Jednoboštvo i mnogoboštvo

Mnogobožačko uvjerenje podrazumijeva vjerovanje u postojanje bogova ili božanskih bića u prirodi ili društvu. Bogovi imaju ličnu volju i polje na kojem provode svoju moć, čije se svađe i razilaženje odražavaju i na živote ljudi. Pored rečenog, u mnogobožačkom uvjerenju obično postoji i jedan viši bog, ali koji je ipak u pogledu moći ograničen i uglavnom se smatra starim i nemoćnim.

Međutim, prema jednobožačkom viđenju Božija moć se provodi u cijeloj kreaciji, ništa nije izvan dometa i dosega Njegove moći i ne postoje međusobno oprečne volje. Bog je izvorište svega, neograničene moći, uzvišene volje i povezan sa svijetom. Sve osim Njega su samo poslušna stvorenja.

Jednobožačko uvjerenje je po sebi univerzalno uvjerenje, što znači da nadilazi plemenske, nacionalne i rasne granice i ograničenja. Bog, Koji je jedan, vlada svim narodima i nacijama. Prema jednobožačkom viđenju, zbiljska postojanja imaju dvije različite sfere, Jedini, Vječni, Slavljeni i Uzvišeni Bog i Njegova stvorenja, mada su Njegova djela i učinci neposredno prisutni kod čovjeka.[1] U vezi s odgovorom na pitanjem da li su prvi misleći ljudi na Zemlji bili jednobošci ili mnogobošci ne postoji slaganje u stavovima. Autor djela Tarihi tabii din prihvata drugo mišljenje i kazuje:

“Čovjekova misao se postepeno razvija i stiže do shvatanja pojma savršenost. Ovakva veličanstvena misao (jednoboštvo) mnogo je veća od njegovih uskih misli koje ne mogu pojmiti ni ljepotu djela ni veličinu djelatnika!”[2]

Međutim, učenje o primordijalnoj prirodi čovjeka odbacuje ovaj stav. Vjerovanje u Jednog Boga je ukorijenjeno u dubini svijesti svih ljudi, a suprotno tome mnogoboštvo i vjerovanje u više bogova je zastranjenje od izvorne prirode čovjeka, koje nastaje pod uticajem djelovanja izvanjskih činilaca. Jedan od činilaca prihvatanja mnogoboštva jeste izbjegavanje odgovornosti koje donosi vjera u Jednog Boga. Čovjek koji ima mnogobožačko uvjerenje za sebe stvara bogove koji naređuju ono što on želi i uređuju mu život u skladu sa njegovim željama i očekivanjima.

Jednoboštvo u objavljenim religijama

Jednoboštvo koji se manifestira u zoroastrizmu i u tri abrahamske religije: judaizmu, kršćanstvu i islamu Boga spoznaje kao Biće koje je Svojom voljom uspostavilo svijet i upravlja s poviješću svijeta, Njegovi zakoni vladaju nad svemu, On svemu daruje vrijednost, sve će na Sudnjem danu pred Njim odgovarati, On je Sebe predstavio posredstvom vjerovjesnika i knjiga koje je poslao i osim Njega ne postoji obožavanja dostojan Bog i cilj kojem se teži.

Učenje judaizma naglašava individualnu ličnost i identitet Boga, dok u islamskom učenju ništa Bogu nije slično.[3]

Suprotno tumačenjima u kojima se tvrdi da Bog ulazi u stvorenja kao što su čovjek i svijet i koja ne prave razliku između Boga i čovjeka i suprotno učenju o Isusu koje tvrdi da je Bog ušao u Isusa kao što smo mi ušli u svoja tijela, islam i judaizam naglašavaju da se Bog razlikuje od čovjeka i od drugih stvorenja.[4]

Ovo učenje o jednoći Boga nalazi se naspram učenja koja Boga smatraju duhom svijeta i govore da je on beskrajan duh koji se nalazi u svim česticama svijeta, učenja koja uglavnom okončavaju u stavu “Sve je bog”.[5]

Dimenzije jednoće Božije

Jednoboštvo u značenju smatranja Boga jedinim Bogom ima brojne dimenzije i značenja, kao što su, jednoća u stvaranju koja podrazumijeva da je stvoritelj svijeta jedan, jednoća u stvaralačkom gospodarenju koja podrazumijeva nesudjelovanje bilo kojeg drugog bića s Bogom u upravljanju svijetom, jednoća u zakonodavnom gospodarenju, što podrazumijeva da samo Bog zaslužuje i ima pravo da mu se iskaže apsolutna pokornost i poslušnost, jednoća u dostojnosti obožavanja i božanstvu, što znači da osim Allaha Uzvišenog niko drugi nije dostojan obožavanja.

Vjerovanje u brojnost bogova također podliježe istoj podjeli kao i vjerovanje u jednoću, pa postoji mnogoboštvo u stvaranju, gospodarenju i obožavanju.