Poruka lidera Islamske Republike Iran, ajatollaha Ali Hameneija mladima na Zapadu

Nakon što se prije manje od godinu dana, iranski vrhovni vođa Sejjid Ali Hamenei obratio mladim ljudima na Zapadu jednim otvorenim pismom u kojemu ih poziva na upoznavanje s autohtonim izvorima islama, uz podsjećanja na brojna medijska podmetanja, ovaj je duhovni i politički vođa Irana, ali i zapaženi vjerski autoritet u svijetu islama, danas poslao poruku mladima na Zapadu kao svojevrsni odgovor na aktuelna dešavanja u svijetu, posebno imajući u vidu terorirstički napad u Parizu.

U ime Boga Milosnoga Premilosnoga 

Svim mladim ljudima u zemljama Zapada

Gorka događanja slijepoga terorizma, koji se desio u Francuskoj, motivirala su me da se ponovo obratim Vama, mladim ljudima. Žao mi je što je takav događaj povodom za ovo obraćanje, ali činjenica je da će štete biti višestruke ukoliko bolna pitanja i događaji ne budu podsticaj za iznalaženje rješenja i predtekst za zajedničko promišljanje. Patnja svakoga čovjeka na bilo kojoj tački ovoga svijeta sama po sebi nanosi bol svakom pripadniku ljudskoga roda.

Prizor djeteta koje izdiše pred očima svojih najmilijih, majke čije je porodično veselje pretvoreno u žalost, muža koji trči ni sam ne znajući kako, noseći u naručju beživotno tijelo svoje supruge, posmatrača koji nije svjestan da će za nekoliko trenutka upravo vidjeti posljednji čin svoje drame koja se životom zove; prizori su koji neizostavno moraju izazvati ljudska osjećanja. Ko god u sebi ima i koliko trun ljubavi i čovječnosti, biva dirnut i ožalošćen, bez obzira da li ti prizori bili ozbiljeni u Francuskoj, Palestini, Iraku, Libanu ili Siriji. Sigurno je da takav osjećaj ima svih milijardu i pet stotina miliona muslimana i da oni preziru izvršitelje i poticatelje ovih tragedija, ograđujući se od njih. Međutim, stvar je u tome da će današnje patnje i suosjećanja biti tek jalova gorka sjećanja ukoliko ne doprinesu izgradnji boljeg i sigurnijeg sutra. Ja vjerujem da ćete samo vi, mladi ljudi, biti u stanju uzeti pouku iz današnjih neprijatnosti i pronaći puteve izgradnje boljega sutra, zaprječavajući stranputice koje su Zapad i dovele u stanje u kojem se danas nalazi.

Tačno je da je terorizam danas naša zajednička bol, vaša i naša, ali trebali biste znati da između nesigurnosti i zebnje koje ste iskusili u nedavnim događajima i patnje koju narodi Iraka, Jemena, Sirije i Afganistana trpe već duži niz godina postoje dvije ključne razlike. Prva je razlika u tome što je svijet islama žrtva širenja straha i nasilja na mnogo širem planu, u mnogo većim količinama i sve to traje mnogo duže. A druga je razlika u tome što su, nažalost, ova nasilja, na različite načine, učinkovito i konstantno bivala i jesu potpomagana od velikih sila. Danas je već malo onih koji ne znaju da su Sjedinjene Američke Države imale ulogu u osnivanju, snaženju i naoružavanju Al Qaede, Talibana i njihovih sramnih produžetaka. Uz ovu izravnu podršku, očigledni i poznati podržavatelji tekfirijskog terorizma, uprkos tome što se radi o najretrogradnijim političkim sistemima, uvijek su u redovima saveznika Zapada, dok se u isto vrijeme nemilosrdno nastoje ugušiti najnaprednije i najsvjetlije ideje u regiji koje su proizašle iz dinamičnih demokratskih procesa. Dvostruki pristup pokretu buđenja u svijetu islama rječit je primjer protivrječja u politici Zapada. Drugo lice te medalje ogleda se u podršci državnom terorizmu Izraela. Obespravljeni i potlačeni narod Palestine već šezdeset godina prolazi kroz iskustvo najgore vrste terorizma. Narod Evrope ovih je nekoliko dana tražio pribježište u četiri zida svojih domova, izbjegavajući boravak na javnim mjestima, okupljalištima i centrima gdje boravi veliki broj ljudi, ali jedna palestinska porodica već je desetljećima nesigurna i u svome vlastitom domu, jer se nalazi na domašaju mašine za ubijanje i destrukciju kojom upravlja cionistički režim. Ima li danas svirepijeg nasilja od onog što ga cionistički režim provodi izgradnjom naselja? Bez da se ijednom nađe na udaru ozbiljne i djelotvorne kritike svojih utjecajnih saveznika, ili bar formalno neovisnih međunarodnih institucija, taj režim ruši palestinske domove i uništava njihova polja i vrtove, ne dozvoljavajući jadnome narodu da bar sa sobom ponese svoja skromna pokućstva i pokupi plodove svojih usjeva. I sve se to uglavnom čini na očigled uplakanih i prestravljenih žena i djece dok gledaju zlostavljanje i tjelesno nasilje nad svojim najmilijim članovima porodice, koje ponekad odvode i u svoje zloglasne kazamate. Poznajete li u savremenom svijetu svirepost koja bi se po svome obimu, količini i vremenskom kontinuitetu mogla s tim usporediti? Kako nazvati pucanje u damu nasred ulice, samo zato što je verbalno izrazila svoj protest do zuba naoružanom vojniku? Šta je to ako ne terorizam? Ovaj se barbarizam ne može nazvati ekstremizmom valjda samo zato što ga čine oružane snage jedne okupatorske vlade? Ili, možda, ove slike više ne zavrjeđuju buđenje naše savjesti samo zbog toga što ih već 60 godina posmatramo na svojim televizijskim ekranima?

