Esselamu alejkum. Kako se sa stanovišta Džaferijskog mezheba gleda na sljedbenike drugih mezheba, da li se oni smatraju nevjernicima ili vjernicima? I općenito kako islam gleda na sljedbenike drugih religija, da li su oni po islamu nevjernici ili ih možemo smatrati vjernicima,s obzirom da većina vjeruju u Boga i rade dobra djela. Šta ako je neki kršćanin ili jevrej po ponašanju i moralu bolji od nekog muslimana? Da li je ipak taj npr nemoralni musliman kod Boga bolji samo zato što je musliman? Bog ne zabranjuje da se čini dobročinstvo onima koji protiv nas zbog vjere ne ratuju i iz našeg staništa nas ne izgone, ali da li to znači ako se prema tim ljudima čini i zlo da to nije grijeh jer oni nisu muslimani? Zar nije ispravno da musliman sve ljude koji ne poriču istinu (koji je možda nisu svjesni) i koji su dobri, voli,smatra braćom i sestrama,pomaže im… zar to nije vadžib u Islamu? Neki muslimani se raduju nesreći kršćana i jevreja,da li je to uredu po islamu,i da li to islam traži od muslimana?
1 Odgovor
U ime Boga,Milostivog,Samilosnog
Es-selamu alejkum
Vaše pitanje, ustvari, sadrži nekoliko različitih pitanja i na svako treba posebno odgovoriti.
1. Gledište džaferijskog mezheba na ostale mezhebe
Iman može biti izvanjski i stvarni. Stvarni iman je vjerovanje neke osobe u Gospodara kao ishodište svega, u proživljenje i u vjerovjesništvo. Znači, ako neko doista, uz znanje, vjeruje u tri navedne stvari: da je Bog jedan i Stvoritelj svijeta, da je On slao poslanike da upute ljude na put istine i usavršavanja te da će doći Dan kada će ljudi za svoja djela primiti nagradu ili biti kažnjeni – on je vjernik i njegova vjera je stvarna. Izvanjski iman je formalno priznavanje tri gore navedena načela i to znači da su ljudi koji od te osobe čuju da vjeruje u tri navedena načela dužni da je smatraju vjernikom i nemaju pravo govoriti da ne vjeruje u srcu, već vjeru samo izvanjski obznanjuje.
O ovom pitnaju časni Kur'an kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِذَا ضَرَبْتُمْ فِي سَبِيلِ اللَّـهِ فَتَبَيَّنُوا وَلَا تَقُولُوا لِمَنْ أَلْقَىٰ إِلَيْكُمُ السَّلَامَ لَسْتَ مُؤْمِنًا
O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome ko vam nazove selam ne recite: “Ti nisi vjernik!” (Nisa’, 94)
Pa prema tome, sa stanovišta džaferijskog mezheba – i vjere islama – svako ko izvana gledano vjeruje u Boga, u prisustvo Božijih poslanika i Sudnji dan jeste vjernik i tako se prema njemu treba odnositi. Njegova čast, krv i imovina su poštovani i niko ga nema pravo napadati.
Važno je znati da je nevjernik ona osoba koja zna istinu, ali je poriče zbog inata ili tvrdoglavosti. Nevjersto (ar. kufr) u leksičkom smislu znači pokrivati nešto nakon što je postalo jasno i očigledno. Stoga sa stanovišta islama, ako neko traga za isitnom – ali iz nekog razloga ne dođe do nje i nešto što nije istina smatra istinom – na Sudnjem danu će biti obuhvaćen Božijom milošću, iako nije spoznao istinu, jer se nije inatio, samo prilikom istraživanja nije pronašao istinu, pa je neistinu smatrao istinom. Zbog toga Imam Ali, a.s., kaže: “Treba napraviti razliku između onih koji tragaju za istinom, ali je ne pronađu i onih koji od početka tragaju za neistinom.” Prvi traže istinu, iako pronađu neistinu, za razliku od ovih drugih koji od početka traže neistinu i ako nađu istinu odmah je poreknu i nisu spremni da joj se pokore.
2. Šta je značenje dobrih djela?
Ljudska djela unutar društvenog poretka i zajedničkog života mogu biti dvojaka:
a) Djela i ponašanja koja su proistekla iz vjerovanja u skriveni svijet, Boga, proživljenje i Sudnji dan, pa je i spoljašnost tih djela dobra i pohvalna. Takva djela su: pomoć drugima, borba protiv nasilja, poštivanje društvenih zakona i propisa, osobna i društvena higijena, obrađivanje zemlje, učenje i istraživanje radi društvene koristi, provođenje pravde u društvenom životu, red i disciplina, itd.
