U životu čovjeka dešavaju se razne stvari, nedaće u kojima naš razum zahtjeva odgovore, a mi ih ne znamo dati jer nismo dovoljno učeni. Mene posebno zanima obrazloženje slučajeva kada Allah daje da ostaje mnogo siročadi, primjerice kada umre hranilac porodice, a ostanu sitna djeca ili ovaj nedavni događaj sa cunamijem gdje je mnogo hiljada djece ostalo bez roditelja. Volio bih neko obrazloženje, na koje bih se pozvao kada mi šejtan počne postavljati zloslutna pitanja i čime bih ga otjerao od sebe. U nadi da ćete razumijeti šta želim, iskreno Vas selamim.
1 Odgovor
Selam i hvala na javljanju. Vjerujem da razumijem u čemu je problem. Jedno od bitnih životnih pitanja jeste zlo. Postojanje zala kao što su smrt, ubistva, bolesti, nesreće, katastrofe i na kraju postojanje šejtana i nefsa koji vuče na činjenje zla jesu povod za nastanak sumnje u Uzvišenu mudrost i izvanredni sistem – “da je Bog ovo stvorio, ne bi bilo ovako konfuzno, jer Bog je apsolutno mudar i moćan i da je meni ta moć i vječnost sigurno bih ja to bolje učinio.” Postojanje zla potaklo je čak i vjerovanje u dualitet sila, mišljenjem da nije moguće da dobro i zlo nastanu iz jednoga izvora. Dakle, postoje sile dobra i sile zla. Vjerovanje u dvopolnost sila svojstveno je ljudima koji vjeruju da je Ovaj svijet djelo inteligentnog bića. Međutim, oni koji ne vjeruju da je bilo potrebno inteligentno biće za nastanak svijeta ovakvo uvjerenje uopće ne trebuju. Druga posljedica postojanja zla u svijetu jeste dovođenje u pitanje Božije pravednosti. Neravnoteža i nejednakosti u svijetu stvaranja i u društvu ne slažu se sa Božijom pravdom. Filozofije utemeljene na pesimizmu postoje diljem svijeta i proizvod su osjećanja prisutnosti zla. Islamski mudraci i filozofi u naporima da riješe ovaj problem, raspravu dijele na tri tačke koje treba dobro razmotriti:
– šta su to zla ustvari i kako su nastala?
– neodvojivost zla od dobra i preovladavanje dobra;
– koristi i pozitivni učinci zla, te činjenica da svako zlo za sobom povlači i dobro.
Prvi dio
Razumskom podjelom može se potvrditi da zlo potječe iz nepostojećeg, a ne iz egzistentnog. Dakle, zlo je ili je sam nebitak, npr. sljepilo, siromaštvo, nemoć, nejedinstvo, ružnoća, starost, smrt (sa jednog stanovišta), ili je nešto što biva uzrok oskudice i nestajanja kao šteta, nesreća, katastrofa, nasilje, otimanje, krađe i pomanjkanje morala. Upravo otuda pojava loših osobina kao što je oholost, zavidnost, škrtost i sl. Smrt, siromaštvo, slabost, starost i ružnoća su loši jer čovjeka lišavaju života, bogatstva, moći, mladosti i ljepote. Štete, nesreće, katastrofe i slične pojave su loše jer njihovo postojanje za sobom povlači nestanak blagodati, što je znatno bolnije ukoliko je čovjek materijalista i drži se stava da je ono što – ono što mu je u rukama. Zato njega boli svaki gubitak, dok vjernik zna da sama činjenica da je vjernik znači da je izabrao život u kojem će biti iskušenja, jer Časni Kur’an nam poručuje:
Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu. (El-Ankebut, 2)
Zar ne vide oni da svake godine jedanput ili dva puta u iskušenje padaju, pa opet, nit’ se kaju nit’ se opamećuju. (Et-Tevbe, 126)
I znajte da su bogatstva vaša i djeca vaša iskušenje, i da je samo u Allaha nagrada velika. (El-Enfal, 28)
Poslanik, s.a.v.a. je rekao: “Ja se za vas više plašim ugodnog iskušenja, nego li teškog. Vi ste dopali u teško iskušenje i stprili ste se, međutim Dunjaluk je sladak i lijep.” Imam Ali, a.s. kaže: “Tri su iskušenja: ljubav prema ženama, to je šejtanova sablja. Pijenje alkohola, to je šejtanska klopka. Ljubav prema novcu, to je strelica šejtanova. Onaj koji voli žene neće se okoristiti svojim životom, onome koji voli alkohol zabranjen je Džennet, čovjek koji voli novac rob je Dunjaluka.”
