno filozofsko načelo. [2] Zaključak koji se izvodi iz dokaza inkompatibilnosti, iznesen sažeto, bio bi da dva uzroka ne mogu nezavisno biti učinkoviti za nastanak jedne posljedice. Ako tako budu učestvovali, svaki od njih stvorit će jedan dio posljedice. Dakle, ta je posljedica, ustvari, sinteza dviju pojava. Jedan uzrok stvara jedan dio posljedice, a drugi uzrok drugi dio posljedice. Ovdje postoji mnogo uvodnih objašnjenja i ako bismo željeli da ih navedemo, udaljili bismo se od svoje metode i cilja. Zato ćemo kazati da se na osnovu tih uvodnih objašnjenja dolazi do zaključka da svijet ne može imati dva boga. Jer, nemoguće je da svijet nastane sa dva bića koja su nužna egzistencija, a bivanje nužnom egzistencijom zahtijeva da iz svih aspekata ona bude nužna egzistencija: “Nužna Egzistencija po biti je Nužna Egzistencija iz svih aspekata.” U skladu s ovim dokazom, u govoru je spomenuta jedna apsurdna konsekvenca. U onom poznatom primjeru kazali smo: “Ako Sunce izađe, svanut će dan.” Ponekad kažemo: “Ali, Sunce nije izašlo, dakle dan nije svanuo.” Ponekad kažemo: “Ali, dan nije svanuo, dakle Sunce nije izašlo.” Za ovaj drugi izraz kažu da je “pogrešna konsekvenca”. Znači da je prvi sud sastavljen iz dva dijela, od kojih je jedan uvodna premisa, a drugi je konsekvenca: “Ako Sunce bude izašlo (uvodna premisa), svanut će dan (konsekvenca).” Ako je konsekvenca postala pogrešna, onda će i uvodna premisa postati pogrešna. Znači, ako ne bude svanuo dan, onda je jasno da Sunce nije izašlo. Kod ovog dokaza konsekvenca je pogrešna, to jest pretpostavka je da se svijet poremetio, što je lažna pretpostavka, pa će konsekvenca koja predstavlja remećenje svijeta biti pogrešna. Znači da je laž i da se svijet nije poremetio. Iz ove pogrešne konsekvence izvodi se zaključak o pogrešnoj uvodnoj premisi, dakle da je pretpostavka o mnoštvu bogova također lažna.

 Na osnovu pojašnjenja koje se navodi u dokazu inkompatibilnosti, pogrešna konsekvenca je nastanak svijeta, to jest od dva uzroka neće nastati jedinstven svijet i nemoguće je da od dva uzroka nastane jedinstvena posljedica. Znači, da su postojala dva boga, ne bi nastao svijet. Ovo je smisao dokaza inkompatibilnosti, ali mi u časnom ajetu vidimo da pogrešna konsekvenca nije nenastajanje svijeta, već je pogrešna konsekvenca svijeta remećenje. Kaže se: “Da je bilo nekoliko bogova, svijet bi se poremetio, ali vidite da se svijet nije poremetio.” A ne kaže se: “Da je bilo nekoliko bogova, onda svijet ne bi nastao.” O remećenju se govori tamo gdje nešto postoji, a poslije se remeti. Kad na svijetu uopće ne bi postojala dinja, da li biste mogli reći da se dinja pokvarila? Dinja mora postojati da bi se pokvarila. Kur’an kaže: “Da je svijet imao bogove, poremetio bi se”, a ne kaže da “ne bi nastao” ili “ne bi egzistirao”, dok smisao dokaza inkompatibilnosti, koji su spomenuli filozofi, i uprkos datim objašnjenjima, nije baš u skladu s vanjskim značenjem ajeta. Izgleda da je smisao ovog dokaza nešto drugo u odnosu na dokaz inkompatibilnosti koji su iznijeli filozofi, i to je neki drugi dokaz koji je iznesen za pitanje tevhida. [3]

