Čestiti ljudi i čuvanje umjerenosti
اعْدِلُوا هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَىٰ
Pravedni budite, to je najbliže čestitosti![1]
Pravednost i umjerenost su znakovi čvrstoće imana, a to predstavlja uravnoteženost duše, psihe i postojanost na Pravom putu, te se stoga ubrajaju u najvažnije odlike čestitih ljudi. Tako Bog uspoređujući Svoja dva roba kaže:
هَلْ يَسْتَوِي هُوَ وَمَن يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ ۙ وَهُوَ عَلَىٰ صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ
Da li je on ravan onome koji traži da se pravedno postupa, a i sam je na Pravom putu?[2]
Prema tome, pravednost i umjerenost su najvažniji kriteriji za upoznavanje neke osobe i najbolji kriteriji za mjerenje djela.
Značenje riječi pravda
Riječ adl ( عدل ) dolazi u značenju jednakost i uravnoteženost.[3]
Ponekad poštivanje pravde i jednakosti podrazumijeva kvantitet i jednakost u brojčanom pogledu, kao što Bog kaže o iskupnini za lov za vrijeme obavljanja hadža:
أَوْ عَدْلُ ذَٰلِكَ صِيَامًا
Ili da srazmjerno tome posti.[4]
Ponekad opet, pored kvantiteta se ukazuje i na jednakost i uravnoteženost u kvalitetu i sadržaju, kao što Bog poručuje kada govori o umjerenosti u ljubavi i naklonosti prema ženama:
وَلَن تَسْتَطِيعُوا أَن تَعْدِلُوا بَيْنَ النِّسَاءِ وَلَوْ حَرَصْتُمْ
Vi ne možete potpuno jednako postupati prema ženama svojim, ma koliko to željeli.[5]
Jer, kada bi bilo riječi o obraćanju pažnje na jednakost na planu broja dana, onda bi to bilo lahko.[6]
Ponekad se pod pravdom misli na postojanost na Pravom putu i usaglašenost sa istinom, kao što se kaže u Kur’anu:
وَإِذَا حَكَمْتُم بَيْنَ النَّاسِ أَن تَحْكُمُوا بِالْعَدْلِ
I kada ljudima sudite da pravedno sudite.[7]
Konačno, pravednost i umjerenost se nalaze naspram nepravde, manjkavosti, zastranjivanja i pretjerivanja te se mogu očitovati u različitim oblicima pojedinačnog i društvenog života čovjeka. Međutim, u ovom predavanju ćemo pojasniti samo neke od primjera umjerenosti:
Umjerenost u govoru
Umjerenost u govoru je znak duhovnog razvoja i pokazatelj ljudskih savršenstava. Čestiti ljudi lagahnim glasom i uzdržavajući se od pretjeranog govora prilikom razgovora, kao i pridržavajući se istine i pravičnosti prilikom suđenja, jasno pokazuju umjerenost u govoru.
Visok i grub glas kod drugih izaziva odbojnost i pokazatelj je nerazumnosti, kako mudri Lukman savjetuje svoga sina:
وَاغْضُضْ مِن صَوْتِكَ ۚ إِنَّ أَنكَرَ الْأَصْوَاتِ لَصَوْتُ الْحَمِيرِ
A u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca![8]
Čestiti ljudi, pored pridržavanja umjerenosti u visini tona u govoru te kakvoći i sadržaju samog govora, također poštuju načelo pravednosti i umjerenosti tako da ničije pravo ne gaze, kao što kaže Uzvišeni Bog:
وَإِذَا قُلْتُمْ فَاعْدِلُوا وَلَوْ كَانَ ذَا قُرْبَىٰ
I kad govorite, da pravedno govorite, pa makar se radilo o bližnjima.[9]
Umjerenost u ponašanju
Umjerenost u ponašanju je znak unutrašnjeg mira i uzvišene ličnosti čestitih ljudi, a umišljenost i opijenost prilikom hoda predstavljaju znakove psihičkih kompleksa i neosnovanih maštarija nevaljalih ljudi. O tome plemeniti Poslanik, s.a.v.a., opisujući istinske maloumnike kaže: “Pravi maloumnik je osoba koja oholo korača, uvijek gleda oko sebe i istovremeno njiše svojim slabinama i ramenima.”[10]
Prema tome, iako hod predstavlja naizgled beznačajno djelovanje, on pokazuje unutrašnja stanja i ljudsku ličnost. Upravo zbog toga je Lukman svog sina odvraćao od oholog i umišljenog hoda, a preporučivao mu umjerenost u ponašanju. Također, Bog u Kur’anu kaže:
وَلَا تُصَعِّرْ خَدَّكَ لِلنَّاسِ وَلَا تَمْشِ فِي الْأَرْضِ مَرَحًا ۖ إِنَّ اللَّـهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ مُخْتَالٍ فَخُورٍ وَاقْصِدْ فِي مَشْيِكَ
I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren.[11]
Umjerenost u jelu
Korištenje zdrave i čiste hrane predstavlja najvažniji činilac fizičkog zdravlja i razvoja i omogućava sposobnost za znanstvene i duhovne djelatnosti te kretanje ka Bogu. Upravo zbog toga, Bog je zemlju učinio pripravnom za ljudsko korištenje i načinio je izvorom hrane za ljude, kao što u Kur’anu kaže:
هُوَ الَّذِي جَعَلَ لَكُمُ الْأَرْضَ ذَلُولًا فَامْشُوا فِي مَنَاكِبِهَا وَكُلُوا مِن رِّزْقِهِ ۖ وَإِلَيْهِ النُّشُورُ