b) Djela i ponašanja koja nisu proisteka iz vjerovanja u skriveni svijet, ali se čine radi ljudskosti ili nekih drugih motiva baš poput djela koja sam spomenuo pod a). Oba navedena djela s jednog aspekta imaju nešto zajedničko, dok se s drugog razlikuju. Zajednički aspket su društvene koristi, vrijedna su poštovanja i zaslužuju nagradu, ali prva, budući da su proizašla iz uvjerenja u Boga i skriveni svijet, posjeduju vječnost i njihova nagrada je trajna, razvijaju se, uvećavaju i utjecajna su baš poput cvijeta ili sjemena koji imaju život: sađnjem rastu, razmnožavaju se i stalni su. Dok djela koja nisu proizašla iz vjerovanja u Boga traju do kraja društvenog poretka, nemaju stalni razvoj i ne ulaze u svijet nakon Ovoga. Oni su poput umjetnog cvijeća koje, iako izvana izgleda poput prirodnog i privlačno je, budući da nije živo ne razvija se, ne razmnožava i nije trajno. Prema tome, dobra djela su ona koja su prihvaćena od strane Uzvišenog Boga, jer ako su ta djela posljedica vjerovanja u Njega, ona su zauvijek vrijedna, a ako su posljedica ljudskih osjećanja onda vrijede samo do kraja Ovog svijeta.
3. Neprivrženost vjerskim djelima i moralu
Ljudi koji vjeruju u neki mezheb sa misaonog gledišta, ali ne i praktičnog i moralnog, ako se ipravno analiziraju mogu se podijeliti u dvije skupine. Prva skupina su oni koji u suštini ne znaju zašto su muslimani, kršćani ili jevreji i kod njih se ne zna hoće li ta svoja vjerovanja zadržati i prenijeti u zbiljski svijet u trenutku uzimanja duše, jer mnogi od njih u trenutku smrti padaju u šejtanove ruke i odlaze sa Ovog svijeta kao nevjernici. Druga skupina ima čvrsta uvjeranja, ali su sa moralnog gledišta slabi. Oni se uglavnom pokaju i vrate na put vjere u Boga i skrivni svijet te nadoknade propušteno. Uzvišeni Bog prihvata njihov povratak i pokajanje.
4. Stav islama prema nemuslimanima
Ku'ran jasno kaže da nijedan musliman nema pravo uznemiravati, ponižavati ili vrijeđati Sljedbenike knjige (kršćane i jevreje) zbog toga što nisu muslimani, pa dodaje:
وَلَا تُجَادِلُوا أَهْلَ الْكِتَابِ إِلَّا بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ إِلَّا الَّذِينَ ظَلَمُوا مِنْهُم
I sa Sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni (Ankebut, 46)
Ni jedna nebeska vjera svojim sljedbenicima ne dozvoljava da vrijeđaju i ponižavaju ijednog vjernika ili da prema njemu budu nepravedni, pa čak ni čovjeka koji ne vjeruje ni u jedan mezheb. Hazreti Ali, kada je postao islamki vladar, u pismu namjesniku Egipta Maliku Aštaru kaže: “O Malik, ljudi kojima bi ti trebao upravljati ne izlaze iz dvije skupine – ili su ti braća po vjeri, ili su stvorenja kao i ti sam. Stoga budi milostiv prema njima, a vlast ne smatraj sredstvom otimačine.”
Dakle, ni jedan musliman po stavu islama nema pravo drugima činiti nasilje i prema njima se ružno ophoditi. Muslimani trebaju svim potlačenima na svijetu biti pomagači, bili to muslimani, kršćani, jevreji ili pripadnici bilo koje druge ideologije. Također, po islamskom sudu muslimani su obavezni suporostaviti se nasilnicima i sprečavati njihovo nasilje – u mjeri u kojoj je to moguće – pa makar nasilnici bili i muslimani.
Radovati se tuđoj nesreći – bilo da se radi o kršćanima, jevrejima ili nekoj drugoj vjerskoj školi – suprotno je sudu svih Božijih poslanika, izravnoj Božijoj naredbi, izvornoj ljudskoj prirodi i moralnim načelima. Pa prema tome, ni jedan musliman koji zna zašto je musliman neće se radovati tuđoj nesreći, već će saosjećati s onima koji su pogođeni njom.
Sadi Širazi, iranski pjesnik, prenosi u obliku stihova od Časnog Poslanika predaju, koja danas stoji na ulazu u zgradu UN-a u New Yorku, kao poziv da se prevaziđu sve međurasne i međureligijske prepreke.
On kaže:
“Svi ljudi dijelovi jednoga tijela su, jer stvoreni od jedne biti su
Kad oboli jedan organ ni drugi dijelovi mirni nisu
Ti koji zbog tuđe patnje ne žališ ne zaslužuješ da čovjekom te zovu”
Nadamo se da ćemo na temelju ispravnog vjerskog odgoja stići do tačke kada ćemo sreću drugih vidjeti kao svoju te tuđu nesreću i bol kao svoje. Ali ibn Husejn kaže: “Uzvišeni Bog stvorio me tako da ne volim biti podvrgnut nasilju. O Bože, pomozi mi da u istoj mjeri ne volim nasilje, jer tek tada će moja ljudskost biti potpuna.”