Polažaj duše u poretku stvaranja

Ibn Sina ima osobeno mišljenje o gradaciji egzistencije i razinama stvaranja. U pogledu spuštajućeg luka stvaranja on kaže sljedeće:

1. Početak lanca stvaranja je Prvotni Izvor

Uzvišeni Gospodar je Stvoritelj i Prvotni Izvor Kreacije i egzistencije. Znači, uređenje stvorenog je Božiji poredak i otprije osmišljeno, koje je stvorila Gospodareva moć na temelju znanja i radi određenog cilja.

أَفَحَسِبْتُمْ أَنَّمَا خَلَقْنَاكُمْ عَبَثًا وَأَنَّكُمْ إِلَيْنَا لا تُرْجَعُونَ

“Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?”[1]

2. Prvi um

U filozofiji postoji pravilo poznato kao el-vâhid (الواحد), a ono glasi: “Iz jednosti ne može proizaći ništa, osim jednost.” (الواحد لا يصدر عنه إلاّ الواحد) Uzvišeni Gospodar, Koji je Apsolutno Jedan i “elementarno prost”, što znači da nije sačinjen iz bilo kojih moguće pretpostavljenih dijelova, bilo da su oni materijalne, umne ili imaginalne kategorije, stvorio je Prvi um (عقل اوّل) ili Opći um (عقل كلّ). Opći um, zato što u sebi objedinjuje različite aspekte, kao što su bitak i štastvo, ima snagu stvaranja različitih bića. On je stvorio tri bića: Drugi um, Dušu i masu prvog nebeskog svoda.

3. Nastavak lanca

U nastavku stvaranja, kakvim ga Ibn Sina vidi, svaki budući um stvara tri stvari: sljedeći niži um, dušu i masu sljedećeg nebeskog svoda, sve do Desetog uma koji se naziva još i Djelatni um (عقل فعّال). Djelatni um stvara deveti nebeski svod, koji se naziva Mjesečeva nebeska sfera (فلك القمر) i pod čijim okriljem egzistiraju elementi i stvorenja.[2]

 Filozofi i teozofi su vjerovanja da je bitak gradiran, odnosno da ima različite razine egzistencije. Po prvoj podjeli biće ima tri razine:

1. biće uvjetovano poricanjem (وجود بشرط لا)

2. biće ničim uvjetovano (وجود لا بشرط)

3. biće uvjetovano potvrđivanjem (وجود بشرط)

Biće uvjetovano poricanjem također se naziva Položaj jednosti (مقام احديّت), Skriveno skrivenosti (غيب الغيوب), Čuvana riznica (كنز مصون) i Pokrivena skrivenost (غيب مكنون), zato što tamo ne postoji nikakav oblik imena, atributa, ograničenja, uvjetovanosti i individualiteta. Ovi nazivi su samo naznake, čija je jedina zadaća da ukažu na to mjesto i ništa više. Druga razina je elementarno prosto biće koje obuhvata sva kontingentna bića, koja bez izuzetka svoju opskrbu dobivaju od Njega, kako za opstojanje samog svog bića, tako i za opstojanje savršenstava svoje egzistencije. Ova razina se naziva Apsolutno biće (وجود مطلق), Sveto izvorište izlijevanja milosti (فيض مقدّس), Duša svemilosti (نفس رحمانى), Muhammedovska zbilja (حقيقت محمديّه), Sveobuhvatna milost (رحمة الواسعة), Riječ “Budi!” (كلمة كن). Svaka od ovih sintagmi ukazuje na jedan vid ove razine bića i zbilje egzistencije. Zato, ako se Muhammed, s.a.v.a., naziva “Milost svim svjetovima”, to je upravo iz ovog razloga. Treću razinu bića predstavljaju bića ograničene egzistencije, počevši od Općeg uma pa do materije čistog potencijala, tj. prima-materije (هيولى اولى). Teozofi ovu razinu nazivaju štastva (ماهيات), a arifi fiksni entiteti (عين ثابت). Ibn Arebi u svom kapitalnom djelu Mekanska otkrovenja ove tri razine bića određuje kratkom rečenicom: “Istinsko biće je Allah, Apsolutno biće je Njegova Sveopća milost, a Ograničeno biće je Njegov trag.”

To znači da je Istinsko biće, odnosno biće uvjetovano poricanjem, Allah, dž.š., Koji ničim nije uvjetovan, pa čak ni uvjetom da “ničim nije uvjetovan”, jer sama pretpostavka da biće ničim nije uvjetovano predstavlja u umu jedan oblik ograničenja za to biće. S druge strane, biće ničim uvjetovano predstavlja Apsolutno biće ili Dušu svemilosti. I na kraju, biće uvjetovano potvrđivanjem predstavljaju štastva kontingentnih bića, kao tragove Apsolutnog bića.

