Položaj čovjeka u odnosu na ostala stvorenja

Ova tema u ljudskoj kulturi ima dugu prošlost i o njoj su iznesena različita mišljenja. Neki smatraju da je čovjek najsavršenije stvorenje na Zemlji i da, barem po naučnim saznanjima, ne postoji biće savršenije od njega. No, u takvo mišljenje iskazane su sumnje, pa se kaže da ono proizlazi iz čovjekove sebičnosti i želje za dominacijom nad svim stvorenjima i potrebe da ih podredi sebi. Prva skupina dokazuje prednosti ljudskog intelekta i njegovih različitih sposobnosti, te, dakako, učinke tog intelekta, kakvi su civilizacija, industrijski razvoj i druga dostignuća.

Oprečno tome, druga skupina ističe strašne zločine koje je čovjek počinio tokom povijesti, a koji se ne mogu pronaći ni kod jedne zvijeri. Humanizam odnosno antropocentrizam, duboko ukorijenjeni u povijesti ljudske misli, jesu uvjerenja na koja se naslanjaju stavovi prve skupine. U ovom misaonom pravcu čovjek je osovina istine i vrednota i sve naučne i praktične aktivnosti kruže oko te osovine. Taj pravac ima različita lica i izrodio je mnoge filozofske, društvene, političke i etičke škole. I u našem vremenu također svjedočimo učenjima i pravcima koji u prvi plan stavljaju ljudsko biće, ali su rezultati do kojih dolaze, bilo na filozofskom, političkom ili etičkom planu, različiti. Jedan od primjera ovog stremljenja je to što danas, većinom u naizgled civiliziranim zemljama, smatraju da je potrebno da se u krivičnim zakonima sačuva ljudsko dostojanstvo. Kazne treba da budu blaže i da imaju odgojni aspekt, a s kažnjenikom treba postupati tako kao da se radi o bolesniku kojega je potrebno liječiti. Zato je smrtna kazna u nekim od ovih zemalja potpuno ukinuta.

Je li i sa stanovišta Kur’ana čovjek vredniji od svakog drugog bića ili pak nema nikakvu prednost u odnosu na ostala stvorenja? Ili je potrebno ova pitanja razdvojiti? I, u suštini, u čemu je vrijednost čovjeka? Intonacija Kur’ana u pogledu čovjeka je veoma različita. U nekim ajeti ma se općenito govori o čovjekovoj izvrsnosti: Mi smo sinove Ademove doista odlikovali... [1]

Prema onome što je ovdje rečeno, čini se da su svi potomci Ademovi odlikovani od Boga Uzvišenog. U nastavku ajeta se kaže: I dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.[2]

Ovdje je intonacija takva da se o čovjeku govori kao o nekome ko je na višem stupnju u odnosu na druga stvorenja, a vanjsko značenje ovog ajeta ukazuje na univerzalnost. Očekivano je da se oni koji imaju humanističke tendencije pozivaju na ove ajete da bi potkrijepili svoje stanovište. Međutim, postoje ajeti koji su potpuno suprotni spomenutima i u intonaciji su prekoravanja: Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.[3]

Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan.[4] Tu je svakako i skupina kur’anskih ajeta u kojima se spominju obje krajnosti: Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti.[5]

Moguće je da se na prvi pogled učini da čovjeka prate dvije etape u stvaranju: prva je najljepši sklad kad je čovjek hvaljen od Boga Uzvišenog, a druga je najnakazniji lik kad čovjek biva ponižen, odnosno, općenito posmatrano, na neki način unazađen. Ovdje se nameće pitanje je li mudro da Bog čovjeka stvori u potpunom skladu, dakle u njegovom savršenom obliku, pa da ga potom strmoglavi u ponor bijede? Dakle, potrebno je u ovim ajetima obratiti više pažnje na to iz kojeg aspekta su opisane dvije krajnosti i, naposljetku, koje je to pouzdano stanovište Kur’ana o čovjeku i njegovom položaju spram drugih bića?

Prije nego što detaljnije proučimo značenje navedenih ajeta, potrebno je osvrnuti se na sljedeće: ponekad se položaj čovjeka posmatra kao pojava koja je dio objektivnog svijeta ili, kako se to danas kaže, to uzimanje u obzir nema vrijednosni aspekt, a nekad se uzima u obzir kao jedan etički i vrijednosni pojam. Iako neki tvrde da su savršenstvo i vrlina apsolutno vrijednosni pojmovi i da među zbiljskim pojmovima ne postoji ništa što bi se označilo takvim atributima, takve tvrdnje moramo odbaciti. Naime, bez obzira na etičke kriterije, možemo međusobno porediti bića i kazati da je neko biće savršenije od nekog drugog. Naprimjer, možemo porediti nežive tvari s biljkama, a biljke sa životinjama i hipotetički kazati da životinja posjeduje neko savršenstvo koje biljka nema itd. Riječ savršenstvo (کمال) u ovom slučaju nema vrijednosno značenje, nego se ovdje uzima u obzir egzistencijalna razina. Nešto može biti obilnije ili plodonosnije, a nešto opet manje obilno ili oskudnije u određenom smislu.