Može se spomenuti i treća prezentacija kao dokaz tevhida o kojem govori ovaj ajet. Ova prezentacija ima potrebu da objasni premise. Premisa na koju se ovdje oslanjamo je to da ovaj svijet, uzevši u obzir Zemlju, Nebesa i sve njihove prirodne pojave, ima jedinstven poredak (naknadno ćemo objasniti šta znači jedinstven poredak). U filozofskom dokazu inkompatibilnosti insistira se na tome da se dokaže jedinstvo svijeta. Želi se reći da je sam svijet jedinstveno biće. Ali mi se u ovom dokazu oslanjamo na to da svijet ima jedinstveni poredak, odnosno da jedinstvo poretka ne implicira jedinstvo egzistencije svijeta. Moguće je da bude mnoštvo bića, ali da poredak koji među njima vlada bude jedinstven. Nama je dovoljno dokazati da svijet ima jedinstven poredak i nemamo potrebu da prilikom pojašnjavanja ovog argumenta dokazujemo da je svijet jedinstven. Ako bude imao mnoštvo, opet će ovaj dokaz imati svoje mjesto i samo treba dokazati da svijet ima jedinstven poredak. Šta se podrazumijeva pod jedinstvenim poretkom? Ono što mi podrazumijevamo pod jedinstvenim poretkom, bilo da svijet smatramo cjelinom (koja bi imala svoje dijelove), bilo da čak svijet smatramo mnoštvom (tj. da je složen od nezavisnih sistema, tako da svaki od ovih sistema ima jednu nezavisnu egzistenciju i nema međusobnu prirodnu i organsku vezu), što ne može negirati jedinstvo poretka, znači da je svijet koji mi poznajemo ustrojen na takav način i tako je nastao da bića ovoga svijeta nisu međusobno razdvojena, udaljena i nezavisna. Nije tačno da u ovom svijetu moja egzistencija postoji sama za sebe i da nije ni u kakvoj vezi s prošlim pojavama ili bićima koja postoje istovremeno, ili da neće imati nikakve veze s bićima koja će postojati u budućnosti. Zamislimo da smo poput zrna riže stavljenih u jednu vreću, tako da nijedno od njih nema nikakve veze s onim drugim i samo se nalaze jedno pored drugog. Ovaj svijet nije takav. Razmotrite njegove dijelove, dio po dio! Nema potrebe za preciznim naučnim proučavanjem, dovoljan je samo površan pogled. Pogledajte u obični buket cvijeća stavljen u vazu, ili u drvo koje ste zasadili u vrtu, ili pogledajte u dijete koje je u kolijevci, i u sve što je oko vas i na vama i vidjet ćete kako nastaju. Hoće li ovaj buket cvijeća ostati zelen, bez obzira na to hoćete li ga zaliti ili nećete? Dakle, opstanak ovog buketa cvijeća zavisi od vode koju mu vi dajete i on ne može nastaviti postojanje bez vode. Zar ovaj cvijet može nastati bez onog sjemena koje ste posijali ili bez presada? Da bi ovaj cvijet iznikao, vi ste trebali ranije posijati sjeme. Dakle, on ima veze s prošlim pojavama i nije odvojen od minule pojave. Ovaj cvijet koristi atmosferu ili koristi kisik iz atmosfere i druge plinove koji postoje u njoj. Ako njih ne bude, ovaj cvijet neće moći dalje postojati, a na određen način i on utječe na promjenu atmosfere. Znači da mijenja omjer plinova. Ako uzima kisik, količina kisika će se smanjiti, a ako uzima druge plinove, količina kisika će se povećati. Dakle, on je povezan s okolnom atmosferom i niti je atmosfera nezavisna od ovog buketa cvijeća, niti je ovaj cvijet nezavisan od atmosfere.