 Odlike tijela nebeskih svodova

Filozofi smatraju da duše tijela nebeskih svodova imaju sebi svojstvene odlike, a to su:

1. Neprestano kretanje, koje je po njihovom mišljenju pod stalnim nadzorom duša nebeskih svodova, koje ujedno daruju pokretačku snagu tijelima.

2. Kretanje tijela nebeskih svodova je kružno.

3. Ograničenost nebesa u individualitetima. Mišljenje je da svako nebo ima samo jednu individuu, što znači da ova nebesa nisu individue jedne opće vrste. Ova nebesa nisu poput ljudi koji su pojedinci skupa opće vrste koja se naziva čovjek. Dokaz za njihovu tvrdnju leži u činjenici da su upravitelji nebesa umovi, a budući da je svaki um zaseban i jedinstven tako je i nebo jedinstveno u svojoj vrsti. Upravo zbog iznesenog, po njima brojnost nebesa počiva na vrsti, a ne na individualitetu. Drugim riječima, nebesa nisu individue za koje postoji jedna vrsta koja ih objedinjuje, već postoje vrste od kojih svaka zasebno ima samo jednu individualnost.

4. Tijela nebesa su elementarno prosta. Ibn Sina smatra da tijela nebesa nisu ni spoj, ni tvorevina različitih elemenata, već su potpuno prosta, jednostavna i nesložena. Upravo zbog toga kod njih nema ujedinjavanja, spajanja ili razjedinjavanja, drugim riječima, ona nisu stvorena ili spojena iz nekoliko elemenata, da bi se moglo nešto od njih otcjepljivati i izdvajati, pa ponovo prisjedinjavati. Jednom riječju, kod tijela nebesa nema spajanja i otcjepljivanja zbog toga što su ona elementarno prosta.

5. Između tijela nebesa ne postoji zajednička materija. Dokaz za ovu tvrdnju očit je s obzirom na okolnost da je već prije rečeno da su tijela nebesa elementarno prosta, što znači da nisu spojevi više elemenata, a tamo gdje nema više elemenata nema mogućnosti da nešto bude zajedničko, a da se po drugom razlikuje.

6. Tijela nebesa su okruglog oblika, zbog čega nemaju ograničenost u smjerovima.

O gore iznesenom ukratko se može reći da su nebeske duše upravitelji materijalnih bića koja se nalaze pod Mjesečevim svodom, a koji se naziva Svijet supstrata ili Svijet elemenata (عالم اسطقّسات). Pojedinačna kretanja nebesa uzrok su pojavi različitih događanja među zemaljskim bićima. Krajnji cilj njihovog kretanja je traženje sličnosti sa uzvišenim izvorištima.[3] Dakle, ovaj niz u svom spuštajućem luku stiže do zemaljskog svijeta i završava se u prima-materiji, koja je čista potencija, bez imalo aktualnosti.

Tri vrste bića u Kreaciji

Iz dosadašnje rasprave jasno proizlazi da osim Prvog izvora postoje tri vrste u Svijetu egzistencije, i to: um, duša i tijelo.

Um je čisto nematerijalno biće, što znači da u svom djelovanju nema potrebe za materijalnim sredstvima.

Duša ili nefs, podrazumijevajući i nebeske i zemaljske duše, predstavlja posredni nastavak ispoljavanja milosti, od uma ka svemu drugom. Ibn Sina smatra da su ova dva bića pravječna; naravno, misli se na pravječnost u vremenu, a ne po svojoj biti.

Tijelo je najniži oblik bića i nije pravječno kao prethodna dva bića, već je stvoreno u vremenu. Prema Ibn Sininom stanovištu tijelo je sačinjeno iz četiri sastavnice: oblika, materije, prirode i akcidenta.

1. Oblik je vid aktualizacije tijela i konzistent po kojem postoji, jer bez oblika u osnovi tijelo ne bi ni bilo tijelo.

2. Materija je, također, dio potencijala tjelesnosti, tj. materija je ona koja u sebi aktualizira tijelo.

3. Priroda je ona zbilja po kojoj su kretanje, mirovanje i promjena posljedica njegovog bića; drugim riječima, priroda je izvor aktivnosti koje se javljaju u tijelu. Naravno, kod elementarno prostih tijela priroda nije ništa drugo do sam oblik, s tim da se iz jednog aspekta na njega gleda kao na oblik, a iz drugog kao na prirodu. Isti je slučaj sa materijom i oblikom, na koje se iz jednog aspekta gleda kao na oblik i materiju, a iz drugog kao na rod i vrsnu razliku. Međutim, kod složenih tijela priroda je dio oblika i nije istovjetna obliku.