U filozofskom načinu izražavanja, kad imamo u vidu razliku među bićima iz aspekta egzistencijalnih razina, onda tu ne uzimamo u obzir vrijednosno značenje, nego samo stvaralački i zbiljski aspekt. Naprimjer, usporedba biljke s neživom tvari polazi od nekih zajedničkih svojstava poput zapremine, težine i otpornosti, ali biljka u odnosu na neživu tvar ima i svojstvo više, a to je sposobnost reprodukcije, rasta i razvoja. Iz tog aspekta kažemo da je biljka savršenija. Isto je i sa životinjom u odnosu na biljku i savršenost koju nema biljka, a to je voljno kretanje i opažanje.[6]

No, ponekad vrednujemo ljude skalom etičkog mjerila pa za nekoga kažemo da je savršeniji i časniji u odnosu na nekog drugog, vezujući time naš um za pojmove kojima se označava etička vrijednost. S obzirom na ovaj uvod, uočavamo da se mnoge razlike i usporedbe koje postoje u ajetima jasnije ističu upravo ovdje. Tako Bog Uzvišeni kaže: Mi smo sinove Ademove doista odlikovali…[7]

Poredeći ga s ostalim stvorenjima, Bog Uzvišeni navodi niz blagodati koje su date čovjeku, a koje nisu date drugim bićima. Kao rezultat toga, čovjek ima veću egzistencijalnu korist. U nastavku istog ajeta se kaže: I po kopnu i moru smo ih raznijeli i ugodnim jelima ih opskrbili...[8]

Ove dvije rečenice mogu se uzeti kao tumačenje onoga čime su odlikovani sinovi Ademovi. U nekim tefsirima se kaže da je značenje tog odlikovanja to što čovjek ima uspravan stas, dok životinje nemaju takvu odliku. Također se iz dijela ajeta “i po kopnu i moru smo ih raznijeli” može zaključiti da je riječ o istoj odlici u stvaranju. Dok životinje same, oslanjajući se na svoju snagu, moraju prelaziti određena rastojanja, čovjeku je dato da može koristiti te životinje u istu svrhu.

Ova tema se naglašava u Kur’anu: I konje, i mazge, i magarce ‒ da ih jašete, i kao ukras ‒ a stvorit će i ono što ne znate.[9] I nosi vam i terete u mjesta u koja bez velike muke ne biste stigli ‒ Gospodar vaš je, uistinu, blag i milostiv.[10]

Ovo se ne odnosi isključivo na životinje nego i na neživo, na prijevozna sredstva naprimjer, kakve su lađe stavljene čovjeku na raspolaganje, što nije dato životinjama. Rečenica: “I ugodnim jelima ih opskrbili”, također nam govori o tome da, osim što je hrana općenito jedna od blagodati, čovjek od onoga što mu je kao hrana dato može spravljati svakovrsna ukusna jela, dok životinje imaju jednostavnu neobrađenu hranu iz prirode. I naposljetku se kaže: I dali smo im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.[11]

Prednost o kojoj se ovdje govori je, čini se, i prednost u stvaranju. Zašto se kaže “nad mnogima”? Moguće je da su oni nad kojima čovjek nema prednosti meleki ili neka druga stvorenja o kojima mi ništa ne znamo. Ali ondje gdje se govori o čovjeku prijekorno i spominju se njegove loše osobine, ta se čovjekova slabost nekad može razmatrati iz etičkog aspekta, a nekad iz aspekta njegova stvaranja.

Ondje gdje se kaže: A čovjek je stvoren kao nejako biće.[12] Jasno je da je ovo poređenje u odnosu na bića koja nemaju ove slabosti, kakvi su meleki koji imaju veću moć od čovjeka, ili se eventualno radi o podsjećanju na čovjekovu slabost u odnosu na Božiju moć da se čovjek ne bi uzoholio. Znači da se hoće kazati: “O čovječe, iako imaš neku vrlinu, ti također imaš slabost, a sve tvoje snage i moći spram Božije moći su ništa.” Postoje kur’anski ajeti u kojima treba razmatrati čovjekovu odličnost ili njegove pokuđene osobine samo s etičkog stanovišta. Znamo da je u načelu pitanje etičke vrijednosti aktuelno u odnosu sa slobodnom voljom. Ako ne bude slobodne volje, onda moralna vrijednost također neće postojati.

