Islamski svjetonazor

Pojam svjetonazora

Svaka škola, ideologija i smjer razmišljanja koji nudi program ljudskog spasa i sreće predlaže u svom programu niz vrijednosti, naredbi i zabrana koji se odnose na pojedinca ili društvo. Ti programi sadrže praktične naredbe ili zabrane koje zadiru u svaku poru individualnog i društvenog života. Sadržaj normi ogleda se kroz princip koji zahtijeva ili zabranjuje da se nešto desi: ovo se mora učiniti, to se ne smije ni pomisliti; na ovaj se način treba izgraditi; radi napretka mora se ići ovim putem, a ne tim; treba slobodno živjeti; učenjak treba planirati; treba se kretati ka Božijem zadovoljstvu; u društvu se ne smije činiti nepravda itd. Sve naredbe i zabrane koje ideologija nudi moraju se oslanjati na jednu vrstu filozofije i svjetonazora o egzistenciji, svijetu i društvu da bi se na osnovu toga svojevrsnog pogleda na svijet u kojem se živi društvo moglo definirati na ovaj ili onaj način, a članovi društva mogli biti odgajani u skladu sa planom i programom koji je izrađen na temeljima upravo te ideologije i pogleda na svijet.

Svjetonazor je skup pogleda, komentara i analiza u vezi sa svijetom, društvom i čovjekom. Pogledi se tiču odgovora na različita pitanja o svijetu koji nas okružuje i u kojem živimo. Između ostalog, to su pitanja da li ovaj svijet ima svoj početak ili ne? da li ima svrhu ili se kreće po principu slučajnosti? ili kakva je čovjekova sudbina? da li je čovjek biće koje je u djelovanju slobodno ili prisiljeno? je li podlježan vremenu i prirodi ili vlada njima? da li mu je priroda Božanske naravi ili je animalna? da li društvo ima sudbonosnu ulogu na pojedinca ili ne? da li i društvo, poput pojedinca, ima svoj život, smrt, usavršavanje i zaostalost? kakva je veza između historijskih i društvenih zakonitosti? itd. Odgovori na ova pitanja predstavljaju svjetonazor.

Pojam ideologije ili prepoznavanja dogme gradi se na postolju svjetonazora. Ustvari, ideologija je praktična suština (mudrost). To je odgovor na pitanja zašto se na ovaj način treba živjeti, zašto treba pravedno postupati? Islamska ideologija na ova pitanja daje odgovar što svijet ima Stvoritelja, a On, tj. Allah, dž. š., ne prihvata u Svom sistemu stvaranja drugačije ponašanje, već traži samo pravdu. Uvijek kada postavimo pitanje o suštini praktičnih pravila, ideologija nam odmah odgovara: zato što je moj svjetonazor tako presudio. Zašto moram biti sa hidžabom? Zašto moram obavljati namaz? Zašto trebamo postiti? To se mora zato što nam svjetonazor kaže: Ovaj je svijet u moći Allahovoj; Uzvišeni Allah poslao je Resula, koji nam je rekao da ćemo za svoja djela odgovarati. Jasno nam je, dakle, da se odgovori na ideološka pitanja oslanjaju na svjetonazor.

Zakon nizanja – ترتب

Na pitanje zašto su ideologije različite, odgovor je zato što su svjetonazori raznovrsni. Ali, kada se postavi pitanje zašto su svjetonazori, ili drugim riječima pogledi na svijet, različiti, na njeg nije jednostavno odgovoriti. Zbog toga i postoje različita mišljenja i stavovi od kojih ćemo na neke ukazati:

A) Marksisti odmah odgovaraju:

Zato što su društveni položaji a samim tim i društveni slojevi različiti. Na osnovu te razlike čovjek, koji je lišen društvenih privilegija, ima različit uvid i gleda drugačije na svijet oko sebe od jednog čovjeka koji živi u svim materijanim blagodatima uživajući privilegije. Ne treba objašnjavati da lišenost životnih komfora i uživanje u njemu imaju svoje prirodne reakcije. Način na koji čovjek živi ostavlja aktivan trag na njegovu nutrinu čiji kvalitet uveliko zavisi od uvjeta života. Usljed toga, spoznaje su različite i suprotne a ponekad i kontrarne.

Dželaludin Rumi kaže:

Kada se okreneš i glava tijelo prati,

tako da i oči gledat će u smjeru tom.

Kada na brodu si ploveći po moru,

obalu ćeš vidjeti pokretnu u smjeru svom.

Kada sudbina te ojađena nađe,

tjeskobu ćeš krivcem znati, jer te pati.

Kada si veseo prijateljstvom druga,

tad je veseo ovaj svijet kao duga.