4. Akcident se javlja kod tijela nakon[4] što materija, koja nije drugo do čisti potencijal tijela, zajedno sa oblikom tijela poprimi aktualitet i vrsta se upotpuni.[5]

 Podjela tijela

Tijelo se u prvoj podjeli luči na dva oblika: prosto i složeno. Prosto tijelo je ono čiji su dijelovi slični i iste su prirode, dok kod složenog tijela dijelovi nisu slični i imaju različite kakvoće.[6]

Prosto tijelo ima dva oblika: nebesko tijelo i elementarno tijelo. Odlike elementarnih tijela su sljedeće:

1. Imaju osobinu stvaranja i razaranja, a dokaz rečenog temelji se na činjenici da imaju zajedničku materiju i zbog toga imaju i različite oblike.

2. Imaju različite oblike, a različitost oblika kod elementarnih tijela slijedi različitost snaga duše nebeskog svoda.

3. Njihovo kretanje je pravolinijsko, zbog čega su ograničena u smjerovima, za razliku od nebeskih tijela, koja se kreću sferno te nisu ograničena u smjerovima.

4. Njihovo kretanje je vidljivo. Dokaz za ovu tvrdnju je činjenica da kretanje oslikava vrijeme, jer je vrijeme količina ili dužina kretanja. Na temelju činjenice da možemo vidjeti kretanje, također percipiramo i vrijeme.[7]

5. Posjeduju sklonost i prirodu. Neka bića imaju jednaku sklonost i prirodu, kao naprimjer mješina puna zraka, koja se drži ispod vode. Njena priroda stalno teži da ispliva na površinu. Ako se samo na trenutak pusti, ona će i isplivati. Zbog toga se kaže da se Svijet elemenata – usljed različitih privlačnih i odbojnih sila – nalazi u središnjem dijelu nebeskih svodova.[8]

Najniže elemente – koji se nalaze pod okriljem devetog, tj. mjesečevog neba, kao i proste zemaljske elemente – čini četvero: zemlja, voda, vazduh i vatra. Početak uzdižućeg luka otpočinje iz “stvorenog prostog svijeta supstrata” i ova četiri elementa, koja imaju osobinu stvaranja i razaranja, dolaze u postojanje posredstvom nebeskih svodova.

Prirodnjaci Staroga svijeta su – kada je riječ o ova četiri elementa – vjerovali da oni imaju četiri kakvoće i četiri prirode. Također, govorili su da u svakom elementu postoje dvije kakvoće, a različitost u kakvoćama se javlja zbog njihove različite udaljenosti od nebeskog svoda. Smatrali su da je zemlja hladna i suha, voda hladna i mokra, zrak vruć i vlažan, vatra vruća i suha. Na temelju iznesenog, kada ove četiri kakvoće (vlažnost, suhoća, vrućina i hladnoća) grade spojeve, one formiraju prosta tijela. Također, vjerovali su da njihovim spajanjem oblici elemenata ne bi nestajali, već bi se samo dešavale određene akcije i reakcije, uticaji i uplivi jednih na druge. Drugim riječima, događala bi se samo promjena stanja, a iz ove akcije i reakcije uobličavao bi se temperament ili narav.

Određujući temperament ili narav (مزاج) Ibn Sina kaže: “Temperament je nova kakvoća, nastala iz međusobnih reakcija suprotstavljenih kakvoća u tijelu.”[9] Pri pojavi naravi oblici elemenata ne iščezavaju, već se iz međusobne reakcije javlja nova kakvoća, koja se naziva narav. O tome je Ibn Sina rekao: “Ako bi oblici nestali i bili uklonjeni, to bi bilo uništavanje; međutim, ako jedan oblik nadvlada, na djelu je preobražavanje.”[10]

Narav se dijeli na onu skladnu i onu neuravnoteženu. Skladna narav ne postoji u spoljašnjem svijetu, jer to podrazumijeva da nijedan od elemenata ne potčinjava drugi, i u tom slučaju nijedan element ne bi imao prirodno ograničenje, a znamo da svako tijelo, i prosto i složeno, posjeduje ograničenja i zauzima određeni prostor. Ako tijelo ne bi bilo ograničeno i ne bi zauzimalo prostor, to bi značilo da ono niti se kreće, niti miruje, a tijelo bez kretanja i mirovanja nema svoje vanjsko uobličenje. Prema tome, sve naravi su neuravnotežene, tj. jedan od elemenata je nadvladao i potčinio sebi ostale.