Možemo reći da je postojanje, apsolutno gledano – dobro, a nepostojanje – zlo. Naravno, svako nepostojanje nije automatski i zlo, zlim je opisano ono nepostojanje koje predstavlja nedostatak sposobnosti. Naprimjer, kada postoji biće koje potencijalno može imati neko posebno svojstvo, ali se ono ne pojavi ili ga bude, ali posredstvom određenog uzroka biva izgubljeno, u tom slučaju nedostatak kojim to biće bude opisano jeste zlo. (naprimjer vid ili sluh za čovjeka)
Iz ovog kratkog objašnjenja je jasno da temelji ideje o dualnosti sila nisu ispravni, jer stvari i bića nisu dvovrsni, da bismo mogli reći kako postoji dobra i zla vrsta. Za zlo se važu dvije mogućnosti: ili su nepostojanje, u tom slučaju znači da uopće nisu u redu egzistencije, ili su postojanje koje samo po sebi nije loše – ono je dobro i njihov djelatnik je djelatnik dobra, a lošim se smatraju kada njihovo prisustvo biva povod zla ili nedostatka kod drugog bića. Naprimjer, zmija sama po sebi nije zlo, ona čak održava ravnotežu u prirodi, ali kada ujede nekoga, tada je u odnosu na njega – zla. Najbolji primjer relativnosti zla u nekom događaju ili nesreći može biti primjer amputacije ruke kod čovjeka kojem bi se, ukoliko se ruka ne amputira, bolest proširila na cijelo tijelo. Pogledamo li u ovom slučaju ruku, za nju je amputiranje zlo, pogledamo li tijelo, za njega je amputiranje jedino dobro koje se može izabrati.
Dakle, neke su stvari same po sebi dobre, ali u poređenju s drugim su loše i obratno neke su stvari same po sebi loše, ali šire gledano predstavljaju sreću. Ovo se ne tiče samo spomenutih primjera, već može se primijetiti u cijelom stvorenom Svijetu. Jasno je da usporedno biće jeste akcidentnost, a ne nešto što je u biti, što znači da je relativno i nema potrebu za vršiocem i djelatnikom. Što se tiče onih koji postojanjem onoga što nazivaju nesrećama pobijaju postojanje Uzvišene mudrosti i savršenog uređenja, možemo reći da za njih vrijedi isti odgovor kojeg smo dali o dualistima.
Dakle, zlo je ili nepostojanje, ili postojanje koje za sobom vuče nepostojanje ili nestanak, pa se smatra zlom. Međutim, moguće je pitanje postaviti na sljedeći način: Ako zla nastaju iz nepostojanja i nedostatnosti, zašto svijet nije stvoren tako da umjesto nepostojanja dođe postojanje, a umjesto nepotpunosti savršenstvo? Dakle, problem nije u tome što je stvoreno zlo, već zašto praznine nastale nepostojanjem nisu ispunjene stvaranjem dobra i dobrote? Zašto umjesto smrti nije stvoren vječni život, umjesto siromaštva i bijede bogatstvo i moć, umjesto ružnoga ljepota, umjesto boli i muke užici i sreća, umjesto neravnopravnosti ravnopravnost? Jasno je da odgovor kako su zla nepostojeća nije dovoljan za vrstu prigovora. Ovdje moramo preći na drugi dio.