Vojne invazije na svijet islama u posljednjim godinama, sa bezbroj žrtava, još su jedan primjer kontradiktorne logike Zapada. Napadnute su zemlje, pored ljudskih žrtava, izgubile svoju ekonomsku i industrijsku infrastrukturu; njihovo kretanje putem razvoja je ili potpuno zaustavljeno ili usporeno, a u nekim slučajevima vraćeno desetljećima unatrag. Uprkos svemu tome, od njih se bezobzirno traži da ne konstatiraju vlastitu obespravljenost. Kako je moguće jednu zemlju pretvoriti u veliku ruševinu, njezine gradove i sela sravniti sa zemljom, a onda joj kazati: Molimo, nemojte misliti da ste ugnjetani i obespravljeni!? Nije li iskreno izvinjenje bolje od apela na ignoranciju i zaboravljanje tragedija koje su se tim ljudima dogodile? A bol i duševna patnja koju je svijet islama ovih godina osjetio od dvoličnosti i mimikrije svojih napadača zacijelo nisu manji od pričinjenih materijalnih šteta.

Draga omladino!

Ja imam nadu da ćete vi, danas ili sutra, promijeniti taj hipokrizijom okaljani mentalitet, mentalitet čija se vještina ogleda u skrivanju dugoročnih ciljeva i uljepšavanju zlobnih namjera. Po mome mišljenju, prva faza u stvaranju mira i sigurnosti jest u ispravljanju mentaliteta koji proizvodi nasilje. Dok politikom Zapada dominiraju dvostruka mjerila, i dok se terorizam u očima njegovih moćnih sponzora dijeli na dobri i loši, i dok interesi vlada imaju preimućstvo nad humanim i etičkim vrijednostima, nema potrebe da na drugim mjestima tragamo za korijenima nasilja.

Nažalost, ti su korijeni kroz dugi niz godina prodrli i u dubinu kulturnih politika Zapada, oblikujući jednu “soft” i tihu agresiju. Mnoge su zemlje u svijetu ponosne na svoju autohtonu, domaću i nacionalnu kulturu. Govorim o kulturama koje su snagom svojega sazrijevanja i plodnosti stotinama godina hranile ljudske zajednice. Ni svijet islama u tome nije nikakav izuzetak. Međutim, u savremenom dobu svijet Zapada, koristeći se sofisticiranim sredstvima, insistira na kulturnoj klonifikaciji i unifikaciji svijeta. To nametanje kulture Zapada drugim narodima i omalovažavanje pojedinačnih neovisnih kulturnih obrazaca smatram izuzetno štetnim, tihim nasiljem.