Ako neuravnotežena narav bude usmjerena ka skladu, ona se sjedinjuje sa vegetativnom dušom. Dakle, u stvarnosti, duša je u vezi sa naravima, koje se kreću ka skladu. Ibn Sina kaže: “Iz ovih elemenata oblikuju se druga bića posredstvom snage nebeskoga svoda i koliko spoj elemenata bude bliži skladu, s njim se veže suptilnije biće, koje se zove duša ili nefs, od kojih je vegetativna prva u tom nizu.”[11]

Gore opisanim pojavama Ibn Sina nam otkriva dvije veoma važne stvari u vezi sa Stvaranjem, koje pojašnjavaju brojne zbilje i zakone Ovoga svijeta, a što je potvrđeno i kur'anskim ajetima, i logičkom argumentacijom, i iskustvom života. Te dvije stvari su kapacitet ili prijemčivost bića i emanacija sa izvora Svemilosrdnog.

To znači, svako biće, pa čak i ono na razini vegetativnog, ako se ne bude nalazilo na svome, samosvojnom putu i ne bude spremno i prijemčivo, neće ostvariti nikakav oblik savršenosti. Kada ono bude spremno i stekne uvjete za uzdizanje sa niže razine na višu, emanacija Svemilosrdnog je osigurana. Dakle, za ostvarenje svakog oblika savršenstva i kretanja, ova dva uvjeta su obavezna: jedan od strane primaoca, koji treba osigurati dostojnost primanja emanacije, i drugi, od strane darovaoca, koji treba emanirati.

Budući da je vegetativnom biću radi njegovog usavršavanja neophodno da dosegne razinu aktualizacije – i unutarnje, i po biti – jer je u suprotnom nemoguća emanacija od strane Uzvišenog Gospodara, u tom slučaju posve je neupitna zadaća i obaveza čovjeka koji posjeduje razum i slobodu izbora – i sve dok ne dosegne razinu spremnosti prihvatanja savršenstva, nije moguće da ostvari savršenstvo. O ovoj pojavi govori i Kur'an kada kaže:

ذَلِكَ بِأَنَّ اللّهَ لَمْ يَكُ مُغَيِّرًا نِّعْمَةً أَنْعَمَهَا عَلَى قَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنفُسِهِمْ وَأَنَّ اللّهَ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

“To je zato što Allah neće lišiti blagodati narod kome ju je podario – sve dok se on sam ne promijeni – a Allah sve čuje i sve zna.”[12]

Svako kretanje ka usavršavanju treba poteći iznutra i dok se to ne desi, ne postoji mogućnost promjene blagodati. U ovom pravilu ne presuđuje okolnost o povoljnoj ili nepovoljnoj promjeni. Tako i Kur'an o ovom pitanju iznosi jedno opće pravilo:

إِنْ أَحْسَنتُمْ أَحْسَنتُمْ لأَنفُسِكُمْ وَإِنْ أَسَأْتُمْ فَلَهَا

“Sve što činite – činite sebi, dobro i zlo.”[13]

Da bi u sljedećem ajetu zaključio:

عَسَى رَبُّكُمْ أَن يَرْحَمَكُمْ وَإِنْ عُدتُّمْ عُدْنَا

“I Gospodar vaš će vam se opet smilovati; ako vi ponovo započnete, započet ćemo i Mi.”[14]

Ovo je zakon Stvaranja, a kada se odnosi na čovjeka, sigurno je da isto vrijedi i za vegetaciju i za životinje, ali i za društva. Tako da je usavršavanje i propadanje zajednice u potpunoj ovisnosti o unutrašnjem kretanju i djelima. Ako se nalazi na putu Istine i njen trud i kretanje budu ispravni, zajednica će se sigurno uzdizati i usavršavati. Također, ako izađe iz okvira Istine, sigurno će dospjeti u nazadovanje i propadanje. Takvoj zajednici nema spasa, osim ako se ponovo ne vrati na put Istine.