On vam je Zemlju pokornom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.[12]
Pritom treba znati da kao što nedostatak hrane uzrokuje slabost i nemoć, prejedanje i halapljivost također kod čovjeka izazivaju različite bolesti. Pored toga što pripremanje različitih i mnogobrojnih vrsta jela na sofri označava gramzivost nevaljalih ljudi i što predstavlja povredu prava nemoćnih ljudi, Uzvišeni Allah upozorava:
وَكُلُوا وَاشْرَبُوا وَلَا تُسْرِفُوا ۚ إِنَّهُ لَا يُحِبُّ الْمُسْرِفِينَ
I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.[13]
Riječ israf ( اسراف ) u kur’anskoj terminologiji ima veoma široko značenje i obuhvata svaku vrstu pretjerivanja u količini, luksuza u potrošnji i neopravdanog uništavanja.[14]
Čestiti ljudi, osim što se pridržavaju umjerenosti u potrošnji i raznovrsnosti jela, i što izbjegavaju prejedanje i gramzivost, biranjem halal i čiste hrane i zahvaljivanjem Bogu na ovim blagodatima pokazuju svoju umjerenost i čvrstinu na Pravom putu te se na taj način odvajaju od rasipnih i nepokornih nevaljalaca, kao što Uzvišeni Gospodar kaže:
كُلُوا مِن طَيِّبَاتِ مَا رَزَقْنَاكُمْ وَلَا تَطْغَوْا فِيهِ فَيَحِلَّ عَلَيْكُمْ غَضَبِي ۖ وَمَن يَحْلِلْ عَلَيْهِ غَضَبِي فَقَدْ هَوَىٰ
Jedite čista jela kojima vas opskrbljujemo i ne budite u tome obijesni da vas ne bi snašla srdžba Moja; a koga snađe srdžba Moja – nastradao je![15]
Obijest u blagodatima znači neiskorištavanje blagodati u pokornosti Bogu i za vlastitu sreću, već na putu griješenja, nezahvalnosti, nevjerovanja i oholosti, a to znači upravo izlazak izvan okvira umjerenosti i zastranjivanje s Pravog puta.[16]
Umjerenost u osveti
Osveta tlačitelju predstavlja jedan od načina sprječavanja nasilja i pokvarenosti, a kažnjavanje nasilnika predstavlja jedan od najvažnijih načina sprječavanja ponavljanja zlodjela i pouku za nevaljale ljude, kako ne bi uznemiravali i vrijeđali druge. Takvo šta je moguće ukoliko osveta nije pomiješana s mržnjom i prelaženjem mjere, već se poštuju granice pravednosti i umjerenosti, kao što kaže Uzvišeni Allah:
فَمَنِ اعْتَدَىٰ عَلَيْكُمْ فَاعْتَدُوا عَلَيْهِ بِمِثْلِ مَا اعْتَدَىٰ عَلَيْكُمْ ۚ وَاتَّقُوا اللَّـهَ
Onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom i Allaha se bojte.[17]
Međutim, oprost i opraštanje uzrokuju veći stepen stida i kajanja kod silnika, a onaj koji oprašta zaslužuje Božiju nagradu, kao što o tome kaže Uzvišeni:
وَجَزَاءُ سَيِّئَةٍ سَيِّئَةٌ مِّثْلُهَا ۖ فَمَنْ عَفَا وَأَصْلَحَ فَأَجْرُهُ عَلَى اللَّـهِ
Na zlo se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se, Allah će nagraditi.[18]
Napomena:
Kažnjavanje silnika, iako predstavlja ispravan i valjan čin, s obzirom da je to neka vrsta uznemiravanja, vrijeđanja i uzvraćanja istom mjerom u Kur’anu se spominje pod izrazom zlo ili loše (سیئت )[19] Kao što se kaže u poslovici: “Zlo čini, zlo ćeš vidjeti.”
Sažetak predavanja
– Pridržavanje umjerenosti i pravednosti predstavlja znak duševnog zdravlja, vjerovanja čovjeka i njegove stamenosti na Pravom putu.
– Neophodno je pridržavati se umjerenosti na svim poljima života, tj. u govoru, djelovanju i ponašanju.
– Izlazak iz okvira umjerenosti uzrokuje kod čovjeka nepokornost, zastranjivanje te Božiju kaznu.
Izvor: Grupa autora, Vrline čestitih u Kur'anu, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., s perzijskog preveo: Sedad Dizdarević
[1] El-Ma’ide, 8.
[2] En-Nahl, 76.
[3] Kureši, Kamuse Kur’an; Mekajisu-l-luga; Et-Tahkiku fi kelimati-l-Kur’ani-l-kerim.
[4] El-Ma’ide, 95.
[5] En-Nisa’, 129. Ragib Isfahani, Mufredat; El-Misbahu-l-munir; Et-Tahkiku fi kelimati-l-Kur’ani-l-kerim, sv. 8, str. 53-60.
[6] Ovdje se misli na dane koje je muškarac u poligamnom braku obavezan provesti kod svake supruge ponaosob.
[7] En-Nisa’,58
[8] Lukman,19.
[9] El-Enam, 152.
[10] Biharu-l-envar, sv. 76, str. 57. (Preneseno iz tefsira Nemune, sv. 21, str. 57)
[11] Lukman, 18-19. Mizan, sv. 16, str. 324.
[12] El-Mulk, 15.
[13] El-A raf, 31.
[14] Nemune, sv. 6, str. 149.
[15] Ta-Ha, 81.
[16] Nemune, sv. 13, str. 262; Mizan, Arebi, Bejrut, sv. 14, str. 187.
[17] El-Bekare, 194. Nemune, sv. 20, str. 465.
[18] Eš-Šura, 40.
[19] Mizan, Bejrut, sv. 18, str. 64.