Vanjsko-pojavni bitak (وجود خارجى)

Ono što se vidi u našem okruženju, kao što su drvo, nebo, zemlja, čovjek itd., ili kao što svake noći posmatramo svijetleće zvijezde koje ukrašavaju nebo, ili Sunce koje nas obasjava tokom dana, predstavlja van­jsko-pojavni bitak.

Mentalni bitak (وجود ذهـنى) 

Mentalni bitak stvari je ono o čemu je do sada bilo riječi kao slikama koje čine znanje. Posredstvom mentalnog bitka stječe se znanje o spol­jašnim stvarima i drugim pojmovima. Rečeno je da čovjek posjeduje moć reflektiranja slika stvari u sebi. Ta moć se u filozofiji naziva um (عـقـل) – mjesto gdje se slike koje predstavljaju znanje odslikavaju i pos­redstvom čega dosežemo do spoljnjeg svijeta.

Napomena:

Ove dvije vrste bitka, vanjsko-pojavni i mentalni, terminološki se zovu zbiljski bici. To znači da ne zavise od dogovora ili konvencije, ili drugim riječima, njihova egzistencija nije arbitrarne prirode pa da neko određuje da stvari imaju dva bitka.

Napomena:

Kao što je rečeno, samo izvanjski bitak stvari u njegovom preciznom značenju smatra se stvarnim – haqiqi, dok je mentalni bitak samo odraz njegov i ništa više. Naravno, ako se uzme u obzir da ni mentalni bitak nije konvencionalne prirode, tj. stvar dogovora, o čemu će u nastavku biti više govora, onda se i on uzima kao zbiljsko biće, ali ne u pravom zna­čenju zbiljskog bića, nego samo relativno.

Verbalni bitak (وجود لفظى) 

Pošto je čovjek društveno biće, za njega je neizbježno da kontaktira sa drugim ljudima, razmjenjuje mišljenja i okorištava se mišljenjima drugih. Također, za njega je neizbježno da odredi i definira metode i znakove za prenošenje značenja, te da njihovim prihvatanjem razumijeva mišljenja drugih ljudi. Jedan od mogućih metoda je ukazivanje posredstvom iz­vanjskih bića. Donošenjem čaše želi se ukazati na pojam voda. Međutim, ovaj metod čovjeka dovodi do mnoštva problema. Prvo, ovim metodom nije moguće ukazati na sva bića. Drugo, svih pet osjetila obavezno trebju biti zdrava, a u slučaju da čovjek nema samo vid, bio bi uskraćen od većine znanja. I treće, svi pojmovi za kojima čovjek ima potrebu nemaju izvanjsko postojanje, tj. neki pojmovi su apstraktni.

Uzvišeni Gospodar je stvorio čovjeka zbog posebnog cilja, čije je ost­varenje moguće samo postepeno i ispunjavanjem njegovih specifičnih uvjeta. Jedan od tih preduvjeta predstavlja mogućnost prenošenja po­jmova, tj. značenja i njihovo shvatanje. Zbog toga, Gospodar je čovjeka stvorio sposobnim da izumi slova, kako bi njihovom kombinacijom mogao kovati riječi, da bi uz pomoć njih sa lahkoćom prenosio značenja i pojmove drugima, te ih sam preuzimao od drugih. Na ovaj način ot­vorila su se vrata učenja, podučavanja i otkrivanja. Dakle, riječi su nam­jesnici pojmova, a to znači da umjesto prenošenja samih značenja njih prenose riječi.

Objašnjenje:

S obzirom na značaj koji je allame Muzafer pridavao učenicima, i s druge strane, zbog toga što je shvatio važnost uloge riječi u naučnim zbiljama, on daje prilično opsežno objašnjenje ove problematike. Ovom prilikom prenijet ćemo samo jedan dio tog objašnjenja kako bismo is­pravnim razumijevanjem ostvarili bolje rezultate.

Ono što čovjeka čini sposobnim da učini prisutnim pojmove pos­redstvom riječi upravo je čvrsta veza između riječi, mentalnih pojmova i slika znanja. Ova veza je rezultat znanja o pripisanosti riječi određenim značen­jima i njihove česte upotrebe u tim značenjima.Riječi su sposobne da putem svoje čvrste veze sa mentalnim po­jmovima i slikama znanja ukažu na značenja i prenesu ih sagovorniku.