Problem ovog stava

Rezultat do kojeg se dolazi ovakvim stavom jeste nepovjerenje prema bilo kakvom pogledu na svijet (kosmologija). Usljed toga što svaki čovjek ima sebi svojstven pogled na svijet, praktično je nemoguće ujediniti toliki broj različitih pogleda u jedan zajednički. Drugo, ovaj stav u sebi sadrži ozbiljan problem, ukoliko bismo marksiste upitali da li je vaš zakon općenit ili ne? U prvom slučaju, ukoliko bi bio općenit, to bi bio argument koji u sebi krije besmisao i protivurječnost, a u drugom slučaju, tj. ukoliko nije općenit, to bi dovelo do opće relativnosti pogleda na svijet. To jest, ukoliko kažu da je općenit, u tom slučaju pitanje relativnosti samo po sebi biva ugašeno i tu se radi o dokazu besmisla, ili, drugim riječima, to je dokaz koji sa sobom nosi i smrtnu presudu. Ukoliko, pak, kažu da nije općenit, to stavu daje izgled potpuno ličnog mišljenja koje je, kao što i sami tvrde, rezultat duševnih stanja i prilika koje okružuju čovjeka a koje su promjenjive, što za sobom iziskuje promjenu stava prestajanjem uvjeta u kojem je nastao, s obzirom da je riječ o potpuno ličnom stavu a samim tim i relativnom, jer je rezultat relacije pojedinca s prirodnim i društvenim okruženjem. Što je najvažnije, takav stav nema logičnog opravdanja da iznosi svoje parametre s namjerom mijenjanja svjetonazora ostalih ljudi, jer ljudi koji ne žive u uvjetima u kojima oni žive ne mogu razmišljati kao oni, da bi na taj način spoznali svijet kakvim ga oni vide.

Mi prihvatamo, i u tome nema nikakve polemike, da je čovjekovo razmišljanje u velikoj mjeri pod utjecajem okruženja, tj. vanjskih faktora. I upravo na ovoj osnovi Islam u pogledu izgradnje zdrave okoline ulaže maksimalan napor. U isto vrijeme kada kaže da nema prisile u vjeru, s druge strane, priprema sankcije i preventivne mjere za kršenje pravila u okviru vjere. Međutim, nije moguće pobiti činjenicu da čovjek ima stanicu slobodnog razmišljanja koja je sposobna biti imunom i neovisnom na spoljne utjecaje. Ona se u islamskoj terminologiji naziva fitret ili primordijalna narav, tj. priroda. Na temelju ove činjenice stav marksista ni u kakvom slučaju ne može imati naučnu vrijednost.

Sljedeći odgovor

Jedna skupina dijeli mišljenje da razlike u spoznaji svijeta imaju svoj korijen u različitim svjetonazorima. Ono što je danas među filozofima i naučnicima prihvaćeno jeste da je korijen raznovrsnosti svjetonazora povezan sa disciplinom o spoznaji koja se naziva epistemologija.[1] Pojedinci su uvjereni da u načelu filozofija nije kosmologija, već je epistemologija (nauka o znanju), što dovodi do konstatacije da su različiti svjetonazori posljedica raznovrsnih epistemologija. Jedni kažu da je put za spoznaju svijeta razum, drugi opet kažu da je to posao srca, treći smatraju da se to postiže čulima i iskustvom. Saobrazno tome, ideologija svake škole utemel­jena je na sopstvenom svjetonazoru, a svjetonazor svake škole posljedica je i rezultat epistemologije te škole i pravca. U skladu s rečenim, epistemologija je logičnija ukoliko se više oslanja na jake argumente i na realnost, utoliko joj svjetona­zor zavređuje više povjerenja, a što je svjetonazor realniji, ideologija će biti čovječnija. Dakle, svaka škola na prvom mjestu treba odrediti logiku na kojoj će njen govor biti ute­meljen.

Odgovor Islama

Bez obzira na to što Islam nije filozofska škola i što se ne obraća svojim pristalicama filozofskim terminima, već ima svojstven jezik kojim se svakoj skupini obraća na nivou njene mogućnosti i stilom koji ta skupina razumije, svaki čovjek, bez obzira na kojoj razini shvatanja da se nalazi, može se u potpunosti koristiti ponuđenim. Međutim, jasno se da vidjeti kako i pored toga što vodi računa da bude razumljiva za sve, sigurno i temeljito govori tako da joj se ideologija može ponuditi u obliku praktične misli, a svjetonazor u vidu spe­kulativne i racionalne mudrosti, a stavovi o spoznaji (perz. m’arifet šenasi) kao načelna logika. Za razumijevanje tako opširnog programa imamo potrebu za debatiziranjem i s ve­likim brojem knjiga. Međutim, zadovoljit ćemo se rezimiran­jem teme karakteristika epistemologije i svjetonazora kao i ideoloških obilježja.

Izvor: Šejh Akbar Eydi, Karakteristike islama, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004, sa perzijskog preveo: Ertan Basarik

[1] Allame Tabatabai u knjizi Principi filozofije u prvom tomu pod naslovom Vrijednost pojmljenog, a i šehid Mutahari pod temom Epistemologija, govore o ovoj temi.