Drugi dio
Naime, riječ je o neodvojivosti zla od dobra i prevladavanja dobra nad zlom. Ishodište zla, odnosno povod svim nedostacima, prazninama i nedostatnostima može biti ili nepodobnost materije za primanje posebnih savršenosti, ili podobnost materije za suprotno. Ove dvije osobine neodvojive su od materije, kao što je suprotnost između zbilja u svijetu prirode neophodna i neizostavna je iz takve vrste egzistencije. Bitak i egzistencija su u silaznim razinama sasvim prirodno izmiješani sa nedostacima. Svaka razina bitka ima svoje posebne nedostatke. Svaka materija i svaka forma Ovog svijeta, htjela ne htjela, ima stepen nedostatnosti. Zabluda je očekivanje da materija ne bude podobna za sukob i konflikt, ili da ima mogućnost primanja svakog oblika u svim uslovima. Također, zabluda je očekivati od zbilja i formi svijeta da postoje, a da među njima nema sukoba i suprotstavljenosti. Trebalo bi – ili da Ovog svijeta ne bude, da bi tema u osnovi bila nepostojeća ili ga mora biti skupa sa svim njegovim nedostacima, sukobima i oprečnostima. Na neki način, zahtjev koji je ovako postavljen glasio bi: Zašto Bog nije stvorio svijet koji nije svijet i materiju koja nije materija?
Čega ima više, da li preovladava dobro ili zlo?
Naprimjer, postojanje vatre i njene mogućnosti da sagorijeva određene materijale podrazumjeva da u posebnim uvjetima može doći do njihovog sagorijevanja. U ovoj pojavi imamo dešavanja koja su loša i predstavljaju zlo, poput namjernih ili slučajnih požara. Šta prevladava u spomenutom svojstvu vatre, dobro ili zlo? Da li vatra više koristi uređenju ili haosu? Sigurno je da u slučaju vatre prevladava dobro. Sada smo u situaciji „to be or not to be”, jer je povučena crta između dvije mogućnosti – da vatre uopće ne bude ili da je bude, ali onakve kakva i jeste, sa koristima i štetama koja se nalaze u njoj. Također, treba vidjeti šta mudrost smatra važnijim: žrtvovanje brojnih dobara zbog malo štete ili je suprotno tome važnije zadržati veliko dobro i pored malo zla koje ga prati? Takvo, prateće zlo je akcidentno, a ne suštinsko jer kada bi se nalazilo suštini stvari, sigurno da bi ljudi do sada uništili npr. sve noževe (da ne govorimo o oružju) koji osim što mogu guliti jabuke, mogu i ubijati nevinu djecu. Nesumnjivo je da je druga mogućnost – zadržati veliko dobro, optimalna i ispravna. Jer, žrtvovanje brojnih dobara radi potiskivanja neznatnoga zla, ravno je velikom zlu i oprečno je uzvišenoj mudrosti.
Ukoliko bismo željeli napraviti osnovnu podjelu bića, našli bismo pet vrsta: sušto dobro, sušto zlo, prevladavajuće dobro, prevladavajuće zlo i jednakost. Biće koje je sušto zlo ne postoji, kao što ne postoji biće prevladavajućeg zla ili pak biće u kojem bi bilo jednako dobro i zlo. Ono što postoji ili je sušto dobro ili je prevladavajuće dobro. Jasno je da je odvajanje zla od dobra čista zabluda i da je razumski gledano nemoguće, kao što je i idealnije uređenje od postojećega – obična maštarija. Prema tome, možemo zaključiti: nije moguće mijenjati ono što jeste.
Treća razina za razumijevanje: Osim što zla predstavljaju neophodnu pratnju postojećim dobrima Ovoga svijeta, ona i sama, na svoj način, predstavljaju izvor i povod za brojna dobra. Njihovo postojanje za sobom povlači velika dobra, do mjere da ukoliko ona ne bi postojala, ne bi također bilo ni dobra ni blagodati. Neka od zala poput smrti i starosti neizostavni su dio usavršavanja duše i njenog kretanja sa jednog stepena na drugi. Kao što plod oraha u početku izgleda kao nejasna mješavina kore, opne i jezgre, njegovim rastom polahko se primjećuje uspostavljanje oblika i odvajanje svake cjeline za sebe, da bi na kraju i kora i opna izgubile svoju svrhu i bile otvorene samo zbog jezgre – takav je i odnos između duše i tijela.