Etička pohvaljenost i pokuđenost vrijedi u vezi s postupcima onih osoba koje svojom voljom i svojim odabirom čine primjereno ili neprimjereno djelo. Ako je čovjek prisiljen da ide ispravnim putem, iz etičkog gledišta nema smisla da bude pohvaljen. Isto tako, ako se pretpostavi da je neki čovjek prisiljen na izvršavanje nekog zločina, onda on također neće biti koren zbog toga. Slobodna volja o kojoj se ovdje govori ima dvije strane: ovaj put ili onaj put. Odnosno, u najmanju ruku, mogućnost izbora da se nešto učini ili ne učini.

Nameće se pitanje: da li zavređuje etičku pohvalu prije svojevoljnog izvršenja djela ono biće pred kojim stoje dva ili više puteva i koje ima slobodnu volju? Ne, prije svojevoljnog izvršenja djela on nije ništa učinio što bi bilo razlogom njegovog hvaljenja. Isti je slučaj u pogledu njegovog prekoravanja. Sad dolazimo do pitanja: je li prihvatljivo da svi ljudi, bez obzira na put koji odaberu, budu objektom etičke pohvale? Kazali smo da je odgovor negativan. Prije činjenja dobrog ili lošeg nema mjesta hvaljenju i kuđenju. Nakon izvršenja djela, neka od njih imaju pozitivnu vrijednost, a neka negativnu. Na ovome mjestu postaju aktuelne dvije vrste vrijednosti: pozitivna vrijednost za one koji čine dobro djelo i negativna vrijednost za one koji čine loše djelo. Vidimo da kur’anski ajeti koji govore o ovoj temi potpuno uzimaju u obzir ovu činjenicu. Naprimjer, nakon ajeta “zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti”[13], kaže se sljedeće: Samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili…[14] 

Iz ove skupine se takvi izuzimaju i oni neće biti vraćeni u najnakazniji lik. Također se u suri El-Me’aridž kaže: Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan. Kad ga nevolja snađe ‒ brižan je, a kad mu je dobro ‒ nepristupačan je.[15]

A zatim se kaže: Osim onih koji molitvu obavljaju.[16] U narednim ajetima, sve do 35. ajeta ove sure, opisuju se njihove osobine.

Dakle, sažeto kazano, jedna skupina kur’anskih ajeta odnosi se na čovjekovu odličnost u stvaranju i ustvari je cilj onoga što se hvali u tim ajetima Božije djelo. Ako čovjek i ima neku vrlinu, to je zato što mu je od Boga Uzvišenog ukazana posebna počast; inače, ako se pažljivije razmotri, ove časti pripa daju Bogu. Ali ondje gdje se radi o voljnim djelima, onda se tu više ne misli na opću čast koja se odnosi na sve ljude. Dakle, naš odgovor na pitanje da li čovjek iz vrijednosnog aspekta ima prednost nad svim ostalim stvorenjima i da li su svi ljudi u pogledu ovoga jednaki, odričan je. Ne, svi ljudi nisu bolji od svih životinja niti su svi ljudi iz vrijednosnog aspekta na nižem položaju od svih životinja. Neki su se toliko usavršili da meleki pred njima čine sedždu, a neki su toliko nisko pali da su na nižim razinama od životinja.

Ovdje je moguće postaviti analitičko pitanje. Naime, ako smo kazali da iz vrijednosnog aspekta, kao rezultat voljnih djela, čovjek može dosegnuti visok položaj, onda se on poredi s onima koji su također, kao posljedica svojih voljnih djela, pali na nizak položaj. Ovakvo poređenje sad se odnosi na same ljude. Dakle, više se ljudi ne mogu porediti sa životinjama jer one, sukladno našoj hipotezi, nemaju slobodnu volju. Kako se onda može reći da čovjek može dosegnuti neki položaj koji će mu osigurati prednost nad životinjama ili melekima? Odgovor bi mogao glasiti: iako se etička vrijednost postiže voljnim djelima, to ne znači da čovjek ne postiže time također jednu vrstu zbiljskog egzistencijalnog savršenstva. Ako to precizno razmotrimo, ustvrdit ćemo odnos između vrednote i zbilje.