 li možemo obratiti pažnju na životinje. Hoće li pile, koje posmatrate kako se izleže iz jajeta, nastati bez jajeta? Da li ono sad, kad živi i kad se kreće dvorištem, ima veze sa pojavama i svijetom oko sebe? Ono udiše zrak iz atmosfere, jede hranu i, na koncu, djeluje u svojoj sredini na sebi svojstven način, što rezultira novim jajetom iz kojeg će nastati drugi pilići. Dakle, ono podrazumijeva uzajamnu povezanost i djelovanje i s bićima koja žive u njegovom vremenu i s bićima iz prošlosti i budućnosti. Čak i ako obratite pažnju na beživotne tvari, opazit ćete da se i među njima dešavaju uzajamna fizička i hemijska djelovanja. Primijetit ćete da je svaka pojava posljedica uzajamnog djelovanja prethodne pojave, da na sebi svojstven način vrši utjecaj na pojave u svome vremenu i priprema uvjete za nastanak narednih pojava. To je sistem koji vlada ovim svijetom. To je poredak međuzavisnosti, uzajamnog djelovanja, ostvarivanja i primanja utjecaja. Nema potrebe za filozofskim dokazom da bismo kazali kako je svijet iz aspekta poretka jedinstven. Svako može u skladu s razinom svoga znanja prepoznati ovu vrstu povezanosti, međuzavisnosti i jedinstvenosti poretka. Naravno, što su informacije kojima raspolažemo preciznije, više ćemo razumjeti dubinu te povezanosti, iako se i laičkim posmatranjem prilično jasno može shvatiti ova činjenica.

Ako neko kaže da na ovom svijetu postoje različiti sistemi, od kojih svaki unutar sebe ima međusobnu organsku povezanost, ali da svaki od tih sistema nema ovakvu povezanost s drugim sistemom, onda je to jedna teorija u teoriji sistema s kojom mi sad nemamo posla. U svakom slučaju, koliko god da ove sisteme smatramo međusobno nezavisnim, opet ćemo vidjeti da oni imaju ovakvu međusobnu povezanost i da su dio jednog obuhvatnijeg sistema. Znači da naša pretpostavka nije da su svi pojedinačni sistemi tijela jednog univerzalnog sistema, a da je taj univerzalni sistem onaj koji smatra sve pojave ovog svijeta obuhvaćenim zakonom međusobnog ostvarivanja utjecaja. Ova tema je jasna, tako da je može lahko prihvatiti svako u skladu sa svojim stupnjem razumijevanja i znanja. Ako pretpostavimo da svaki od sistema koji postoji na ovom svijetu bude imao jednog Boga, onda se može nametnuti pitanje: šta to znači Bog? Bog znači Onaj od Koga potječe egzistencija stvorenja i sve potrebe stvorenja osiguravaju se posredstvom Njega. Bog znači to. To se posebno odnosi na značenje već spomenuto u vezi sa islamskim tevhidom.

Nije dovoljan tevhid u stvaranju, treba postojati i tevhid u gospodarenju. Dakle, Bog o Kojem mi kao muslimani govorimo jeste Onaj Koji je stvorio stvorenje, u Čijoj Ruci je egzistencija ovog stvorenja i Onaj Koji osigurava potrebe ovog stvorenja. Ali ako bi tu bilo riječi o nečemu drugom, ako stvorenje za osiguranje svojih potreba treba pružiti ruku prema nekome drugom, onda ovo više nije njegov bog. Ako je On Bog ovog bića, onda treba osigurati sve njegove potrebe, jer je njegovo postojanje u Ruci ovog Boga i ovo stvorenje postoji po Njemu te nema smisla da kažemo da postoji neki bog koji je stvorio neko biće ali on ne osigurava potrebe ovog bića, već neki drugi bog treba to učiniti. Ovakva hipoteza nije razumna, odnosno ovakva hipoteza nije hipoteza Boga. Bog je Onaj od Kojeg potječe egzistencija ovog stvorenja, Onaj u Čijoj je Ruci ova egzistencija, On je upravitelj ovog bića i Onaj Koji mu daje razvoj i upotpunjenje.