Ponižavanje bogatih kultura i vrijeđanje/skrnavljenje njihovih najpoštovanijih elemenata dešava se u situaciji u kojoj “zamjenska” kultura uopće nema kapaciteta za takovrsnu alternaciju. Naprimjer, “agresivnost” i “moralni promiskuitet” pretvoreni su, nažalost, u dva glavna elementa kulture Zapada, reducirajući njezin kredibilitet i prihvatljivost čak i u njenim kolijevkama. Sada se postavlja pitanje: Jesmo li mi “grješni” ako ne želimo agresivnu/ratobornu, vulgarnu kulturu koja izmiče svakoj vrsti duhovnosti? Bit ćemo inkriminirani ako stanemo na put destruktivnoj poplavi koja se u liku raznoraznih pseudoumjetničkih izraza sručuje na našu omladinu? Ja ne poričem važnost kulturnih povezanosti. One su uvijek polučivale razvoj, sazrijevanje i uzajamno obogaćivanje, ali samo ako su ozbiljivane u prirodnim okolnostima, u ozračju poštivanja zajednice koja je predmetom takvih upliva. U suprotnom, neharmonične, nametane veze polučuju neuspjeh i štetu. Sa potpunim žaljenjem moram kazati da prezrene skupine, kakav je DAESH, jesu plod takvih neuspjelih “brakova” s uvoznim kulturama. Da je problem zaista samo doktrinarne/teološke naravi, onda bi takve pojave u svijetu islama morale postojati i prije kolonijalnog doba, a historija svijeta islama svjedoči suprotno. Pouzdani historijski dokumenti bjelodano pokazuju kako je susretanje kolonijalizma sa jednim odbačenim ekstremnim mišljenjem, i to u srcu jednog beduinskog plemena, posijalo sjeme radikalizma u ovoj regiji. Jer, kako bi, u suprotnom, iz jedne od najetičnijih i najhumanijih religijskih ideja u svijetu – u čijem je temeljnom tekstu ubijanje jednoga čovjeka poistovjećeno s ubijanjem cijeloga čovječanstva – moglo poniknuti takvo smeće kakav je DAESH?
Valja se, nadalje, zapitati zašto ljudi rođeni u Evropi i intelektualno i duhovno odgajani u evropskome okruženju bivaju privučeni takvim skupinama. Je li moguće povjerovati da ti ljudi nakon jednog ili dva putovanja u ratna područja odjednom postaju tako ekstremni da su spremni mecima rešetati svoje sunarodnjake? Sigurno je da se ne može prenebregnuti ni jednoživotna nezdrava kulturna hrana u jednom kontaminiranom okruženju koje porađa nasilje. S tim u vezi bi trebalo doći do jedne obuhvatne analize koja bi razotkrila skrivene i otvorene kontaminiranosti društva. Možda je duboka mržnja, nastajala u srcima pojedinih slojeva zapadnih društava tokom godina ekonomskog i industrijskog procvata, na tragu nejednakosti i gdjekad pravne i strukturalne diskriminacije, stvorila komplekse koji sada svako malo, na jedan bolestan i maničan način, pokazuju svoje lice.

U svakom slučaju, vi ste ti koji trebaju razgrnuti površinske slojeve svojih društava, pronaći čvorove i pritajene mržnje, driješiti ih i uklanjati. Rascjepe treba popunjavati, pukotine popravljati, a ne dodatno doprinositi njihovome produbljivanju. Velika pogreška u borbi protiv terorizma jest u ishitrenim reakcijama koje doprinose daljem cijepanju. Svaki ishitren i nagao postupak koji doprinosi izolaciji, zaplašivanju i zebnji muslimana Evrope i Amerike, koji broje milione aktivnih i odgovornih članova društva u kojem žive, svaki postupak koji bi doprinio njihovom dodatnom obespravljivanju i društvenoj marginalizaciji, ne samo da neće riješiti problem već će produbiti razdaljine i proširiti netrpeljivosti. Ukoliko dođe do legalizacije i legitimizacije površnih i afektivnih rješenja, to će pojačati postojeće polarizacije i k tome još otvoriti puteve u nove krize. I ništa više. Prema dostupnim izvješćima, u nekim evropskim zemljama uvedeni su propisi koji podstiču građanstvo na uhođenje i špijuniranje njihovih muslimanskih sugrađana. Takva su ponašanja nepravedna i svi znamo da nepravda, htjeli ne htjeli, po svojoj prirodi ima učinak bumeranga. A muslimani i ne zaslužuju takvu vrstu nezahvalnosti. Svijet Zapada dobro poznaje muslimane već stoljećima. I onda kada su zapadnjaci bili gosti na tlu islama, mjerkajući bogatstva svojih domaćina, i onda kad je Zapad ugostio muslimane, koristeći se njihovim radom i mišljenjem, uglavnom su od muslimana vidjeli samo ljubaznost, blagonaklonost i strpljivost.
Zato želim da vi, mladi ljudi, na osnovu ispravne spoznaje, snagom dubokoumnosti i poučeni onim neprijatnim iskustvima, udarite temelje jednoj ispravnoj, časnoj i dostojanstvenoj interakciji sa svijetom islama. U tom slučaju, u bliskoj ćete budućnosti vidjeti kako će zgrada nastala na tim temeljima svojom sjenkom pouzdanja i povjerenja napraviti hlad svojim graditeljima, podariti im toplinu mira i sigurnosti, a čitavome svijetu osvijetliti put u jednu bolju budućnost.

Sejjid Ali Hamenei
29. 11. 2015. godine

Izvor: http://www.ibn-sina.net/