Neki su smatrali da su vrijednosni pojmovi potpuno odvojeni od zbilje, ali to nije tačno. Etički vrijednosni pojmovi se aktueliziraju povezanošću čovjekovih voljnih djela sa zbiljskim savršenstvom postignutim upravo tim djelima. To znači da su etičke vrednote zapravo duhovne odlike stvaranja za samog čovjeka. To opet znači sljedeće: zaista je čovjek koji ima neku pozitivnu etičku vrednotu savršeniji iz egzistencijalnog aspekta i tu nije samo posrijedi čisto ugovorni i konvencionalni odnos. Neki su također uobrazili da ideologija (u značenju onoga što treba činiti i što su ideali) nema nikakve veze sa zbiljom, nego da se radi o nekoj vrsti ukusa. Prema tome, iako su etičke vrednote pojmovi koji se ozbiljuju čovjekovim voljnim djelima i, prema ovom stanovištu, ne trebaju druga bića koja nemaju slobodnu volju da se porede s čovjekom, ipak je ovo poređenje prihvatljivo s obzirom na zbiljske učinke ovih vrednota i postizanje zbiljskih savršenstava. Zaključak je sljedeći: iz zbiljske tačke gledišta čovjek na početku egzistencije u odnosu na životinje, nežive tvari i biljke ima više potencijalnih sposobnosti i vrednota koje su mu date stvaranjem, ali ima i jednu specifičnost, a to je da je njegovo klatno u stanju njihanja: on može ove svoje vrednote i savršenstva upotpunjavati do krajnjih granica i uzdići se u odnosu na sva druga stvorenja, a također može svoje lijepe odlike izgubiti i dospjeti dotle da bude niži od životinja, tako da on sam kaže: Kamo sreće da sam prašina ostao.[17]

Prema tome, kur’anski ajeti nekad hvale čovjeka s obzirom na njegova voljna djela i njegove etičke vrednote, a nekad ga prekoravaju. Oni koji dosegnu visoke stepene postižu Božiji oprost, milost i blizinu Njegovu: Na mjestu istinskome, kod Vladara Svemoćnoga.[18]

Oni se uzdižu do blizine Božije ili, kako je to ljepše iskazano riječima faraonove supruge koje Kur’an Časni prenosi: Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu…[19]

Prema našem uvjerenju, ova blizina nije fizička. Ovo je položaj duhovne blizine i naklonosti Božije i na ovom položaju njih meleki služe, dočekuju ih i izražavaju im dobrodošlicu: Mir vama, od grijeha ste čisti, zato uđite u nj, u njemu ćete vječno boraviti.[20]

Čovjek također može pasti toliko nisko da stekne atribut najgoreg bića i da postane niži od svakog crva i mikroba.

Oni pameti imaju ‒ a njome ne shvaćaju, oni oči imaju ‒ a njima ne vide, oni uši imaju ‒ a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori ‒ oni su zaista nemarni.[21]

Najgora bića kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, koji neće da shvaćaju.[22]

Ali oči nisu slijepe, već srca u grudima.[23]

Najgora bića kod Allaha su oni koji poriču, oni koji neće da vjeruju.[24]

Slijepi, gluhi i nijemi su oni koji ne vjeruju i ne prihvataju zbilju. Nasuprot njima su oni koji su ovako opisani: Zaista je najugledniji od vas kod Boga onaj koji je najbogobojazniji…[25] Ugled i plemenitost koji se ovdje spominju nisu one odlike koje se spominju u ajetu “Mi smo sinove Ademove doista odlikovali”.

Dakle, kako smo nekoliko puta spomenuli, kur’anski ajeti govore o dvije vrste plemenitosti: o plemenitosti koja je dobijena stvaranjem i plemenitosti koja je rezultat čovjekovih voljnih djela. Možda bude postojala i neka treća skupina u koju bismo svrstali osobe koje nisu mogle pronaći ispravan put ili za koje nije bilo mogućnosti upućivanja ka takvome putu. Naravno, teško je zamisliti čovjeka koji je potpuno lišen spoznaje, osim onih koji su bezumni. Oni se nazivaju onima koji su “nemoćni iz aspekta spoznaje” i oni su međuskupina koja glede vrijednosti nije ni pozitivna ni negativna.

Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta.[26]

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja –Kosmologija i Antropologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] El-Isra, 70.

[2] El-Isra, 70.

[3] Ibrahim, 34.

[4] El-Me’aridž, 19.

[5] Et-Tin, 4. i 5.

[6] To što postoje neka bića na razini između biljaka i životinja, to jest bića koja nemaju voljno kretanje ali imaju nešto tome slično pa čak i neku slabu razinu svijesti, kakve su biljke koje love životinje ili stablo hurme koje je moguće uplašiti, nije u oprečnosti s predmetom naše rasprave.

[7] El-Isra, 70.

[8] El-Isra, 70.

[9] En-Nahl, 8.

[10] En-Nahl, 7.

[11] El-Isra, 70.

[12] En-Nisa, 28.

[13] Et-Tin, 5.

[14] Et-Tin, 6.

[15] El-Me’aridž, 19-21.

[16] El-Me’aridž, 22.

[17] En-Naba, 40.

[18] El-Kamer, 55.

[19] Et-Tahrim, 11.

[20] Ez-Zumer, 73.

[21] El-A’raf, 179.

[22] El-Enfal, 22.

[23] El-Hadž, 46.

[24] El-Enfal, 55.

[25] El-Hudžurat, 13.

[26] En-Nisa, 98.