Ako svaki sistem na ovom svijetu bude imao jednog boga, onda bi trebalo da je taj bog stvorio ovaj sistem bez potrebe za bilo čime drugim, jer je on bog tog stvorenja. Sve što se tiče tog sistema, koji je u ruci ovog boga, potječe od tog boga. To je sistem koji je u svojoj unutrašnjosti suštinski samostalan.[4] Hipoteza o bogu i stvorenjima je takva da stvorenja nemaju potrebu za onim što je ponad ovog sistema i onim što je ponad njihovog boga. Ako Bog stvara jedno biće, onda je sva egzistencija ovog stvorenja u Njegovim rukama, sve potrebe ovog stvorenja osiguravaju se posredstvom Njega ili posredstvom stvorenja koja On stvara. Ako sad pretpostavimo da svijet ima nekoliko bogova, onda bi trebalo da postoji nekoliko sistema, od kojih je svaki suštinski samostalan, samodovoljan i nema potrebe za nečim ponad sebe. Ako bi ljudski svijet imao jednog boga, životinjski svijet jednog boga, biljni svijet jednog boga i također svijet neživog jednog boga, da li bi to onda iziskivalo da ljudski svijet ima potrebu za svojim bogom i onim što je on stvorio i da više nema posla sa stvorenjima nekog drugog boga? To bi bio nezavisan i odvojen sistem, što bi značilo da čovjek ne smije koristiti zrak koji je neki drugi bog stvorio i kojim raspolaže. To je vlasništvo tog boga, u njegovoj je ruci i ovaj ne treba imati bilo kakvu potrebu za nečim ponad sebe i svoga sistema. Sav egzistencijalni odnos trebalo bi da bude s njegovim bogom i onim što posreduje između njega i njegovog boga, ali on istovremeno ne bi trebao imati nikakvu potrebu, odnosno potrebu prema nekom drugom sistemu.

Ako zamislimo ovakav svijet, u kojem bi postojali ovakvi odvojeni i izolirani sistemi, nameće se pitanje je li on održiv? Pretpostavimo da smo stvoreni tako da nas je zasebno stvorio jedan bog i da on nema nikakve veze s bogom Zemlje, Nebesa, atmosfere itd. Da li mi koji smo tako stvoreni možemo živjeti bez zraka, bez vode? Pretpostavimo da voda i zrak pripadaju onom drugom bogu i drugom sistemu koji je odvojen od nas. Da smo mogli živjeti negdje tako da nemamo potrebu za onim što je stvorio neki drugi bog, mogli bismo reći da imamo jednog boga i jednog stvoritelja, a da nešto drugo također ima jednog boga i jednog stvoritelja. Ali svijet nije takav. Vidimo da nijedno biće i nijedan sistem ne nastaju samostalno, bez veze s drugim bićima, a ako i nastanu, nisu održivi. Ako i pretpostavimo da je ovaj bog stvorio čovjeka bez materije i bez kapi sjemena, ovaj čovjek ipak treba disati, hraniti se, koristiti vodu, hranu, biljke, životinjsko meso, a ako ih ne koristi, umrijet će. Ajet kaže: Da Zemljom i Nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Ako pretpostavimo da se ovaj svijet sastoji od sistema, od kojih svaki ima nekog boga, poredak tog svijeta bi propao, bio bi uništen i ne bi se održao, jer vidimo da ova bića ne postoje bez potrebe za drugim bićima i oni ne bi mogli nastaviti postojanje, poremetili bi se i bili bi uništeni. Dakle, ovo jedinstvo koje vlada u svijetu iz aspekta poretka očigledno je i svi ga mogu primijetiti.