Ovdje je potrebno naglasiti da prihvatanje islamskih učenja bez njihove praktične primjene ne donosi nikakve koristi. Mišljenje da će nas Allah, dž.š., pomoći samo zato što smo u skupini sljedbenika Istine nije ništa više nego besmislena tlapnja i u suprotnosti je sa zakonima Kreacije, Božijeg sunneta i islamskih zapovijedi. Časni Kur'an o pobjedi muslimana nad nevjernicima kaže sljedeće:

يَا أَيُّهَا النَّبِىُّ حَرِّضِ الْمُؤْمِنِينَ عَلَى الْقِتَالِ إِن يَكُن مِّنكُمْ عِشْرُونَ صَابِرُونَ يَغْلِبُواْ مِائَتَيْنِ وَإِن يَكُن مِّنكُم مِّائَةٌ يَغْلِبُواْ أَلْفًا مِّنَ الَّذِينَ كَفَرُواْ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لاَّ يَفْقَهُونَ الآنَ خَفَّفَ اللّهُ عَنكُمْ وَعَلِمَ أَنَّ فِيكُمْ ضَعْفًا فَإِن يَكُن مِّنكُم مِّائَةٌ صَابِرَةٌ يَغْلِبُواْ مِائَتَيْنِ وَإِن يَكُن مِّنكُمْ أَلْفٌ يَغْلِبُواْ أَلْفَيْنِ بِإِذْنِ اللّهِ وَاللّهُ مَعَ الصَّابِرِينَ

“O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu! Ako vas bude dvadesetak izdržljivih, pobijedit ćete dvije stotine; a ako vas bude stotina, pobijedit ćete hiljadu onih koji ne vjeruju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju. Sada vam Allah daje olakšicu; On zna da ste izmoreni: ako vas bude stotina izdržljivih, pobijedit ćete dvije stotine; ako vas bude hiljada, pobijedićete, Allahovom voljom, dvije hiljade. A Allah je uz one koji su izdržljivi.”[15]

Privlači pažnju da kada se u prvom ajetu govori o izdržljivim vjernicima, njihova snaga je takva da mogu pobijediti deseterostruko brojnijeg neprijatelja. Ovo nije slučaj kada se pojavi slabost među njima, o čemu govori drugi ajet, kada je njihova snaga ograničena na pobjedu dvostruko brojnijeg neprijatelja. Naravno, slabost o kojoj se govori može biti bilo kojeg oblika: politička, privredna, tehničko-tehnološka, naučna, industrijska, kulturna, moralna itd. Zato Kur'an kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن تَنصُرُوا اللَّهَ يَنصُرْكُمْ وَيُثَبِّتْ أَقْدَامَكُمْ

“O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.”[16]

Dakle, Božija pomoć je uvjetovana našim slijeđenjem i primjenom Božijih zakona i islamskih učenja.

Izvor: Akbar Eydi, Učenje o duši u djelu Ibn Sine, Fondacija „Mulla Sadra“,Sarajevo, 2009., preveo sa perzijskog: Amar Imamović

[1] El-Mu'minûn, 115.

[2] Ibn Sina, Eš-Šifâ’ el-ilâhijjât, str. 528, 534, 553; Ibn Sina, Mabda’ we ma‘âd, str. 74-84; Ibn Sina, Resâ'el, str. 336.

[3] Ibn Sina, Mabd'a we ma‘âd, str. 54-86; Ibn Sina, Eš-Šifâ’ et-tabî‘ât, sv. 3, str. 16-34; Ibn Sina, Eš-Šifâ’ el-ilâhijjât, str. 531.

[4] Ovdje se ne misli na vremenski redoslijed u nizu pojava, već na redoslijed po razinama.

[5] Ibn Sina, Eš-Šifâ’ et-tabî‘ât, sv. 1, str. 34; Bahmanjar, Et-Tahsîl, str. 577-578.

[6] Ibn Sina, El-Išârât we et-tenbihât, sv. 2, str. 192-196; Ibn Sina, En-Nedžât, str. 268; Ibn Sina, Resâ'el, str. 46.

[7] Ibn Sina, Eš-Šifâ’ et-tabî‘ât, sv. 1, str. 155.

[8] Ibn Sina, El-Išârât we et-tenbîhât, sv. 2, str. 208, 231; Ibn Sina, Eš-Šifâ’ el-ilâhijjât, str. 534; Ibn Sina, En-Nedžât, str. 268-271.

[9] Ibn Sina, Eš-Šifâ’ et-tabî‘ât, sv. 1, str. 36.

[10] Ibn Sina, Eš-Šifâ’ et-tabî‘ât, sv. 3, str. 33, 250; Ibn Sina, El-Išârât we et-tenbîhât, sv. 2, str. 286; Ibn Sina, Mabd'a we ma‘âd, str. 92-96.

[11] Ibn Sina, En-Nedžât, str. 318; Ibn Sina, Resâ'el, str. 49; Ibn Sina, El-Išârât we et-tenbîhât, sv. 2, str. 286; Ibn Sina, Mabda’ we ma‘âd, str. 92-96.

[12] El-Enfâl, 53.

[13] El-Isrâ, 7.

[14] El-Isrâ, 8.

[15] El-Enfâl, 65-66.

[16] Muhammed, 7.