Ukoliko ne bi postojali sukobi i trvenja, te ukoliko bi oblik koji je materija poprimila zauvijek ostao kakav i jeste, u tom slučaju materija ne bi mogla primati drugi oblik – što znači da bi vječno nosila samo jedan, a to je po sebi prepreka na putu usavršavanja i širenja Kreacije. Međutim, u stalnim sukobima i konfliktima, te uništavanjima postojećih formi stiže red na ono sljedeće čime se Kreacija širi i usavršava. U tom kontekstu mudraci su rekli: “Da nema sukoba i suprotnosti, ne bi bilo ispravno produženje darežljivosti koja dotiče od Izvora darežljivog.”
Zla i rušenja igraju presudnu ulogu i veoma su korisna u procesu usavršavanja i stvaranju pokreta kao i podstrek ka cilju i finaliziranju bića. Filozofi kažu da prirodna kretanja (prostorno) uvijek dolaze nakon nasilnih pokreta. Sve dok stvar stranom ili suprotnom silom ne bude udaljena od svojih prirodnih htijenja, u njoj se neće javiti volja za kretanjem prema centru. Upravo se u nevoljama, nesrećama, bolovima i patnjama događaju sazrijevanja i javljaju geniji. Da nema muke gladi i žeđi, ne bi bilo slasti sitosti i napojenosti. Da ne postoji mogućnost slijeđenja strasti i sijanja smutnje, ne bi postojala ni bogobojaznost i čednost. Da nema suparništva, ne bi bilo ni utrke. Bez ratova i krvoprolića, ne bi bilo napretka ni civilizacije. Da nema gušenja, ne bi bilo ni borbe za slobodu niti bi se pojavilo slobodoljublje koje predstavlja ispoljavanje ljepote i savršenstva čovjekova bića. Pravednost i borba za prava ne bi imali vrijednost da ne postoje nasilja i nepravda. Potrebe čovjeka potiču na pokret i na taj način potencijal pretaču u aktualizirani rad i moć.
Dakle, s obzirom na činjenicu da je Ovaj svijet mjesto procesualnosti i usavršavanja, te kretanja od nepotpunosti ka savršenosti, a pokret i postepenost dio njegove prirodne biti, te s obzirom na činjenicu da kretanje i težnja prema savršenstvu imaju prirodnu ovisnost i potrebu za stvarima koje nazivamo zlom i manjkavošću, postaje jasna korist i svrha postojanja zla. Također, postaje jasno da ono što se naziva zlom gledano partikularno, u odnosu na jednu posebnu stvar, kada se posmatra sa šireg aspekta može biti dobro i korist, a ne zlo i šteta. Ne smijemo previdjeti ni činjenicu da dosta zla koje mi danas svjedočimo jeste proizvod naših djela. Kur’an o tome kaže: Pojavio se metež i na kopnu i na moru, zbog onoga što ljudi rade, da bi im On dao da iskuse kaznu zbog jednog djela od onoga što rade, ne bi li se povratili. (Rum, 41) Kada im se kaže: “Ne remetite red na zemlji!” – odgovaraju: “Mi samo red uspostavljamo!” (El-Bekare, 11) I ne slušajte naredbe onih koji pretjeruju, koji na Zemlji ne zavode red već nered prave. (Eš-Šuara, 151)
Poslanik, s.a.v.a. veli: “Kada čovjek krijući počini grijeh, on će nauditi samo njemu, a kada ga počini javno a u tome ne bude spriječen taj će grijeh nanijeti štetu svim ljudima.” Činjenica je da ljudi kako vrijeme odmiče gomilaju negativnu energiju stvorenu iz prkosa Božijim zakonima i prirodnom ustrojstvu, koja uzima svoj harač i pravi tegobe stanovnicima Zemlje. Sve atomske probe, isprobavanje bojnih otrova, osiromašeni uran, biogenetski eksperimenti, globalno zagrijavanje i bezbroj drugih primjera svjedoče da smo potopljeni u suzama nevino ojađenih ljudi, koji – gle čuda – pripadaju istoj vrsti kojoj i mi pripadamo. Vjerujem da smo ovim kraćim odgovorom uspjeli popuniti eventualnu prazninu koja je postojala u shvatanju postojanja onoga što nam se na prvi pogled baš i ne sviđa, ali što Božijim proviđenjem ima razlog svoga postojanja, koji je itekako opravdan, radi nas, a ne radi “koristi” koju bi nekakav bolesni um mogao vidjeti u Božijem “računu”. Esselamu alejkum.