Naravno, razina percepcije je različita, ali svi primjećuju činjenicu da su svi dijelovi ovog svijeta međusobno povezani i međuzavisni, da nisu odvojeni jedan od drugog i da jedinstveni poredak vlada cijelim svijetom. Ovo proizlazi iz toga što je Ruka Onoga Koji upravlja ovim svijetom jedinstvena Ruka, Ona sve što postoji dovodi u međusobnu vezu i pokreće ga. Da su postojale nezavisne ruke, od kojih bi svaka htjela nezavisno upravljati ovim svijetom, onako kako zahtijeva gospodarenje (gospodar je onaj koji odgaja svojom rukom onoga nad kim je gospodar i nezavisno upravlja njime), onda bi taj svijet propao. Ali upravo zato što postoji, mi vidimo da nije uništen, pa je zato jasno da su onaj ko upravlja ovim svijetom, onaj koji ga odgaja i onaj koji sve dovodi u međusobnu vezu jeste jedan koji je stvorio jedinstveni poredak. Ovo je objašnjenje koje, naravno, nije moje, već je njegovu suštinu pojasnio Alame Tabatabai, neka Allah bude zadovoljan njime. Možda se način objašnjavanja malo razlikuje, ali je suština objašnjenja njegova i čini se da je ovo objašnjenje primjerenije sadržaju ajeta, jer je pogrešna konsekvenca u ajetu “remećenje”, a ne egzistencija ili odsustvo egzistencije, kako je i navedeno u objašnjenju. Ovo objašnjenje ima i drugu prednost, a to je što dokaz inkompatibilnosti koji su ustanovili filozofi potpuno dokazuje da ne postoje dva ili više stvoritelja, dakle samo kaže da, ako bi svijet imao dva boga, to jest dva uzroka postojanja, onda ne bi ni nastao, jer je nemoguće jedinstvo dvaju potpunih uzroka jedne posljedice; ista posljedica neće nastati od dva uzroka. Ako bi bila dva boga, trebala bi postojati dva svijeta, pa se, kao zaključak, nameće jedinstvo tvorca.

Međutim, naš dokaz ne samo da potvrđuje jedinstvo u stvaranju nego i jedinstvo u gospodarenju. Ne samo da stvaranje ne potječe od dvaju bogova nego i upravljanje ovim svijetom ne čine dva boga. Prema ovom objašnjenju, naglasak je na upravljanju ovim svijetom, odnosno na poretku u svijetu. Dakle, postaje jasno da upravitelj i gospodar podrazumijevaju jedinstvo, to jest da osim tevhida u nužnosti egzistencije, tevhida u stvaranju i tevhida u gospodarenju, postoji i tevhid u božanstvenosti. Znači, mi hoćemo jednog Boga i osim Allaha nema drugog stvoritelja, nema drugog gospodara i nema drugog božanstva. Tvrdnje islama su upravo ovo jer Bog kaže: Da njima (Zemljom i Nebesima) upravljaju drugi bogovi, a ne: Da njima upravljaju drugi stvoritelji, a ne Allah, niti: Da njima upravljaju drugi gospodari, a ne Allah. To još uvijek nije najmanja potrebna mjera islamskog tevhida. Treba stići do “Boga”.

Iz dosadašnjeg objašnjenja samo je dokazano jedinstvo u gospodarenju. Kako treba dokazati jedinstvo u božanstvenosti i čime se treba koristiti? Dosad je dokazano da osim Njega nema nikog ko je gospodar svijeta, kao što nema drugog stvoritelja osim Njega. Ali, da bi naš tevhid došao na najmanju potrebnu mjeru, trebamo dokazati da niko osim Njega nije dostojan obožavanja. Kako treba dokazati ovu tvrdnju? U prethodnim objašnjenjima, kad smo govorili o odnosu gospodarenja i božanstvenosti, spomenuli smo i postalo je jasno da je dostojan obožavanja onaj koji je vlasnik poslova obožavaoca. Onaj koji hoće da obožava i da robuje treba biti uvjeren da je onaj kojega obožava njegov gospodar i vladar kako bi u praksi predstavio svoje bivanje robom, da bi izrazio svoje bivanje robom, da bi priznao, spustio glavu na zemlju te obznanio nemoć i poniznost.

Dakle, on treba da bude moćan, on treba da bude vladar i gospodar da bi čovjek spram njega postao rob i izrazio robovanjem svoje bivanje robom. Prema tome, vjerovanje u božanstvenost sadrži vjerovanje u gospodarenje. Ako hoćemo nekoga istinski obožavati, treba da budemo uvjereni da je on naš gospodar i da osim gospodara niko drugi nije dostojan obožavanja. Kad je dokazano božansko gospodarenje, dakle da svijet i čovjek nemaju nekog drugog gospodara osim Allaha, prirodno je da će biti dokazano da niko osim Njega nije dostojan obožavanja. Jer kad bi se neko drugi uzeo za onoga koji se obožava, onda bi taj trebao imati gospodarenje, a niko osim Allaha nema gospodarenje. Stoga, osim Njega niko nije dostojan obožavanja. Ovdje je je dokazana najmanja potrebna mjera islamskog tevhida (nema boga osim Allaha). Ovo je tvrdnja iz koje se izvodi najmanja potrebna mjera tog tevhida. Postoje također i drugi ajeti u Kur’anu od kojih svaki na poseban način dokazuje tevhid. Naprimjer, među najjasnijim ajetima kojima se dokazuje tevhid jesu 163. i 164. ajet sure El-Bekare:

وَإِلَـٰهُكُمْ إِلَـٰهٌ وَاحِدٌ ۖ لَّا إِلَـٰهَ إِلَّا هُوَ الرَّحْمَـٰنُ الرَّحِيمُ 

A vaš Bog – jedan je Bog! Nema boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog![5]

U ovom ajetu iznesene su neke tvrdnje, iako su neki kazali da je spomenut i dokaz, ali sad se ne želimo na to osvrtati. Nesporno je da su u njemu iznesene tvrdnje o tevhidu, to jest Kur’an kaže: “Ja tvrdim da vi nemate drugog boga osim Allaha jedinog: a vaš Bog – jedan je Bog.” Vi obožavate jednog Boga i rečenica: Nema boga osim Njega upravo naglašava ovu tvrdnju. Kad je On biće koje se obožava, onda se više niko ne obožava osim Njega. Nema boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog! Šta je razlog spominjanja imena Milostivi i Samilosni ovdje? Postoje precizna tumačenja toga, ali se ne želimo sad time baviti. Može se reći da milostivost (rahmānijjet) više podrazumijeva aspekt stvaranja i stvaralačkog gospodarenja, dok se ime Samilosni (Rahīm) više odnosi na čovjekov duhovni razvoj i usavršavanje, koji se ostvaruju pod okriljem zakonodavnog gospodarenja. Ovdje je spomenuta tvrdnja da je Bog i ono što se obožava jedno i da nema drugog boga osim Njega, On je Onaj Koji je milostiv i blag prema svemu postojećem. On je također Onaj Koji je samilostan i one koji krenu putem robovanja Njemu On će voditi savršenstvu koje im pristaje i sreći koje su dostojni. U sljedećem ajetu kaže se:

إِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَاخْتِلَافِ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ وَالْفُلْكِ الَّتِي تَجْرِي فِي الْبَحْرِ بِمَا يَنفَعُ النَّاسَ وَمَا أَنزَلَ اللَّـهُ مِنَ السَّمَاءِ مِن مَّاءٍ فَأَحْيَا بِهِ الْأَرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا وَبَثَّ فِيهَا مِن كُلِّ دَابَّةٍ وَتَصْرِيفِ الرِّيَاحِ وَالسَّحَابِ الْمُسَخَّرِ بَيْنَ السَّمَاءِ وَالْأَرْضِ لَآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يَعْقِلُونَ 

Nakon što spominje onu tvrdnju u prethodnom ajetu, u ovom drugom ajetu kaže: “Ako razmislite o ukupnosti ovih pojava, vidjet ćete da su u njima znakovi za ove tvrdnje koje smo kazali, ali samo u slučaju da ljudi razmisle i opaze.” Doslovan prijevod ovog ajeta glasi:

Zaista u stvaranju Nebesa i Zemlje, smjeni noći i dana, lađi koja morem plovi s korisnim tovarom (naprimjer s trgovačkom robom) za ljude, kiši koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njena, i u tome što je rasijao po Zemlji svakojaka živa bića, izmjeni vjetrova, oblacima koji između neba i Zemlje lebde – zaista su znaci (tevhida) ljudima koji razmišljaju.[6]