Iz dosada rečenog postaje jasno da su riječi namjesnici mentalnih pojmova, a mentalni pojmovi u sebi odražavaju esenciju (štastvo) zbil­jskih bića. Znači, um je granica koja razdvaja riječi od pojavnog svijeta (realiteta). Prema tome, riječ je u jednom smislu namjesnik zbilje, štaviše ona je stvarna spoljnja zbilja. Shodno tome, bitak riječi je bitak pojmova, značenja. Ova veza između riječi i pojmova, s jedne strane, i veza iz­među pojmova i spoljnje zbilje, s druge strane, formira jednu cjelinu. Verbalni bitak je pojmovni bitak, ali u obliku verbalnog bitka pojma, a ne njegov zbiljski bitak, kao što je i pojmovni bitak izvanjski bitak, ali ne sama bit izvanjskog, nego je znanstveni bitak samog spoljnjeg realiteta.

Riječ poprima privlačnost i odbojnost. Autor iz ove rasprave izvlači i druga zapažanja. On kaže: “Ova veza do te mjere ostavlja traga da i lijepo i ružno, privlačno i odbojno, jednoga prenosi na drugo. Kad čovjek voli nešto veoma mnogo, on osjeća zadovoljstvo već pri samom spominjanju toga. Naime, trudi se da nadjene to ime nečem njemu dragom, kao što je dijete, knjiga, institucija itd., da bi ga na ovaj način učinio još voljenijim. Ista pojava karakteristična je i za nešto što ne voli. Najružnija i najpokuđenija imena nadijeva svom neprijatelju, kao da ga omraženim riječima želi još više poniziti. Ovo sve je dokaz čvrste veze između same riječi i onoga što ona označava.”

Bitak u obliku pisma (وجود كتبى) 

Kao što znamo, riječi same ne zadovoljavaju sve ljudske potrebe jer su dovoljne samo u slučaju kada dvije prisutne osobe razgovaraju. Zbog toga, da bi se izvijestilo o prošlosti i budućnosti, potrebno je neko drugo sredstvo za prenošenje namjeravanog značenja. Zato je čovjek na osnovu Bogom dane mu moći izumio pismo da bi riješio ovaj problem. Prema tome, zapisani bitak je namjesnik i stvaralac verbalnog bitka, i sukladno ovome, on će ujedno biti i namjesnik mentalnog bitka. Dakle, pismo je zapisani bitak riječi i umskih slika. Zapisane riječi čovjeku čine ­prisutnim riječi, pojmove i zbilju njihova značenja.

Rezultati rasprave 

Veza između pojmova i riječi je u tolikoj mjeri čvrsta da ih je to učinilo jednim jedinstvenim bićem na način da kada god čovjek razmišlja u sebi, neizbježno mu riječi i rečenice prolijeću ispred očiju. Kada raz­mišlja, obično to čini i maštom i prisustvom riječi uporedo, kao da ri­ječima mašta. Ovu osobinu povezanosti riječi i sadržaja značenja najviše koriste i u njenu prirodu se osvjedočavaju pisci. U istom kontekstu su i sljedeće riječi Hadži Nasirudin Tusija, r.a.: “Nekada se mentalne aktiv­nosti odvijaju pomoću mentalnih riječi, a to se ostvaruje jedino radi čvrste veze u samom umu između riječi i sadržaja pojmova.” (Šarhe Išarat, 1.tom, rasprava o riječima)

Pogrešan izbor riječi pri razmišljanju upravo zbog ove čvrste veze povlači grešku i u mislima. Ako čovjek nije tačno upoznat sa ovom problematikom, tj. vezom riječi i značenja, neizbježno će biti suočen sa greškama na razini značenja. Dužnost učenika logike i filozofije je da veoma detaljno izuči ovu temu kako bi izbjegao lutanje i zastranjenje u stjecanju znanja.

Na logičaru je da prije pristupa pitanjima logike objasni raspravu o riječima te time spremi početnike za ispravno shvatanje pojmova. U logičkim definicijama treba izbjegavati zajedničke imenice (مشترك – homonim) da onaj kome su upućene ne bi zapao u grešku.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović