Poslanstvo poslanika se može dokazati na jedan od tri načina. Jedan je upoznavanje s njegovom prirodom i korištenje mjerila kojima se može vjerovati, zatim putem najave od strane prethodnih i potvrđivanja potonjih poslanika i na kraju putem pokazivanja mudžize.
U vezi Poslanika islama sve tri metode su prisutne i mogu se iskoristiti. S jedne strane, stanovnici Mekke, bili su neposredni svjedoci njegovog četrdesetogodišnjeg ponositog i primjernog života gdje nije postojala ni najmanja tamna mrlja. Do te mjere su ga poznavali kao istinoljubivog, poštenog i ispravnog da su mu nadjenuli ime Emin, tj. povjerljivi. Sasvim prirodno kada je takav čovjek posrijedi, nema mjesta mogućnosti da su njegove tvrdnje lažne.
S druge strane, prethodni poslanici nagovjestili su njegov dolazak.[1] Jedna skupina sljedbenika Knjige bia je u iščekivanju njegovog dolaska. Imali su jasne i nedvojbene znakove kakav će on biti,[2] čak su arapima mnogobošcima govorili da će poslanik biti čovjek koji je potomak hazreti Ismaila (čiji su potomci činili jedno arapsko pleme) i koji će kada dođe potvrditi prethodne poslanike i monoteističke religije.[3] Neki jevrejski i krišćanski učenjci, oslanjajući se na spomenuta najavljivanja prihvatili su njegov poziv,[4] bez obzira što određeni broj drugih, zbog različitih namjera i ciljeva te šejtanskih i nefsanskih prohtjeva, nije htio prihvatiti islam.
Kur'an časni ukazujući na ovu metodu kaže: Zar ovima nije dokaz to što za njega znaju učeni ljudi sinova Israilovih.[5]
Poznavanje Poslanika islama od strane učenjaka Beni Israila, a što se temeljilo na najavama prethodnih poslanika, pored toga što predstavlja očit dokaz ispravnosti i istinitosti njegovog poslanstva za sve sljedbenike knjige, također je bio zadovoljavajući kriterij istinitosti poslanstva onih poslanika koji su ga najavili kao i istinitosti njegovog poslanstva za sve druge ljude, s obzirom da su istinitost ovih najava te podudaranje nagoviještenih znakova sa njegovom ličnošću mogle vidjeti oči posmatrača i ljudi su svojim razumom mogli doći do konkretnog zaključka.
Zanimljivo je da i u Tevratu i u Indžilu, i pored svih izmjena koje su pretrpjeli, i uz sav napor da se ovakvi nagovještaji izbrišu, ipak još uvjek moguće naići na činjenice koje su dovoljan dokaz svima onima koji tragaju za istinom, kao što je, najzad, veliki broj jevrejskih i krišćanskih učenjaka upravo putem tih činjenica bio upućen da prihvati vjeru islam.
Također, Poslanika islama, Muhammeda, s.a.v.a., imao je veliki broj mudžiza koje su zabilježene u povijesnim i hadiskim knjigama, od kojih je veliki broj toliko prenošen da je postigao stepen tevatura (Mutevatir je predaja koju u svakom naraštaju prenosi tako velik broj prenosilaca da nije utemeljno pretpostaviti da su se dogovorili oko zaobileženja istine).
Međutim, posebna pažnja Božija, kada je riječ o predstavljanju posljednjeg Poslanika i vječne religije koju on donosi, zahtijevala je da mu – pored mudžiza koje su bile zadovoljavajući argument za prisutne ljude, i koje su prenošenjem morale zadovoljiti ljude koji nisu prisutni – podari i vječnu mudžizu, koja će zauvijek biti argument svim ljudima svijeta. To je časni Kur'an.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012, preveli sa perzijskog: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi
[1] Sura Saf, 6.
[2] Pogledati: E'araf, 157; Bekare, 146; En'am, 20.
[3] Pogledati: Bekare, 89.
[4] Pogledati: Maida, 83; Ahkaf, 10.
[5] Šu'ara, 197.