Sad samo govorimo o načinu argumentacije u ovom ajetu. Ako želite, možete pogledati u tefsiru El-Mizan detaljno objašnjenje u vezi s ovim ajetom. Ono što je jasnije u objašnjenju ovog argumenta je to da, kad vi pogledate cijeli svijet, vidite da postoje nebesa, Zemlja, Mjesec i Sunce i da dan nastaje kao posljedica okretanja Zemlje. Ali, nastanak ovog dana i noći povezan je sa Suncem. Ako bi se hiljadu puta Zemlja okrenula oko svoje ose a ne bi postojalo Sunce, opet ne bi nastao dan. Dakle, ovaj poredak, koji se sastoji od atmosferskih pojava i koji obuhvata Zemlju, takav je da su sve pojave povezane. Ovo kretanje uzrokuje da Sunce zagrijava mora, iz mora se podižu oblaci i onda, ponovo pod utjecajem prirodnih činilaca, oblak se pretvara u kišu te kap po kap kiša pada po zemlji, što uzrokuje da rastu biljke i nastaju životinje. Sve su ove pojave međusobno povezane. Niti je nebo odvojeno od Zemlje niti je Zemlja odvojena od neba. Zemaljske pojave također imaju isti međusobni odnos i djelovanje. Kad proučite ukupnost ovih pojava, uočit ćete koherentan i usklađen poredak u kojem je sve međusobno povezano i u određenom odnosu, i o kojem god njegovom aspektu da razmislite, uočit ćete tragove jedinstva, koherentnosti i reda. Prema tome, takav svijet ne može imati nekoliko bogova, nekoliko stvoritelja ili nekoliko upravitelja, jer su njegove pojave u nastanku međusobno povezane.

Čovjekov stvoritelj je isti Onaj Koji je i Zemlju stvorio i Koji je stvorio oca, majku i kap sjemena, sve do tog čovjeka. Ne može se reći da je njegovu materiju stvorio neko, a da je njegovu majku i oca stvorio neko drugi, a da je novorođenče od nekog trećeg boga. To je međusobno povezan poredak i ne može se reći da je Sunce stvorio neko, a da je vodu s neba spustio neko drugi. Uostalom, šta je spuštanje vode? To je proces koji nastaje kad Sunce zagrijava more i morska voda se pretvara u paru da bi otišla u Zemljinu atmosferu i u posebnim uvjetima se pretvorila u vodu. Zar je nastanak kiše nešto drugo mimo ovoga? Zar se ovaj proces nije posljedica utjecaja Sunca i drugih faktora? Dakle, isti Onaj Koji je stvorio ovo Sunce i ove faktore je Onaj Koji spušta ovu vodu s neba. Postoji poredak i ne može se reći da je bog Sunca jedan bog, a da je bog kiše neki drugi bog. Isti Onaj Koji pokreće vjetar stvorio je i zakone po kojima se kreće brod po moru. Bog je uspostavio odnose i zakone na kojima počivaju ljudski izumi i proizvodi. Bog je utvrdio te odnose. On je Onaj Koji je stvorio materiju, Onaj Koji je stvorio čovjeka, Onaj Koji je stvorio metal od kojeg je napravljen avion. On je stvorio mozak koji će moći na ovaj način upotrijebiti ovaj metal. To je isto kao da je On stvorio avion. Bog je stvorio cijeli svijet izravno i bez posrednika ili s nekim drugim posrednicima. Ne može se reći da stvoritelj aviona nije isti onaj koji je stvorio čovjeka ili prirodne činioce. Jer, avion bez čovjekovog mozga i onih prirodnih elemenata neće biti izgrađen. Postoji poredak. Prema tome, usredsređenost na prirodne pojave u svijetu uputit će vas uvjerenju da svijet ima Jednog Boga.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] El-Enbija, 22

[2] Mi ćemo se uzdržati od objašnjavanja toga da nam to ne bi oduzelo previše vremena, a čitaoce pozivamo da se obrate petom svesku djela Načela filozofije i metoda realizma, tema o tevhidu, i napomenama u fusnotama šehida profesora Murteze Motaharija.

[3] Prezentaciju toga također treba vidjeti u petom svesku djela Načela filozofije, jer je tu predstavljeno najbolje objašnjenje za dokaz inkompatibilnosti. Ali prezentacija nije u odgovarajućoj mjeri u skladu s navedenim ajetom i mi je nećemo prihvatiti.

[4] Samodovoljan – prema uobičajenom načinu izražavanja koji iz književnog aspekta nije tačan.

[5] El-Bekare, 163.

[6] El-Bekare, 164.